Ovog smo tjedna u rubrici Vikendom Konkretno ugostili tri mlade djevojke, Katerynu iz Ukrajine, Melissu iz Francuske te Nataliu iz Španjolske koje borave u Hrvatskoj u sklopu projekta „Program mobilnosti Erasmus“. Prvu smo intervjuirali Katerynu Kravchenko iz Ukrajine…
Bok, molim te predstavi se našim čitateljima, odakle si i koliko godina imaš (smijemo te to pitati, mlade ste sve tri) te koliko si vremena u Labinu?
Moje ime je Kateryna, imam 24 godine i dolazim iz Ukrajine. Prije desetak dana prošlo je dva mjeseca da sam u Hrvatskoj.
Za početak, kako si završila ovdje? Možeš li opisati proceduru dolaska u Hrvatsku? Je li ovo prvi ovakav „izlet“ ove vrste? Koliko putuješ?
U lipnju 2020. godine, završila sam fakultet i tražila sam nekakvo internacionalno iskustvo. Projekt „European Solidarity Corps“ mi se činio kao zanimljiva opcija, a kad sam pročitala o projektu u Labinu, nešto mi je kliknulo – „Ok, to je to“.
Ubrzo nakon intervjua s Alfom Albonom, primila sam poziv o mom prijemu. Odmah sam se počela pakirati i „guglati“ kako se na vašem jeziku kaže „hvala“. Krajem kolovoza, dan prije mog rođendana, došla sam u Labin.
Prije mog ESC projekta, bila sam oduševljena studiranjem „Internacionalnog razvoja“ u sklopu Erasmusovog Mundus Joint Master Degree programa, koji kombinira studiranje na tri različita fakulteta. Tako sam dobila priliku provesti jedan semestar u Češkoj, Francuskoj i Italiji. Nakon diplomiranja, direktno sam stigla iz Italije u Hrvatsku.
Specijalistički program dopustio mi je istražiti europske države, ali prije toga nisam nikad bila u Hrvatskoj. Zahvalna sam na prilici što mogu provesti šest mjeseci u ovako predivnoj državi!
Možeš li usporediti Ukrajinu s Hrvatskom? U čemu vidiš najveće razlike? Možeš li usporediti ljude, ili su svugdje isti?
Prvi dan kad sam došla u Hrvatsku, čula sam „da“ na autobusnoj stanici što me podsjetilo na Ukrajinu. Od djetinjstva pričam ukrajinski i ruski jezik, ali i pomalo češkog zahvaljujući semestru tamo provedenom.
S takvom „slavenskom“ pozadinom, mogu razumijeti neke sekvence u razgovorima, čak i spojiti par riječi u konverzaciju. Pomalo mi je smiješno kako neke „nevine“ ukrajinske riječi mogu imati potpuno drugu konotaciju u hrvatskom jeziku. Primjerice, peć na ukrajinskom, ovdje znači nešto sasvim drugo, bezobrazno.
Najveća razlika za mene je pitka voda iz slavine. Ne samo u Hrvatskoj, to je tako u gotovo cijeloj Europskoj uniji, a kod nas u Ukrajini, mi moramo filtrirati vodu prije konzumacije. Također, podosta sam bila fascinirana separacijom odlaganja otpada ovdje u Hrvatskoj.
Ipak, najvrjedniji dio mog iskustva življenja u Hrvatskoj je povezan s ljudima. Veoma su ljubazni i uviđajni bez obzira na to moje „rosumim pomalu hrvatski“. Osjećam se lijepo kad vidim osmijehe i veselje ljudi koji sudjeluju u eventima Alfe Albone.
Jesi li uspjela štogod putovati diljem Istre i Hrvatske? Jesi li vidjela nešto što te posebno oduševilo?
Prije dolaska, na Hrvatsku su mi se vezale dvije asocijacije – prekrasna priroda i mjesto gdje se snimala serija „Game of Thrones“. Prvo očekivanje je čak i „preskočeno“ jer priroda je ovdje nevjerojatna, pogotovo u Istri!
