Odbijanjem ovog predloženog zakona nastavit će se devastacija prostora, a nemamo nikakve garancije da će Vlada išta učiniti po tom pitanju, posebice kada znamo da zastupnici IDS-a govore u Saboru o tome već godinama, kroz već nekoliko saziva Sabora.

Stoga smo opet upozoravali i to već nebrojeno puta i naprosto je nevjerojatno da nitko u nadležnom ministarstvu ne čuje ili ne želi čuti problem bespravne gradnje.

Svaki dan situacija je sve gora i gora, situacija je u potpunosti izmakla kontroli. Nevjerojatno je da se pojedinci u ovoj državi ponašaju kao da se pojedini zakoni uopće ne odnose na njih.

Dakle, bez ikakvog reda, dozvola i pravila samo odaberu gdje žele graditi i započnu gradnju!

Poljoprivredno zemljište, šumsko zemljište, morska obala i priobalje – sve se nepovratno uništava betonskim blokovima i pločama, a od građana koji poštuju zakone ove zemlje stvaramo građane drugog reda.

Nevjerojatno je da se gura glava u pijesak i da se ponašamo  kao da se bespravna gradnja uopće ne događa.

Upravo je takav stav državne vlasti, nečinjenje i zatvaranje očiju pred ovim problemom dovelo do stanja kakvo je danas:  bespravnih graditelja koji se ponašaju kao da se na njih zakoni uopće ne primjenjuju!

Rade što hoće, kako hoće i gdje hoće i nitko za to ne odgovara!

Ovakav predloženi prijenos ovlasti i odgovornosti, bio bi pravi primjer decentralizacije i reformski potez u pogledu ovlasti lokalne samouprave.

Nesporno je da se državni inspektorat nije pokazao efikasnim u sankcioniranju bespravne gradnje i jednostavno više nema razumnog opravdanja da država odbija gradovima prepustiti ove ovlasti.

Mi smo u Klubu IDS-a itekako svjesni kako za prijenos tih ovlasti te punu primjenu modela i ustroja građevinskih inspekcijskih službi na razini gradova treba određeno vrijeme. Međutim, vrijeme prolazi, a apsolutno nitko u ministarstvu ne čini ništa po tom pitanju i samim time šalje se jasna poruka ili da nema dovoljno znanja ili nema dovoljno političke volje i želje da se ovaj gorući problem riješi.

Praksa je pokazala da na način kako je to trenutno zakonski regulirano, od prijave komunalnog redara građevinskoj inspekciji  pa do izlaska građevinskog inspektora na teren znaju proteći tjedni, ponekad i mjeseci tako da bespravni objekt već bude završen i u funkciji.

Problemi i izazovi su sastavni dio života svakog čovjeka, međutim ako izazove naše generacije ostavimo generaciji iza nas tada se moramo suočiti sa poražavajućom činjenicom da mi kao generacija nismo uspjeli u našoj misiji.

Hrvatska je platila francuske avione milijardu i dvjesto milijuna eura kako bi zaštitila hrvatsko nebo, a nije u stanju prihvatiti ili napisati Zakon koji ne košta ništa kako bi se zaštitio hrvatski prostor.

Naime, takav komentar najproblematičniji je iz razloga što kaže da svi pacijenti kojima je potrebna hitna medicinska pomoć riskiraju život putujući u udaljenija mjesta kako bi im se omogućila hitna medicinska skrb, a koja im samim time smanjuje vjerojatnost preživljavanja. Je li to poruka da život stanovnika Istre je manje vrijedan?

Vrlo je važno naglasiti kako je postojao pilot projekt koji se odnosio na zbrinjavanje hitnih pacijenata sjeverozapadne Istre u Izoli, a koji je bio financiran EU sredstvima programa prekogranične suradnje Interreg Hrvatska-Slovenija. Država mora nastaviti taj primjer dobre prakse i to čim hitnije, a samo i isključivo za zaštitu pacijenata.

