Piše: Renata Kiršić
Sjećate se one moje savjetnice življenja iz prve kolumne od koje je prošlo puno previše vremena..e sada ću pričati o njoj.
Dugo nisam imala dovoljno inspiracije napisati nešto što bi dovoljno dobro moglo opisati nju, još jednu specijalnu ženu u mom životu. Odmah nakon prve kolumne krenula sam piskarati, pa brisati, pa opet pisati..pa prolazi vrijeme, neki kažu da vrijeme ne postoji, pa možda i nije tako dugo vremena prošlo?!
Bilo kako bilo, danas je taj dan. Sjedim za svojim laptopom, kroz prozor vidim Labin u magli. Sve me to nekako podsjetilo na Božić koji nam se bliži, a ona voli Božić. Nikad nisam bila preveliki ljubitelj Božića. Razloga sigurno ima mnogo. Svaki obiteljski ručak od preko 10 ljudi može umjesto ugodnog druženja biti stresan, s vremenom mi je počeo biti omražen. Mnogo puta smo na poslu pričale o Božiću.
Fasciniralo me kako su joj oči zasjale kada bi pričala o svemu što ona, mama, sestra i nona planiraju. Red kuhanja, red druženja, red kićenja, red smjeha.. Kako mnogi američki filmovi prikazuju, u meni se dogodio onaj “grinč” osjećaj i trebalo mi je malo čarobnih trenutaka da to okrenu i da počnem te društvene trenutke vidjeti drugim očima. Bilo je potrebno stvoriti novu tradiciju, s novom primarnom obitelji, prenijeti to na sekundarnu i prijatelje, koji su isto moja obitelj.
Umjerenost. Umjesto ugodnih druženja s obitelji, nehotice se to pretvori u razbacivanje hranom, kupnjom svega i svačega, sedam panetona umjesto jednog, četiri kile fuža iako se ne pojede ni dve kile i tako redom. Kod nje ta umjerenost postoji u svemu, kako u hrani tako i u kupnji poklona. Koliko puta ste dobili nešto šta vam uopće ne treba samo zato jer je Božić?
Ona svaki poklon pomno odbire, gleda njegovu svrhu i koristi ga. Često reciklira starije stvari, dodaje im novi život i tako produžuje emocije koje one stvaraju kod ljudi. Zna tko joj je što poklonio i to cijeni. Znate li vi odakle vam sve što imate?
Zahvalnost. Često zaboravimo biti zahvalni na onome što imamo i ulovimo se u žrvanj kukanja. Biti zahvalan na onome što imaš, držati to kao kap vode na dlanu, jedna je od najvećih vrlina koje čovjek može imati. Svaki trenutak proveden sa obitelji je bitan. Svaki trenutak je bitan. Uspješno balansirati mogućnosti i želje i ne padati u zamke da je važniji poklon od osobe kojoj ga daješ. Vrijeme koje posvećuješ osobi ili prisutnost, prisutna je u vremenu.
Prijateljstvo. Jedno sam vrijeme mislila da je kvota mojih prijatelja zaokružena. Znate ono kad mislite da imate dovoljno cjeloživotnih prijatelja i jednostavno nemate prostora i vremena da vam još netko uđe u život. Joj, koja zabluda. Kad sam se doselila u kvart vidjela sam nju i dečka kako odlaze iz kuće jedne simpatične starije susjede koja nas uvijek glasno pozdravlja (i nadam se da će to još dugo činiti). Djelovala mi je kao da je došla iz Zagreba.
Kad sam joj to rekla prasnule smo u smijeh. Pred sedam godina na poslu smo tražili vježbenika koji bi nam pomogao u našem zaletu poslovnom, bio posvećen tome što radimo i bio kreativan. Bio je to moj prvi intervju za posao u ulozi predstavnika poslodavca. Ulazi ona, visoka staložena, pomalo sramežljiva. Meni kroz glavu prolazi to je cura iz Zagreba… Kao da je bilo jučer, sjećam se kako je rješila kreativni zadatak kojeg joj je dao sada moj bivši kolega. U tren.
Ostali smo ugodno iznenađeni. Vrlo skoro je počela raditi sa nama. Još brže smo postale prijateljice. Međusobno djelile uspomene, stvarale nove..radile, smijale se, plakale, pa čak i plesale po uredu. Negdje u božićno vrijeme pred koju godinu, u kasnu večer iz ureda je treštalo “Oči boje kestena”, ultimativni dance hit iz 90-ih. Tako je bilo raditi s njom, bezbroj sati i još stigneš otplesati. Dan je počinjao pomno selektiranim izborom muzike, neke davno zaboravljjene melodije punka, alternativnog rocka, indie rocka, urbane glazbe, te neke nove pjesme koje su nam ponekad pomagale da radni dan prođe brže. Još uvijek mi otkriva nove melodije. S vremenom se poslovni put razišao, ali prijateljstvo je ostalo.
Kreativnost. Uvijek je pokazivala da može više od onoga što je trenutno bilo u okruženju. Trebalo joj je da se ohrabri da krene sama stvarati nove trenutke. Svaka promjena je teška, mučna, ali nužna ako se želi rasti u visine. Zatvarila je jedno poglavlje i krenula dalje. Njezin rad prepoznat je i nagrađivan. Sa svojim klijentima gradi prisne odnose, pune povjerenja i bez obzira što je teško opstati na tržištu, uvijek nađe vremena za pokloniti svoje vrijeme i kreaciju nekome u potrebi. Otvorila je krila i uz puno ustrajnosti, uspješno kreira, stvara, piše, slaže riječi u svojem kreativnom studiu.
Svojim radom čini ovaj svijet ljepšim. Ona je žena od riječi.