Kad sam došla u Labin, nisam mogla vjerovati svojim očima – more, zelenilo, starogradska jezgra u kombinaciji s pogledom… Pretpostavljam, da su ovdje dolazili Rafael ili Michelangelo, mogli su dobiti veliku inspiraciju za svoje slike, jer je pejzaž ovdje božanstven.
Krajem rujna, imale smo priliku i posjetiti dalmatinsku obalu. Morske orgulje u Zadru, regatu na Murteru, labirinte ulica u Splitu i permakulturu u Lovincu. Kad smo se vratili u Labin, činilo se kao da smo se vratile doma, obzirom da ćemo tu biti sve skupa šest mjeseci.
Hrana, jesi li probala naše specijalitete? Koja jela bi izdvojila, da ti se ovdje sviđaju, a da nisu prisutna u Ukrajini?
Hrvatska kuhinja mi djeluje kao podosta mesna. Kad smo na početku imale treninge za volontere u Osijeku, primjetila sam da svako jelo ima svoj dio mesa uključen…Bez obzira na to, istarske prehrambene navike su nešto drugačije, vjerojatno zbog blizine Italije.
Tu je dosta lakše naći njoke ili neku tjesteninu u lokalnim restoranima. Rekli su mi da su „fuzi“ specifična tjestenina ovog kraja, najčešće rađena doma. Nisam još probala „fuze“, ali nadam se da ću imati prigodu spremati ih za moje vrijeme u Hrvatskoj.
Što si diplomirala? Po tvom mišljenju, gdje su veće šanse za razvoj u tom polju, u Hrvatskoj ili „tvojoj“ državi?
Diplomirala sam „Internacionalni razvoj“, što mi je dalo priliku kombinirati dvije moje strasti, prema ekonomiji i izradama političkih pravilnika. Karijera iz snova za razvojnog profesionalca su velike internacionalne institucije, a one najčešće počinju malim koracima.
U Alfi Alboni ne samo da učim nego i doprinosim – smatram da je uključenost mladih dugoročno pomaže međunarodnoj suradnji i razvoju.
Imala sam sreću otkriti kako provedba projekata funkcionira na terenu. Tijekom listopadam smo radili na kampanji „Time to move“ od strane Eurodeska, što je bilo dragocjeno iskustvo. Osim toga, zaista se nadam da ću od svojih nadzornika tijekom nadolazećih mjeseci naučiti više o razvoju projekata za mlade jer oni imaju neprocjenjivo znanje iz tog područja. Dvostruko je zadovoljstvo kombinirati ono što volite s onim što radite!
Sad si već u Hrvatskoj neko vrijeme, vidiš li se živjeti u državi poput ove? Je li ova država tvoja „šalica čaja“ (your cup of tea) ?
Ova dva mjeseca su bila obogaćujuće iskustvo za mene. Iako mi jezična barijera nije toliko visoka, što mi olakšava razdoblje prilagodbe, nisam razmišljala o tome da se skrasim u Hrvatskoj.
Nakon završetka posljednjeg semestra, još uvijek mi ovo djeluje kao da nastavljam, kao da je to još jedan semestar. Tako da, ne bih rekla da je to moja „šalica čaja“, ili možda bolje, „čaša pašarete“ (osmijeh).
Po tvom mišljenju, što je najbolja stvar u vezi Labina? Što bi promijenila u Labinu?
Osjećam da je Labin grad poznanstava, svi se znaju, trube automobilima u znak pozdrava pješacima, ljudi imaju tendenciju samo ‘bacanja’ „ciao“ prolaznicima uz smješkanje.
Budući da sam rođena i odgojena u glavnom gradu, nisam bila naviknuta na takav pristup, jer nije bilo lako susresti prijatelje na svakom uglu velikog grada.
Labin mi više nije ni grad stranaca jer neprestano primjećujem poznata lica po cijelom gradu.
Što se tiče poboljšanja, spomenula bih prijevoz. Primijetila sam da javni prijevoz nije razvijen u Labinu, ali ni općenito u Hrvatskoj. Dolazak s jedne strane grada na drugu prilično je težak jer ne postoje redoviti autobusi koji vas, primjerice, mogu odvesti od Parka Dubrove do Starog grada.