Dobili ste bolnicu, komentar koji je kriv na toliko načina. Naime, Istra nije dobila bolnicu nego je ista izgrađena novcima poreznih obveznika. Kada znamo da građani Istre uplate milijardu kuna više u proračun svake godine nego što se vrati u Istru onda je lako zaključiti da smo sami tu istu bolnicu i platili.

Bolnica je izgrađena, moderna i suvremena, ali tek u 2022. godini. U jednoj od najrazvijenijih regija u RH i ‘najturističkijoj’ regiji u kojoj sada boravi preko pola milijuna ljudi, što domaćih, što turista, je i više nego porazno da bolnica nije sagrađena puno puno ranije. Poraz je to države i političkog Zagreba koji se ne jednom maćehinski ponio prema Istri i njezinim stanovnicima.

Ista stvar je i kada govorimo o istarskom ipsilonu. Iako su mnoga hrvatska središta povezana puno ranije, Istarska i Primorsko goranska županija još uvijek nisu. Tužno, zar ne?

Tu prometnu povezanost prvenstveno treba promatrati iz sigurnosnog aspekta koji autocesta nudi. Na prvom mjestu je to sigurnosno pitanje kao i ono s bolnicom u Izoli.

Puno je tu otvorenih pitanja poput medicinskog fakulteta u Puli, koji unatoč tome što su ispunjeni svi zakonski uvjeti za njegovo otvaranje još uvijek nailazi na otpor političkog Zagreba, pitanje stavljanja državne imovine u funkciju gospodarstva i građana, problem istarske željeznice i brojni drugi koji bi podigli kvalitetu života u Istri.

Pitanja su to koja smo kao Klub IDS-a u Saboru nebrojeno puta otvarali – što u svojim raspravama, što na sastancima. To ćemo činiti i dalje kako bi opravdali Vaše povjerenje koje ste nam dali da Vas zastupamo u nacionalnom parlamentu. Biti ćemo oštri i uporni, a ovakve stavove i izjave poput ove iz naslova ove kolumne nećemo tolerirati i jasno ćemo ih osuditi!

Valja stoga iznova podsjetiti da su ljudi u Istri među prvima u Europi ustali protiv fašizma i nacizma, organiziravši najveći pokret otpora u pokorenoj Europi. Prisjetimo se samo labinskih rudara i seljaka s Proštine. Iako su ti ustanci ugušeni u krvi bili su i dan danas jesu jasna poruka istarskog čovjeka.

Istra je oduvijek bila spremna prihvatiti različitosti u mišljenjima, ali nikada nije bila i neće bit otvorena onim idejama koje bi negirale antifašizam. Koje bi išle nauštrb ljudskih prava i prava manjina ili prava žena, kao što je to bio nedavno slučaj.

O tome glasno govorim i kao saborski zastupnik iz Istre i ponosan sam što ovu našu regiju i sve njene građane mogu zastupati u Zagrebu. I ponekad je uistinu potrebno samo se malo odmaknuti i promijeniti perspektivu gledanja, da bi još više cijenili ono što imamo.

Sva naša bogatstva i ono što Istra danas predstavlja stvarale su brojne generacije koje su nam u nasljeđe ostavili neprocjenjivu vrijednost  i naša je zadaća čuvati je.

A iako pripadam jednoj drugoj, nešto mlađoj generaciji, odgojen sam i živim u duhu naših istarskih vrijednosti i načela. Jer voljeti zavičaj uči se od malih nogu.

U vremenima kada se opet vodi rat na području Europe bitno je na mlade prenositi vrjiednosti antifašizma kako se zlo koje se događalo u prošlosti nikad više ne bi ponovilo.

I kad govorimo o mladima, posebno žalosti i zabrinjava što danas svjedočimo iseljavanju mladih, obrazovanih ljudi koji bolje životne prilike traže negdje drugdje. U Istri je taj trend doduše manje izražen, ali posljednji popis stanovništva jasan je pokazatelj u kakvoj se situaciji Hrvatska nalazi.

Na svima nama je zato da damo svoj doprinos u stvaranju jedne još bolje, razvijenije i sretnije Istre i Hrvatske.

