Ne znam ni sama što me potaknulo na pisanje ove kolumne. Ako pišem iz aspekta žene, i ako suosjećam sa ženskim žrtvama, razapet će me muški čitatelji s već tipičnim izjavama kao što su “A što s muškarcima, kad će se pisati o nama?, “A zašto se ne piše o nasilju nad muškarcima?”, “Žene imaju svoj dan, a znate li vi žene kad je dan muškaraca? Zašto se to nikad ne slavi?”.
Statistički gledano, u većem postotku nasilnika su ipak muškarci, ali sigurno je da postoje slučajevi kada i žene vrše nasilje. Postotak koji je ipak manji, još se i smanjuje kada znamo da će muškarci nasilje prijaviti u manjoj mjeri, jer je uvriježeno mišljenje da su oni snažniji i jači spol. Teško je odmaknuti se od onoga što nam je duboko ukorijenjeno, od društvenih normi s kojima smo odrastali, stereotipova i predrasuda. Ako pokažu ranjivost, netko bi mogao posumnjati u njihovu muškost. Iako ih je, srećom, manje, ni te brojke nisu zanemarive.
I zato ja danas pišem o problematici općenitog nasilja u obitelji, ne samo o nasilju nad ženama. Govorim o njegovoj raširenosti, o sakrivanju pod tepih, o institucijama koje ne rade svoj posao, o ponekim udrugama koje možda istinski žele promjenu, ali ne mogu utjecati na više razine, o korporacijama koje uvrštavaju ovu problematiku u svoju mapu društvene odgovornosti znajući da time dobivaju bonus bodove kod svojih potrošača bez neke pretjerane želje za istinskom promjenom.
Ono što se ne mijenja, ne mijenja se stanje, ne mijenjaju se zakoni, ne mijenja se broj žrtava.
Senzibiliziramo se možda više ako se to događa u našoj blizini. Pročitala sam komentar prijateljice nesretne žene koja je stradala u Galižani od ruke svog nasilnog i alkoholu sklonog supruga. Napisan je u komentaru na Facebooku ispod vijesti o zločinu, a prijateljica je uz žaljenje napisala da nije znala što joj se događalo u kući.
Rijetki znaju što se događa u nečijem domu iza zatvorenih vrata. Čak i u manjim gradovima, gdje je zajednica povezanija, ako i znaju, nitko ne reagira. A zašto bi i reagirali, jer znaju da ako slučaj krene na višu razinu, ako se u njega uključe institucije, opet se ništa neće dogoditi.
Žena u Galižani je samo jedan od primjera. Ako je već dovoljno hrabra da prijavi nasilje, hrvatski zakoni kao da nisu napisani da čuvaju slabijeg. A da ne govorimo o svim onim slučajevima koji nisu prijavljeni, zbog straha od nasilnika, straha od osude ili srama od zajednice. Takvih je najviše.
Ironičnije je kad se takve stvari događaju u tijeku globalne kampanje “16 dana aktivizma nasilja nad ženama”, s naglaskom na Međunarodni dan protiv nasilja na ženama koji se obilježava 25.studenog.
Kao da pandemija i razdoblje izolacije nije samo po sebi nepovoljno za ljudski psihu i ljudski život općenito, sjetimo se svih onih koji nemaju priliku uživati u romantiziranju lockdowna. Nekim ljudima ne vrijedi ona poznata “moja kućica, moja slobodica”, nego im dom postaje najgori zatvor u kojem strepe za svoj život.
Prema europskim i svjetskim statistikama u situaciji pandemije i korona krizi, bilježi se porast nasilja nad ženama za više od 30%. Za razliku od većine europskih zemalja, Hrvatska nije izradila posebne protokole i hodograme pružanja pomoći žrtvama obiteljskog nasilja u vrijeme pandemije COVID-19. Koliko sam upoznata, nadležno tijelo koje se bavi tom tematikom, uputilo je inicijativu za izradu takvih protokola prema nadležnima. Poznavajući hrvatske boljke, kojih zaista ima mnogo, uvijek će sve biti važnije nego ono što bi stvarno trebalo biti prioritet.
Podsjećam još jednom, govorim o problematici nasilja u obitelji, a dok pišem posljednje retke, vidim naslov članka koji je danas osvanuo u našem najvećem istarskom tiskarskom mediju: “Djevojka u stanu u Puli pokušala ubiti mladića”.
