Da sam se bar zarazila u Klubu studenata. No, nisam više odavno ni studentica, a ni ne izlazim toliko. Pogotovo u koroni.
Nisam slavila rođendan ovog ljeta, nismo organizirali Shpeenu. No ipak sam se zarazila.
Jedan posjet sestri u Zagrebu bio je dovoljan. Isplanirale smo povezati pregled s posjetom mojoj sestri, odnosno njenoj kćeri. Pred dva tjedna krenule smo u Zagreb. No, nismo išle busom, jer – korona. Nismo se vozile javnim prijevozom, jer – korona. Provodit ćemo vrijeme samo na otvorenom, jer – korona.
Kad smo došle, sestra se nije osjećala najbolje, uhvatila ju je neka viroza. Temperatura je povišena, prehlada je preuzela dišne organe. No, inače je osjetljivija, pogotovo kad previše radi i kad ju stres dočepa. (“Pa nije valjda korona?”). Pred mjesec dana je imala iste simptome, bila je na testiranju, i bila je negativna. Nećemo sad odmah paničariti, najvjerojatnije nije ništa, kažemo. A i nema one tipične simptome o kojima su govorili. No, svejedno, ona preskače druženje s nama u Zagrebu i ostaje u stanu.
U nedjelju dolazimo kući, mama se ne osjeća najbolje. Dobiva laganu temperaturu. Ja se osjećam još uvijek ok. Do ponedjeljka popodne. Kad i temperatura u mom toplomjeru prelazi 37, kreće bol u sinusima. Ne razmišljam ni o čemu, jer vrijeme je promjenjivo, a to moji sinusi ne vole.
Ponedjeljak navečer – sestra javlja da nema osjeta.
Ok, je li sad vrijeme da paničarimo? Mama se prva testira, uvečer joj javljaju da je pozitivna. Ja 60-ak kilometara od nje saznajem vijesti. Bojim se tog najstrašnijeg – nemogućnosti disanja, problemima s plućima, jer je mama ionako osjetljivija na to.
Kod mene se stanje pogoršava, dan kasnije se testiram i saznajem kako sam i ja pozitivna. Ne kašljem skoro pa i ništa, prisutna je samo temperatura koja je dosegla 38,8 (ali i ostali znakovi koje možemo povezati s visokom temperaturom, kao što su umor, glavobolja, bol u tijelu…)
Dečko je najprije negativan, no radi njegove sigurnosti odvajamo se, i odlazim mami. Sad sam nekako sigurnija kad sam s njom, ipak je ona u rizičnoj skupini, zbog svojih godina, ali i bolesti koje su je pratile tijekom života.
Dečko razvija simptome, sad je i on pozitivan, to izgleda ide relativno brzo. Odvojeni smo i bolujemo – ni jedan ni drugi nismo zadovoljni.
Zbog naše brze reakcije (mama nije išla na posao, ja se nisam družila s ljudima, a ionako radim od doma!), bile smo sretne da zbog nas nije previše ljudi u samoizolaciji. A kako kažu, zarazan si 1-2 dana prije pojave prvih simptoma, što je dosta strašna informacija.
Nije nam bilo svejedno – čuješ o svakakvim slučajevima, ljudi ne dišu, ljudi umiru. Srećom, nismo imali teže simptome. No, korona nije bezazlena. Smršavila sam, onemoćala i dane većinom provodila spavajući i kunjajući. Nakon 11 dana, službeno se vodim kao zdrava, a ja sam uspjela obaviti neke sitne kućanske poslove bez da sam morala odmarati između. I još uvijek nemam osjet okusa.
Ako si mlađa osoba bez većih zdravstvenih problema, najvjerojatnije nećeš imati teže simptome. No, zašto se igrati? Zašto dovoditi svoje starije u opasnost? Nosite maske, smanjite druženja, razmišljajte o svojim kontaktima i držite ih na minimumu.
S rastom oboljelih, sve su veće šanse da se i vi zarazite. No, to ne znači da trebate paničariti, ili konstantno živjeti u strahu. Samo trebate biti odgovorni, koliko god vam ova riječ već zvučala kao klišej, a izreka kao obična floskula. Ostati odgovorni znači da nećete nepotrebno dovoditi u rizik sebe ili svoje najbliže i da će bolnice ostati na raspolaganju onima kojima će možda zatrebati.
Koliko već ovo stanje traje, i s obzirom da se ne nazire kraj, ovo zaista jest naše novo normalno. Trebamo samo početi živjeti u skladu s time.