Sretan vam Dan antifašističke borbe!

Dragi čitatelji portala Labinska komuna,

U vrijeme prošlog javljanja, još uvijek nismo imali zamjenu za uhićenog ministra Horvata. U međuvremenu, umjesto ministra Horvata izabran je ministar Paladina, a također dobili smo i nove ministre gospodarstva i održivog razvoja, ministra rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike te novu potpredsjednicu Vlade.

Pitanje je dokad će biti na svojim pozicijama i to je potpuno opravdano pitanje s obzirom na to da nam se ministri u državi mijenjaju češće nego vremenske prilike u Londonu!  No, problem nisu dva, tri, četiri ili deset novih ministara, već cijela Vlada koja unatoč silnim dobivenim milijardama za provođenje ozbiljnih i suštinskih reformi, nema jasan cilj i način kako mijenjati društvo na bolje.

Kad već spominjem europske milijarde, moram reći da su tijekom 2020. godine, vladajući neprestano spominjali 24 milijarde eura koje su „ispregovarali“ usred nezapamćene krize, a da pritom, naravno, nisu spomenuli ogroman pad BDP-a koji je i doveo do toga da Hrvatska dobije ta sredstva na raspolaganje.

To znači da nam ti novci nisu pali s neba kako je predstavljeno u javnosti, već se za te novce treba namučiti, odnosno naraditi, što uključuje dobru operativnost i koordinirano djelovanje, a trenutno je situacija, bez pretjerivanja, katastrofalna.

Naime, Hrvatska je zatražila produljenje roka od godine dana, do lipnja 2023. godine, kako bi se iskoristila sredstva iz Fonda solidarnosti, što je gotovo presedan. Europska komisija je izašla ususret tom zahtjevu, međutim, samo 4% od 750 milijuna eura je ugovoreno, što je sramotno mali iznos te nam ovim tempom prijeti ozbiljan fijasko do sredine iduće godine! Daje se zaključiti kako se stvara trend nekoordiniranog rada, lošeg funkcioniranja sustava i ignoriranja mogućnosti koje pružaju sredstva EU.

Pripremamo održive projekte, a nismo održivi, pripremamo natječaje za digitalizaciju, a procesi su nam duži nego u prvoj industrijskoj revoluciji! Financiramo projekte za jačanje kapaciteta, a kontradiktorno je da Vlada očito nema kapaciteta za uspješno korištenja sredstava na raspolaganju.

Primjerice, u Fondu za oporavak i otpornost gdje Hrvatska ima 9,6 milijardi eura na raspolaganju, mi smo raspisali samo dva natječaja!

Dobro čitate, samo dva natječaja u godinu i pol dana! A sva sredstva, ako ih želimo povući, moramo ugovoriti u sljedeće dvije godine, a projekte realizirati do kraja 2026. godine! Znači, gotovo pa nemoguće!

Osim svega ovoga, građane sigurno najviše brine sve skuplji život iz mjeseca u mjesec. Gorivo je opet poskupjelo i to nažalost, nije ništa novo!

Vlada je dosad reagirala u dva navrata tako da je fiksirala cijenu goriva, no to je jedna vatrogasna mjera koja dugoročno ne može opstati, a građanima treba reći da Vlada ima još jako puno prostora jer od jedne litre benzina državi ide gotovo pola iznosa, a na litru dizela oko 40%, osim toga, državi se plaća i trošarina, ali i PDV, što znači dvostruko oporezivanje.

Vlada ima dovoljno prostora da smanji trošarine, ali i ukine dvostruko oporezivanje jer tu doista dolazimo rušenja ustavnog načela o pravednosti poreznog sustava! Kada Vlada namjera poduzeti potrebne korake, ne znamo, čekamo jer skok cijena energenata postao je konstanta i cijene rastu iz dana u dan.

Građani prije najavljenog poskupljenja doslovno čekaju u nepreglednim redovima ispred benzinskih postaja kao u nekim prošlim vremenima, u bivšem režimu i pitam se što je sljedeće, možda vožnja „par nepar“.

