Kada treba uputiti kritiku, uvijek smo najbrži na riječima. Pohvale nam nekako uvijek idu teže. Nije to rezervirano samo za Labinjane, to je ono nešto što je zajedničko svim ljudima.
Znali smo da se priprema nešto veliko i puno prije početka službenog obilježavanja, no za mene sve je počelo dokumentarnim filmom na hrvatskoj nacionalnoj televiziji. Ja možda jesam pristrana jer su na njemu radili neki meni jako dragi ljudi čiji me uspjesi često vesele više nego vlastiti, ali smatram da nitko ne može osporiti kako je velika stvar imati film na nacionalnoj televiziji u udarnom terminu koji ipak tematski neće biti blizak široj masi.
Uslijedila je sjednica i svečanost, a zatim sadržaji kakve nismo imali prilike do sada vidjeti u Labinu. Šoht je zasjao nekim novim sjajem, cijelu svečanost pojačali su neki novi talenti. Neke građevine i spomenici koji su godinama bili pomalo zaboravljeni dobili su priliku da se pokažu u novom ruhu. Bilo je lijepo vidjeti to zajedništvo u Labinu, ponos i okupljanje oko zajedničkih vrijednosti i prošlosti, čak i prvenstveno stavljajući odgovornost i društveno distanciranje prije svega. Prolazilo mi je kroz glavu, što bi tek bilo da vlada ono normalno stanje, što bi se tek tada moglo pripremiti s ciljem obilježavanja ovog važnog datuma?
Gradom je vladala neka drugačija energija koju nisu označile samo zastavice koje su ponosno vijorile.
U subotu sam s nekim dragim ljudima gledala koncert labinske scene za 100 godina Labinske republike koji se prenosio uživo iz Lamparne. Nije to bio amaterski i na brzinu posložen događaj koji je netko prenosio live sa svog mobitela, organiziranost i profesionalnost iza organizacije svih je oduševila. Bilo je tu i svojevrsnog pp-a ili promotivnog programa (kada su se vrtile zračne snimke Labina koje su Labin prikazale u najboljem svjetlu), dobro uigranih voditelja, ali i razgovora s glazbenicima u backstageu. Emocije su izgleda odigrale i ovdje svoju ulogu.
Upravo kroz cijelo ovo obilježavanje prisjetili smo se svih onih kojih danas više nema. Prisjetili smo se labinske prošlosti, ali i vlastite prošlosti vezane iz Labin, svoje mladosti, ljudi koji su nam u nekom trenutku ušli u život, svega do sad proživljenog u ovom gradu.
Kada treba odrediti što je to što određuje Labin, neki kažu rudarstvo, neki sport, neki umjetnost. Ali Labin je sve to, ali i više, i baš po tome je poseban, kao i te 1921. kada se odlučio suprostaviti jačima od sebe i zabilježiti svoju hrabrost u povijest.
Ovom kolumnom htjela bih odati počast svima, ljudima koji su stvarali rudarsku povijest Labina, ali i onima koji to sada čine: svima koji su na bilo koji način bili uključeni u obilježavanje ove Labinjanima važne obljetnice, ali i svima onima koji godinama ne odustaju od svojih namjera da se bilo kakva poveznica s rudarstvom u ovom gradu nikada ne zaboravi, pa koliko god to nekad zvučalo avangardno ili nemoguće, na mahove kao i u borbi s vjetrenjačama.
Hvala vam divni ljudi na svemu!
