Puna su nam usta održivosti, pogotovo nakon posljednjih par sezona. Planiraju se strategije održivog razvoja, svi su složni u tome da ovako dalje ne može. No što je tu zapravo održivo? Je li jasna definicija održivosti?
Je li održivo uspoređivanje brojki i pokušaji nadmetanja kako bi svaka godina bila sve bolja? Jesu li održive uzurpacije zelenih površina kako bi se moglo izgraditi još betonskog rugla? Svi znamo koliko su manjkavi hrvatski zakoni, i koliko je malo potrebno da se oni izbjegnu. Zašto bi se običan građanin pokoravao hrvatskim zakonima kada je kod ljudi koji bi trebali pružati primjer vidljivo koliko je zapravo jednostavno oglušiti se na njih?
Koliko je zapravo održivo sve stavljati u funkciju turizma? Je li održivo izbacivati ljude koji ostvaruju smještaj kao socijalni slučajevi kako bi se zgrada prenamijenila u još jedan hotel? Je li održivo zatvarati neka od posljednjih mjesta zabave u gradu kako bi se napravilo još smještajnih jedinica?
Je li održivo pucanje po šavovima, bilo to infrastrukturno, ekološko, organizacijsko, ili bilo kakvo drugačije, kako bi u ostalih 6 do 8 mjeseci sve izgledalo kao gradovi duhova?
Jedna nesretna okolnost vuče tako drugu, dok se sve kasnije ruši kao red naslaganih domino kocki. Cijene neprekidno rastu – od hrane koja više odgovara europskom standardu dok nas novčanik stalno podsjeća da se nalazimo na Balkanu, pa do svega ostalog što je blisko povezano.
Svaki grumen zemlje sada vrijedi basnoslovno, jer u trci za profitom shvatilo se da se od bogatijeg Hansa može više izvući nego od lokalnog Tonija. Toni tako neće nikad osigurati egzistenciju, jer će Toni teško sa svojom prosječnom hrvatskom plaćom osigurati svoju prvu i jedinu nekretninu u ovakvim uvjetima. Ali ništa se ne gleda dugoročno, svi žele svoj dio kolača odmah – pa se tako stare djedovine stavljaju na tržište dok se nono još nije ni ohladio.
A jednom kad se već i kupi neko zemljište, šteta da se sve ne iskoristi – kad se već toliko platilo. Na isparceliziranoj parceli od 500 kvadrata treba dignuti urbanističku strahotu od tristotinjak kvadrata, što je veće moguće, i obavezno dodati bazen i još betona, kako bismo nepovratno uništili tradicionalna istarska pitoreskna mjesta.
Kada je viška previše? Gdje je točka pucanja?
Jedno je sigurno, najčešće uvidimo da smo nešto izgubili kada ostanemo bez toga. Nemojmo slijegati ramenima i misliti da nemamo nikakvog utjecaja. Kada nepravda postane zakon, otpor postane dužnost!
Puležani, imate glas – iskažite svoje mišljenje!