Osim toga, neki dan sam u sabornici rekao kako naši građani čak i hranu kupuju na rate jer si neke namirnice poput mesa, ribe, voća, pa čak i higijenskih potrepština ne mogu priuštiti na drugačiji način i to je nažalost hrvatska realnost, što je najblaže rečeno – poražavajuće!

Sada je i više nego jasno da paket mjera Vlade iz veljače ove godine, kako što smo tada i naglašavali, nije polučio one rezultate koje je Vlada predvidjela i standard građana i dalje nezaustavljivo pada.

Možemo li se još srozati još niže? Vjerojatno i možemo ako se vladajući hitno ne probude!

Ono što ste i na svojoj koži osjetili, Hrvatsku, ali i svijet već neko vrijeme trese inflacija, poskupjelo je gotovo sve. Rastu cijene plina, struje, robe, hrane, higijenskih potrepština.

Svi smo bili svjedoci šokiranih poduzetnika kada su primili račune za plin, računi su bili veći i do pet puta za isto razdoblje prošle godine.

Odgovor Vlade najprije su bile fiksirane cijene goriva, a nakon toga najavljene su mjere pomoći najugroženijima. Najprije su najavljeni vaučeri od po dvjesto kuna onim najugroženijima.

Meni je to izgledalo kao „evo vam dvjesto kuna pa si platite struju“, što mi je čak i vrijeđanje naših građana. Rekao sam da se radi o vatrogasnoj mjeri, ovako se možda hitno gasi požar, ali daleko je to od nekih konkretnih dugoročnih mjera koji će oporaviti naše gospodarstvo, a to je ono što Hrvatskoj najviše treba. Naša Vlada nema jasnu viziju kako stvoriti konkurentno gospodarstvo jer ozbiljna zemlja ne može standard građana održavati na nekom nivou zamrzavanja cijena i vaučerima i to sam i rekao za saborskom govornicom.

Naglašavali su to gotovo svi zastupnici, no Vlada još uvijek nije donijela neke konkretne mjere pomoći. A recimo da nije ni stigla jer u svojim redovima ima jako puno problema koje premijer Plenković treba hitno rješavati kako bi spasio Vladu i sebe od prijevremenih izbora, koje smo mi u saborskoj oporbi tražili nakon što je uhićen ministar na dužnosti.

Drugi put u Hrvatskoj povijesti, to se dogodilo! Prvi puta, prije nešto više od dvadeset godina, a prije gotovo dva tjedna i to u rano subotnje jutro, ministar Darko Horvat.

Ministar Darko Horvat uhićen je samo par dana ranije nego što se o njegovom opozivu trebalo raspravljati u Saboru, na prijedlog šezdesetak oporbenih saborskih zastupnika. Već neko vrijeme upozoravali smo da ministar Horvat ne radi dobro svoj posao, niti je nešto učinio po pitanju obnove Zagreba i Banije nakon potresa, državna imovina je zapuštena i predstavlja ruglo, a bespravna gradnja bukti, najviše u Istri, na što zastupnici iz IDS-a jako često upozoravaju.

Osim Horvata, još su dva ministra u Vladi pod istragom, a za ministra Josipa Aladrovića DORH je zatražio skidanje imuniteta koji ga štiti od vođenja kaznenog postupka. Čeka se odgovor premijera Plenkovića. Pod istragom je i potpredsjednik Vlade, Boris Milošević. Kao što vidimo, puno problema za premijera.

No, ovo je sada palo u drugi plan, ministar Horvat još nije dobio zamjenu jer su svi zaokupljeni stanjem u Ukrajini. Dogodila se suluda agresija Rusije na Ukrajinu, ginu vojnici, civili, djeca, više od milijun ljudi izbjeglo je iz Ukrajine pred ratnim strahotama. Neke procjene su da bi oko pet milijuna ljudi moglo pobjeći iz Ukrajine.

