Krenuli, pa stali, tako je to valjda u životu. U rujnu je objavljena posljednja kolumna LabinSport, kao svojevrsni „hommage“ nekadašnjem portalu.
Sama ideja – tjedno ili mjesečno pisanje o labinskom sportu je zahvalna. Pa, krenimo.
Priča tjedna je nova državna medalja za AK Albona. Ervin Kiršić i ostatak tima u klubu rade očito odličan posao i to nekako svakih godinu-dvije donese neko tako veliko priznanje. Brojnost AK Albona im je dodatna pohvala, definitivno.
Međutim, meni su nekako priča tjedna i košarkaši. Da, imaju tri pobjede i 12 poraza u Drugoj muškoj ligi Zapad (nekad A2 liga Zapad), ali pogled na zapisnik i utakmice pokazuje da to ima smisla.
Pobijedili su na Lošinju Jadranku s 66:78, ali to je i manje važno – ljepše od toga je vidjeti tko predvodi strijelce – Šumberac i Rajković. Košarka u Labinu godinama je bila veliki, veliki upitnik, ponekad su igrači bili i „sa strane“, ali sada ovo djeluje zdravo. Domoće u najljepšem moguće smislu, bez trunke loših primisli.
Priča siječnja su svakako i dva sportska događaja koja svakome tko voli Labin stave osmijeh na lice. Teško je reći što je bolje uspjelo, Novogodišnji turnir u futsalu ili Labin Handball Cup u rukometu.
Jasno, uvijek ima prostora za napredak, ali dvorana je bila lijepo ispunjena – dvaput u mjesec dana po nekoliko dana. Za Labin, dovoljno.
Dvorane su, realno, prekrasne. Obje. Ali…
U razgovoru s jednim svježe ozlijeđenim sportašem, čuo sam rečenicu: „Nikad mi se to ne bi dogodilo u staroj dvorani…“, kaže povrijeđeni, jasno aludirajući na onaj parket i vjerojatno ima pravo. Kao oblak je bio.
Nove dvorane donijele su komociju, ugodu i čistoću, ali stara je imala neponovljivi parket. Nikad više nigdje onakvog parketa – padalo se kao „na oblak“…
