ZAGONETKA
Ne bodi se s rogatima.
22. mart 1970. Premijera Buniduha Kerempuha Tita Strozzija u agramerskoj Komediji. Pedesetogodišnji jubilej Strozzi slavi fantazijom u kojoj se, kako piše u pozivnici, pojavljuje kao dramski pisac, redatelj i glumac. Blijedog lica, ogrnut crnom pelerinom, sa šeširom široka oboda, Tito Strozzi u prologu izgovara: ”Ja sada odlazim na jako dugo, ali ću se možda vratiti za jedno četiristo ili petsto godina.”
23. mart 1970. U jedan popodne, poslije ručka, Strozzi ustaje da navije satove. Kada se Katica, služavka, vratila sa crnom kavom Strozzi je ležao na podu, kraj stola, mrtav – herzinfarkt – okružen cvijećem s posljednje premijere.
25. mart 1970. Pogreb se obavio u srijedu u 16.45 sati iz mrtvačnice na Mirogoju.
Kćerka Maja tri će decenija kasnije, među majčinom ostavštinom, otkriti rukopis gotovo dovršenog očeva romana, naslovljenog ”Zagonetka čovjek”.
IDE
Tko visoko leti, nisko pada.
U pristaništu, na hercegnovskom Škveru, gdje promatra brodove i ribare, Vojo Stanić neprekidno puši; vjeruje da bi bez nikotina odavno odapeo (ljeto je 2022., Vojo je rođen 1924.), kafeniše Vojo Stanić, zbori o Ivi Andriću, koji je u njegovom (svačijem) društvu najčešće šutio, i učio; bio je šjor Andrić, kojeg je šjor Ranko Marinković prozvao Fra Jovan Beg, neobičan svat (čo’ek, kaže Vojo Stanić), uzdržan, stidljiv, i skroman, i sa sobom na vi.
– Ja sam bio njegov barkarion! Vozio sam ga barkom do Rosa. Koliko smo samo puta Nada i ja kod njih večerali. Često smo Milica, Njaka i ja morali čekati da se domaćin propisno kostimira i zategne čvor na kravati; sada zamislite jednu od posljednjih večera: Ivo u odijelu, Milica, Nada, i ja, bos, u majici i kratkim pantalonama, punim mrlja i boja, Andrićevi sa izvjesnom strepnjom govore. ”čuvajte se martovskih ida”, čak i Ivo koji je bio sav nekako zategnut, zakopčan, u odijelu i priči: ”čuvajte se martovskih ida”; Ivo se bojao da će ”martovske ide i njemu zatvoriti kapiju života.” Pametni ste, čitali ste: kada je 10. marta 44. godine ubijen Julije Cezar obistinilo se proročanstvo: ”Čuvaj se martovskih ida”.
Milica Jovanović Babić umire 24. marta 1968., u 12 sati, u njihovoj kući, Topla 17, u Herceg Novom. Iznenada. Usred razgovora supružnika Andrić. Ivo se nikada više neće vratiti u Herceg Novi. Sedam godina kasnije, u četvrtak 13. marta, u Beogradu, poslije tromjesečne agonije, umire naš jedini književni nobelovac. Nije se ostvarila molitva Andrićevih višegradskih seljaka: ”Daj mi Bože da umrem u opancima”. Sudbina je bila lukavija od lisice, kažu naša braća (i sestre!) Arapi. Martovske ide zatvorile su i Andrićevu kapiju života.
PROSJEK
Tko u sredi, tri dukata vrijedi.
Želimir Jakšić bio je iznadprosječan. Zvali su ga ”dobri duh obiteljske medicine”. Bio je prijatelj doktora Lina Peršića, liječnika, profesora, direktora labinskog Doma zdravlja, koji danas nosi njegovo ime, pokretača Dana primarne zdravstvene zaštite 1983., na kojima redovno sudjeluje i doktor Jakšić.
Na jednom simpoziju dva je sata sa dvadeset godina mlađom lektoricom Božicom Višković raspravljao o Camusu, o njegovoj Kugi (dok ih doktor Peršić nije prekinuo: ”Interesantni ste, ali ne radite, za simpozij.”; iako je simpozij izvorno gozba, i riječi), objašnjavao život (”nije pravocrtan, više sinusoidan, usponi i padovi su normalna pojava”), tko je čovjek. Po Gaussovoj krivulji većina je ljudi prosjek, užas, ovi lijevo su ispod prosjeka, a udesno iznadprosječni.
– Zapamtite, draga Božice prosjek će biti milostiv prema ovima u minusu (tako su si veliki), a svim će snagama udarati ove u plusu i pokušati ih uklopiti u svoj trbuh! Ali vi nemojte sjesti s njima, i nemojte piti, ništa – parafrazirao je doktor Jakšić ”Čekaj me” Konstantina Simonova.
ISPRIKA
“Na kraju, nećemo se sjećati riječi naših neprijatelja, nego šutnje naših prijatelja“. (Martin Luther King)
Šutnja je zlato.
Umrli ste deset dana prije sedamdeset i četvrtog rođendana, daleko od rodne Kutine, Zagreba, u Amsterdamu, okružena rodbinom i prijateljima; kažu da ste otišli kao što se i živjeli: hrabro i pod svojim uvjetima.
Bio sam osnovnoškolac kada ste proglašena hrvatskom vješticom (već sam čitao Globus, petkom popodne, kod cije D. i cijeta B.), kada je počela serija neugodnih napada na vaš lik i djelo, koji traju i sada, nakon vaše smrti, kada vaša metla prosto zrakom više ne leti, a započeli su verbalnim napadom rodoljubivog barda A.Š. Bio sam učenik sedmog razreda kada su iza vas javno stale dvije-tri osobe, privatno svega nekoliko osoba, koje su do kraja života ostali vaši prijatelji.