U Hrvatsku je trenutno stiglo sedamstotinjak, ali očekuje se mnogo više, zato Vlada mora osigurati tim ljudima uključivanje u društvo, omogućiti im da rade, da djeca idu u škole i vrtiće jer pitanje je koliko će sve to trajati. Putin je ovim svojim činom zapravo ujedinio zapadni svijet jer su nametnute ekonomske, bankarske, sportske i zrakoplovne sankcije Rusiji.

Oko stanja u Ukrajini dogodilo se jedinstvo Vlade i oporbe, oporba podržava slanje pomoći Ukrajini. Dobro je i što se riješio problem oko Sberbanke, ne samo zbog štediša i klijenata te banke, već i zbog radnih mjesta koja su ostala sačuvana.

Kako će se razvijati stanje oko Ukrajine, što će biti s istragama protiv ministara u Vladi, hoće li Vlada uspjeti donijeti dugoročna rješenja i mjere kojima će se građanima olakšati život u ovim teškom trenucima ili ćemo možda na prijevremene izbore, ostaje nam vidjeti.

Dragi čitatelji portala Labinska Komuna,

Nastavljamo s ovom kolumnom za sve ljubitelje zbivanja u saborskim klupama. Već tjednima svi saborski zastupnici, oni iz redova većina pa tako i oporbeni, očekuju da će se konačno – konkretno i otvoreno – raspravljati o načinu korištenja Fonda za oporavak i otpornost. Nekima će se to možda činiti kao tehničko pitanje, ali za zemlju poput Hrvatske to je prvoklasno pitanje o kojem ovisi kvaliteta života svih nas!

Zašto? Jer je tim europskim fondom našoj zemlji namijenjeno 45 milijardi kuna nepovratnih sredstava (!!!) i 25 milijardi kuna povratnih sredstava – kreditnih. Sredstva su to koja, ukoliko se pametno koriste, mogu itekako činiti razliku.

Nažalost, sve upućuje na to da nećemo ni ovoga puta znati iskoristiti priliku. Još je svega dva tjedna ostalo do predaje Nacionalnog plana oporavka Europskoj komisiji, a Vlada i dalje drži u tajnosti na koji način će sredstva biti raspodijeljena. Već bi to bio dovoljno jak signal za uzbunu. A kad dodamo i da u procesu izrade Nacionalnog plana oporavka nisu sudjelovali gospodarstvenici, a poznato je da je taj fond namijenjen jačanju gospodarstva, onda možete razumjeti zašto smo kolege i ja iz Kluba IDS-a u više navrata reagirali u Saboru.

Nismo to činili kako bismo iz oporbenih klupa prikupili koji poen ili „bocnuli“ vladajuće, što je sad, izgleda, pravi trend i jedini cilj dobrog dijela oporbe. Postupili smo tako jer nam je dozlogrdilo da po tko zna koji put propuštamo ovakve prilike. I ono što je najvažnije, svjesni smo da se takve greške „politike“ plaćaju skupo. Koliko će naših mladih napustiti Hrvatsku ako i u narednim godinama budemo tapkali u mjestu? Bez prave perspektive u gospodarstvu, koliko će ljudi morati raditi za istu ili manju plaću?

Bojim se da vladajući ne razmišljaju o tome. Naime, po onome što smo imali prilike čuti očito je da će država nastojati za sebe ugrabiti što veći dio kolača od tih 45 milijardi kuna dok će poduzetnicima odnosno privatnom sektoru ostaviti nedovoljna sredstva za ozbiljniji oporavak hrvatske ekonomije. Govori se o omjeru od 90 posto državi i 10 posto gospodarstvenicima.

Naravno da ne smijemo uskratiti sredstva javnom sektoru, prvenstveno učiteljima, medicinskim sestrama i svima koji su podnijeli najveći teret ove pandemije. Ali, gospodarski rast ne može se i ne smije se temeljiti samo na javnim ulaganjima jer se tu uglavnom radi o infrastrukturnim projektima koji kada budu izgrađeni imaju određene benefite za društvo ali ne donose nova zapošljavanja, povećanje plaća i rast kupovne moći građana, a to je ono što nam treba da bismo izašli iz ove krize i krenuli naprijed.

