Rijetko kad mi na prvu padne ideja za temu moje mjesečne kolumne. Tema se najčešće sama iskristalizira, i to ponukana visokim datumom u mjesecu. Čak sam i prošlu pisala na samo Silvestrovo, u kasnim popodnevnim satima.
No umjesto 31. siječnja, činilo mi se da bi prikladnije bilo napisati ju danas, 1. veljače, točno godinu dana od posljednjeg događaja kojem sam prisustvovala, a koji je okupio ljude bez straha od korone, jer je tada još to bio neki virus u Kini.
Bilo je otvorenje Europske prijestolnice kulture i iako vrijeme nije bilo obećavajuće, Rijeka je bila živa. Masa ljudi slijevala se riječkim ulicama i završavala na rivi. Mediji su već tada prenosili prve vijesti o nepoznatom virusu, ali pričalo se godinama ranije i o svinjskoj i ptičjoj gripi, strašilo se ljude sa SARS-om, mediji su radi povećanja tiraže pisali zlokobne naslove, no nikad srećom nismo osjetili posljedice takvih virusa. SARS je bilo nešto o čemu smo samo čitali o medijima, no nikad se nismo susreli s time iz blizine. Zato nismo ni predviđali ozbiljnost situacije koja će ubrzo nastati.
Razumljivo je bilo onda da se ljudi druže, grle i vesele tom svečanom danu. Malo tko je mogao zamisliti da ćemo za manje od mjesec dana početi osjećati posljedice tog nekog novog virusa, a kamoli da ćemo i godinu dana od toga još uvijek voditi borbu sa svime.
Prošla je godina bila teška svima, svatko je osjetio posljedicu tog “novog normalnog” vremena. Dok su se zbrajale žrtve, koje s pravom možemo prozvati najgorim ishodom, ljudi su se našli u novim problemima. Vremena su bila teška, poslovanja su trpjela gubitke, došlo je do financijskih teškoća.
Ovo dvoje su svakako najvidljivije posljedice, ali korona je donijela još puno neprilika.
Korona je još jednom dokazala da su ljudi društvena bića, da vole dodire, zagrljaje i ljubljenja. Većina nas, ono što moramo (kao što su posao i ostale obveze) odrađujemo, no izlaz iz svakodnevice pronalazimo u druženjima, izlascima, sportu, putovanjima.
U godini kad je to sve naprasno prekinuto, ostali smo sami sa svojim mislima, nerijetko zatvoreni u svoja četiri zida. Raj za introverte, reći će, no i njima je to teško palo, pogotovo kad tako dugo traje.
Koliko god jesmo pobornici napretka tehnologije i koliko god smo bili zahvalni da video pozivi održavaju kakvu takvu socijalizaciju s drugim bićima, postali smo svjesni važnosti neposredne blizine ljudi u ljudskom zdravlju i wellbeingu.
Kad je svijet usporio, ostali smo bez svega što nam inače odvraća pozornost od nas samih, što je i ljudima koji su “najjači u glavi” izazvalo probleme.
Ovaj članak zato služi kao podsjetnik na važnost mentalnog zdravlja. U redu je reći da nisi u redu. Iako već floskula, prošla godina stvarno jest bila izazovna. Kaži prijatelju kako se osjećaš, zatraži stručnu pomoć, pričaj o svojim problemima.
Vjeruj kad ti kažemo da sigurno nisi sam u tome.
Pronađi na internetu neki od besplatnih brojeva koji nude pomoć stručne osobe.
Čuvaj svoju glavu.
