Piše: Tulio Demetlika
Dragi čitatelji portala Labinska Komuna,
Nastavljamo s ovom kolumnom za sve ljubitelje zbivanja u saborskim klupama. Već tjednima svi saborski zastupnici, oni iz redova većina pa tako i oporbeni, očekuju da će se konačno – konkretno i otvoreno – raspravljati o načinu korištenja Fonda za oporavak i otpornost. Nekima će se to možda činiti kao tehničko pitanje, ali za zemlju poput Hrvatske to je prvoklasno pitanje o kojem ovisi kvaliteta života svih nas!
Zašto? Jer je tim europskim fondom našoj zemlji namijenjeno 45 milijardi kuna nepovratnih sredstava (!!!) i 25 milijardi kuna povratnih sredstava – kreditnih. Sredstva su to koja, ukoliko se pametno koriste, mogu itekako činiti razliku.
Nažalost, sve upućuje na to da nećemo ni ovoga puta znati iskoristiti priliku. Još je svega dva tjedna ostalo do predaje Nacionalnog plana oporavka Europskoj komisiji, a Vlada i dalje drži u tajnosti na koji način će sredstva biti raspodijeljena. Već bi to bio dovoljno jak signal za uzbunu. A kad dodamo i da u procesu izrade Nacionalnog plana oporavka nisu sudjelovali gospodarstvenici, a poznato je da je taj fond namijenjen jačanju gospodarstva, onda možete razumjeti zašto smo kolege i ja iz Kluba IDS-a u više navrata reagirali u Saboru.
Nismo to činili kako bismo iz oporbenih klupa prikupili koji poen ili „bocnuli“ vladajuće, što je sad, izgleda, pravi trend i jedini cilj dobrog dijela oporbe. Postupili smo tako jer nam je dozlogrdilo da po tko zna koji put propuštamo ovakve prilike. I ono što je najvažnije, svjesni smo da se takve greške „politike“ plaćaju skupo. Koliko će naših mladih napustiti Hrvatsku ako i u narednim godinama budemo tapkali u mjestu? Bez prave perspektive u gospodarstvu, koliko će ljudi morati raditi za istu ili manju plaću?
Bojim se da vladajući ne razmišljaju o tome. Naime, po onome što smo imali prilike čuti očito je da će država nastojati za sebe ugrabiti što veći dio kolača od tih 45 milijardi kuna dok će poduzetnicima odnosno privatnom sektoru ostaviti nedovoljna sredstva za ozbiljniji oporavak hrvatske ekonomije. Govori se o omjeru od 90 posto državi i 10 posto gospodarstvenicima.
Naravno da ne smijemo uskratiti sredstva javnom sektoru, prvenstveno učiteljima, medicinskim sestrama i svima koji su podnijeli najveći teret ove pandemije. Ali, gospodarski rast ne može se i ne smije se temeljiti samo na javnim ulaganjima jer se tu uglavnom radi o infrastrukturnim projektima koji kada budu izgrađeni imaju određene benefite za društvo ali ne donose nova zapošljavanja, povećanje plaća i rast kupovne moći građana, a to je ono što nam treba da bismo izašli iz ove krize i krenuli naprijed.
Drugim riječima, mladi neće ostati živjeti u Hrvatskoj ako je popravljen krov neke mjesne zajednice ili ako je obnovljena fasada općinske zgrade. Mladi će ostati živjeti ovdje ako imaju kvalitetan posao, s kvalitetnom plaćom i perspektivu razvoja.
Ali vidite, problem je u tome što se to kosi s interesima vladajućih. Oni u cijeloj toj priči oko podjele 45 milijardi kuna vide prvenstveno način kako osigurati sebi ostanak na vlasti još nekoliko mandata. Kako? Ako država osigura sebi tih 40,5 milijardi kuna, odnosno 90 posto od 45 milijardi, onda ih ona može potrošiti za milijun malih projekata, tamo gdje, naravno, imaju najviše interesa.
Možete samo zamisliti koliko će tu biti najava, postavljanja kamena temeljca, naslikavanja i otvaranja projekata s tim novcima…Toliko da će visoki rejting HDZ-a biti zacementiran još dugo, dugo godina, a novine i dalje pune vijesti kako smo po svim pokazateljima na samom začelju u Europi i da sve više zaostajemo za zemljama u Europskoj uniji. Za istim tim zemljama koje nisu propustile sve te silne prilike i koje su bespovratna sredstva ulagale u jačanje gospodarstva, a ne u farbanje tunela ili obnovu stolarije neke državne agencije.