Drugim riječima, mladi neće ostati živjeti u Hrvatskoj ako je popravljen krov neke mjesne zajednice ili ako je obnovljena fasada općinske zgrade. Mladi će ostati živjeti ovdje ako imaju kvalitetan posao, s kvalitetnom plaćom i perspektivu razvoja.

Ali vidite, problem je u tome što se to kosi s interesima vladajućih. Oni u cijeloj toj priči oko podjele 45 milijardi kuna vide prvenstveno način kako osigurati sebi ostanak na vlasti još nekoliko mandata. Kako? Ako država osigura sebi tih 40,5 milijardi kuna, odnosno 90 posto od 45 milijardi, onda ih ona može potrošiti za milijun malih projekata, tamo gdje, naravno, imaju najviše interesa.

Možete samo zamisliti koliko će tu biti najava, postavljanja kamena temeljca, naslikavanja i otvaranja projekata s tim novcima…Toliko da će visoki rejting HDZ-a biti zacementiran još dugo, dugo godina, a novine i dalje pune vijesti kako smo po svim pokazateljima na samom začelju u Europi i da sve više zaostajemo za zemljama u Europskoj uniji. Za istim tim zemljama koje nisu propustile sve te silne prilike i koje su bespovratna sredstva ulagale u jačanje gospodarstva, a ne u farbanje tunela ili obnovu stolarije neke državne agencije.

Dragi čitatelji portala Labinska Komuna,

Nastavljamo s ovom kolumnom za sve one koje zanima što se događa „iz prve ruke“ u Saboru. Ovaj tjedan je u Saboru, a posebice u saborskim hodnicima, tema broj jedan bila polemika da u jednom riječkom kafiću nisu dobrodošli članovi HDZ-a. Nije puno vremena trebalo proći da se negdje drugdje, preciznije u jednom restoranu u Imotskom, zabrani ulazak SDP-ovcima…

I tako, po tko zna koji put, u javnom je prostoru krenulo ono što se može nazvati „Cirkus Colorado!“ Retorički vješt premijer okreće pilu naopako i poručuje da je riječ o govoru mržnje, i diskriminaciji! Zategnuta teza, posebice ovih dana, kad su mediji puni vijesti o predstavnicima vladajuće stranke koji su se cijepili preko reda, dobili kuće na korištenje za 100 kuna mjesečno… No, kako se „priča“ nije brzo ugasila, dodaje se još malo ulja na vatru, pa se cijelom događaju dodaju epiteti rasizma, pa čak i fašizma.

Osobno, ne opravdam odluku riječkog ugostitelja, ali valjda je svima jasno da se ne radi o ničem drugom nego o izrazu očaja jednog ugostitelja, koji nije mogao trpjeti sve češće kontradiktornosti i nelogičnosti nacionalnog stožera, pa tako i licemjerje vladajućih.

Polemika je, uostalom, bespredmetna. Nemoguće je zabraniti ulazak u nečiji lokal, iz jednostavnog razloga jer je članstvo u političkim strankama tajno. Stoga, i da netko stvarno to želi, ne može znati tko je član koje stranke.

Bilo kako bilo, ova je tema okupirala našu domaću javnost i cijelu političku scenu više od tjedan dana. Ja osobno, kao i ostali predstavnici IDS-a, nismo se na nju osvrnuli. S razlogom. Odbijamo sudjelovati u ispraznim polemikama, koje su štetne jer ne samo da dodatno potiču podjele u društvu, već odvraćaju pažnju od realnih problema naših sugrađana.

Mislim da su nas baš zato i izabrali, da riješimo probleme i uredimo sustav, a ne da radimo performanse kao u cirkusu. Tako smo, u tjednu iza nas, radije govorili o revitalizaciji istarskih željeznica, problemima s kojima se susreću studenti koji su studirali u inozemstvu te o gorućem problemu spolnog nasilja.