Ispričavam vam se drugarice Ugrešić pitajući se: Tko sam ja da se ispričavam? I u ime koga? Države? Nemam vjerodajnice da zastupam državu, a i sami ste 21. rujna 1998. u Feral Tribuneu izjavili da vas vješticom ”nije proglasio Tuđmanov režim” (Vještice i Tuđmanov režim stavili ste pod znakove navodnika). U ime društva? Čas posla.
Iako vas nikada osobno nisam upoznao, sprijateljio sam se s vama preko vaših knjiga, eseja i romana, od kojih sam jednu, ”Ministarstvo boli”, nedavno poklonio Ivi, novopečenoj doktorici znanosti, u nadi da će knjiga nakon što vam uruče Nobela i materijalno više vrijediti, ali smrt je vjerojatnost dobivanja te nagrade srozala na nula zarez nula nula.
Ispričavam vam se za sve one epitete kojima vas je častila hrvatska ”inteligencija”, koje ste pedantno popisali u eseju ”Pitanje optike”, svjesni da bi vas svaki psihoanalitičar mogao ”optužiti za egzibicionističko uživanje u ponovljenom, i ovoga puta dobrovoljnom, izlaganju javnim pogrdama, ali, tja, što ćemo, i ‘žrtve’ imaju pravo na svoje narativne užitke, pogotovo ako im je naracija – profesija”. Opisivali su vas, prepisujem, kao:
– osoba s “deformiranom optikom”;
– osoba koja nema razumijevanja za “narod koji se poveselio vlastitoj državi i slobodi govora”;
– osoba koja je izgubila “ukus i mjeru”;
– osoba koja progovara “na krivi način, na krivom mjestu i u krivi čas”;
– osoba s “ograničenom perspektivom”;
– književnica “specifična talenta”, čije je pisanje “sitan štrikeraj”;
– “nacionalna peroubojica”;
– “baba koja progoni Hrvatsku”;
– baba koja “jezičari, trača, denuncira”;
– osoba dostojna “prezira”;
– osoba kojoj samo lomača u Hrvatskoj može “zatopliti srce”;
– članica “jedne od organizacijskih jezgara međunarodnog otpora i difamiranja hrvatskog domovinskog rata”;
– članica družine “pomalo nesretnih, a u svakom slučaju frustriranih žena”;
– “lažljivica”;
– “ukleta Holanđanka”;
– “jugonostalgičarka”;
– “nacionalna daltonistica”;
– “salonska internacionalistica”;
– “mrzovoljna i zlonamjerna mjeračica slobode”;
– “tužibaba koja nudi recepte za slobodu iz već davno usmrđenih evropskih pseudolijevih i pseudodesnih kuhinja”;
– osoba s “vertikalnim problemom”;
– osoba koja je “pobrkala lončiće”;
– osoba koja “u oluji nisko spušta haljinu”;
– osoba koja “prodaje domovinu za sto maraka”;
– osoba koja za “male novce, ali očito s velikim veseljem, denuncira i pljuje po svojoj (?) domovini”;
– “perjanica propaloga komunističkog režima”;
– “informatorica Europske zajednice”;
– “brižljivo odabrana sugovornica Bruxellesa i Europske zajednice”;
– “osoba dvojbenog ugleda”;
– osoba koja nije “nipošto izložena represijama”;
– “bezdomovinska intelektualka;
– “dama hrvatskog postkomunizma”;
– samospaljivačica (koju kad svrati u Zagreb “treba odmah okružiti s dvajest vatrogasnih kola, uperit u nju 300 šmrkova, na svaku njezinu riječ treba pustit vodu”);
– osoba koja je “dotjerala do savršenstva patološku mržnju prema Hrvatskoj i hrvatstvu”;
– “bijesna žena”;
– “nezajažljiva jugonostalgičarka”;
– osoba spremna za “kakvu bolju psihijatrijsku kliniku”;
– članica skupine “egzaltiranih kćeri revolucije”;
– “denuncijantica domovine”;
– članica skupine koja je pokušala “‘minirati’ održavanje PEN kongresa u Dubrovniku”;
– “lobistica promukla glasa”;
– osoba koja “konspirira protiv Hrvatske”;
– “feministica”;
– “feministica koja siluje Hrvatsku”;
– “antihrvatska feministica”;
– članica skupine “samoživih žena srednje dobi koje imaju ozbiljnih problema s vlastitim etničkim, etičkim, ljudskim, intelektualnim i političkim identitetom”;
– “djevojčica komunizma”;
– članica “dobro organizirane intelektualne sekte koja putuje na relaciji Beograd-Zagreb-Ljubljana”;
– “bivša profiterka komunizma i postkomunizma”;
– osoba “mizerne sudbine”;
– osoba koja je “izvršila moralno i intelektualno samoubojstvo”;
– “vještica”…
Ispričavam vam se drugarice Dubravka u ime znanaca, znanih kolega, profesora, književnika, prijatelja, i anonimnih pravednika, koji su vas medijski linčovali, palili lomaču, profesionalno marginalizirali i diskriminirali, žigosali savjesno i samostalno, ili su u narodnom suđenju (ostracizmu) sudjelovali ”mudrom” šutnjom. ”To što nije završeno u ovome, završit će se u sljedećem životu”, pišete u Lisici, posljednjem romanu. Ovu ispriku završavam u nadi da u sljedećem životu nema lomača, vještica ni njihovih metli.