Jer, dragi čitatelji Labinske komune, kao što često ističem na ovom portalu, uzrečica da su svi političari isti jednostavno ne stoji. Uostalom, to pokazuju i prvi dani kampanje za lokalne izbore. U Zagrebu imate kandidate koji se kune da ne znaju ćirilicu i jedini im je adut ideološko prepucavanje, dok recimo naš kandidat za župana Boris Miletić obilazi Istru i u otvorenom razgovoru s gospodarstvenicima kroji svoj gospodarski program brzog oporavka od ove zdravstvene, odnosno gospodarske krize.

Stvar je, očito, o prioritetima. Kod nas je došla vijest da je hrvatski BDP potonuo za rekordnih 8,4 posto i postoji svijest da se nešto mora poduzeti, dok u drugim dijelovima Hrvatske ne opterećuje se time. Važnije je tko je a tko nije dobrodošao u kafić. Time ću i zaključiti ovu kolumnu, poželjevši svima ugodan vikend. Pred nama su svakako veseli i emotivni dani, u kojima ćemo zajedno i dostojno proslaviti jubilarnu 100. obljetnicu Labinske republike. Budimo ponosni i sretno!

]]> https://labinskakomuna.eu/kolumne/crtice-iz-saborskih-klupa-polemika-oko-rijeckog-kafica-je-bespredmetna-i-stetna-odvraca-paznju-od-realnih-problema-nasih-sugradana/feed/ 0 https://labinskakomuna.eu/kolumne/crtice-iz-saborskih-klupa-etika-i-politika-moraju-ici-ruku-pod-ruku/ https://labinskakomuna.eu/kolumne/crtice-iz-saborskih-klupa-etika-i-politika-moraju-ici-ruku-pod-ruku/#respond Mon, 08 Feb 2021 05:01:18 +0000 https://labinskakomuna.eu/uncategorized/crtice-iz-saborskih-klupa-etika-i-politika-moraju-ici-ruku-pod-ruku/ PIŠE: Tulio Demetlika

Dragi čitatelji portala Labinska Komuna,

nakon poduže pauze i na zamolbu dragog Remza Zalihića, vraćam se pisanju kolumne „Crtice iz saborskih klupa“, s ciljem da svima onima koje zanima što se događa u Saboru imaju priliku čitati „iz prve ruke“. Prije svega, želim se zahvaliti svima na porukama podrške, ali i na konstruktivnim prijedlozima, pa i kritika koje ste mi, što uživo, što drugim kanalima, uputili u posljednje vrijeme. Pozivam vas da to činite i dalje, jer smatram da svi koji se bave javnim poslom, moraju više slušati nego pričati.

Tim rečeno, vratimo se natrag na aktualnosti u Saboru. Jedna od tema koja se posebno medijski istaknula u tjednu iza nas jest svakako prijedlog zakona o ukidanju obveznih članarina u Hrvatskoj gospodarskoj komori. Puno su se koplja lomila oko toga moraju li svi poduzetnici prisilno platiti članarinu u iznosu od 42 kune HGK-u. U Saboru, kao što znate, zajedno s kolegicom Katarinom Nemet i Marinom Lerotićem, imam čast govoriti u ime IDS-a.

Naša stranka uvijek pozdravlja smanjenje i ukidanje nameta gospodarstvenicima i građanima općenito. Tako smo i ovoga puta postavili. Čuli ste za izreku da je u politici važnije tko govori, a ne što govori. U slučaju oko izmjene zakona o HGK, ovo je posve točno. Stvari treba početi nazivati pravim imenom, Sabor nažalost prečesto djeluje kao poligon gdje se skupljaju glasovi, umjesto kao institucija koja će rješavati probleme u društvu. Predlagač ovog zakona pripada stranci koja je dva puta u posljednjih 5 godina bila na vlasti i mogla je, da je htjela, izmijeniti u svakom trenutku odredbu o plaćanju članarine. Zašto nije i zašto je odlučila tek sada, prepuštam vama da zaključite…

Što se tiče IDS-a, naša je podrška od samoga početka bila iskrena. Poduzetnicima treba olakšati poslovanje, posebice u ovim izazovnim vremenima! Uvjereni smo također da gospodarska komora ima važnu ulogu u našem gospodarstvu te da ju nipošto ne treba rušiti, već ojačati. To se neće, niti se može postići nametima, već kontinuiranim unaprjeđenjem vlastitog rada. Ne pomaže ni činjenica da je politika „ušla“ u HGK, a još manje da se iz prisilnih članarina isplaćuju abnormalno visoke plaće, daleko veće od rezultata.

No, nakon što se ova tema otvorila prošli tjedan, ista stranka koja je predložila izmjene o HGK-u počela je skupljati potpise za zabranu pobačaja, odnosno ukidanja prava žena na izbor. Počela je nova runda skupljanja glasova! Da stvar bude potpuna, sutradan, zastupnik Mosta u Saboru biranim riječima opravdava ustaški pozdrav. I to je bio trenutak kad smo shvatili da, zbog naše moralne i političke higijene, ne želimo imati posla s takvima!

U politici je uzaludno podržati nečiju – makar i opravdanu – inicijativu kad znate da njihov cilj nije da se to nešto uistinu promijeni, već isključivo jačanje rejtinga kroz politikanstvo. Talijanski političar, teoretičar države i prava te veliki filozof Niccolo Machiavelli shvatio je to još u 16. stoljeću kad je rekao da su etika i politika dvije različite stvari. Međutim, i dalje smatram da bi naša misija u Saboru trebala biti da ta dva pojma idu „ruku pod ruku“.

Kako stvari stoje, ovo je posljednja kolumna „Crtice iz saborskih klupa“ u ovom sazivu Sabora. Izgledno je, naime, da će se Sabor raspustiti ovih dana, a da će se brojne opcije boriti za vašu naklonost svim sredstvima. Kažu da sve što je dopušteno je legitimno, no sve što je legitimno nije i moralno.

Prije nego što nastavim s ovom mišlju, vratio bih se 5-6 godina unazad. Tad je Hrvatsku, kao i ostatak Europe uhvatila jedna druga „epidemija“. Nije riječ o nekakvom virusu, već o pojavi trenda da se političke opcije, čije su ideje građani više puta jasno odbacili, zakamufliraju u drugo pakovanje. Tako se opcije s ekstremno desnog političkog spektra, čije su ideje jako opasne po demokraciju, nazivaju suverenistima, ma što god to značilo. Ultra konzervativne opcije sebe predstavljaju kao narodnjačke, nacionalističke opcije kao demokršćanske, populisti kao građanske i da ne nabrajam dalje…

Riječ je o taktici koja se očito isplati, jer se u politici nažalost više pozornosti pridaje dojmu, nego sadržaju. No, koliko god se isplatila, ja ju odbacujem. Mislim da je u čistoj suprotnosti s temeljnim načelima demokracije. Mandat u predstavničkoj vlasti zaslužujete ako se dovoljan broj ljudi slaže s vašim idejama, programom i stavovima. To je i sam smisao parlamenta. Podrazumijeva se, barem meni, da ta podrška ne smije biti rezultat manipulacije.

A upravo nam se to događa posljednjih godina. Sve više naših sugrađana misli da glasaju za jedno, a u konačnici su dobili nešto sasvim drugo. Ljudi ne znaju za koga zapravo glasaju jer su stranke počele manipulirati čak i s vlastitim identitetom. Takvo ponašanje stranaka smatram kukavičlukom. Neću ih ovdje imenovati, prepuštam vama da zastanete na sekundu i razmislite  koliko se podudara način na koji se stranke predstavljaju s načinom kako djeluju.

Zar je problem reći ono što jesi i ono što misliš? Meni je to nepojmljivo i moram priznati da skrivanje radikalnih političkih agendi iza, za većinu prihvatljivijih opcija, predstavlja ne samo običnu prijevaru birača, već i ozbiljan problem demokraciji.