Dragi moji, kao i uvijek dobar dan svima, prije zgražanja, želim Vas lijepo pozdraviti i reći Vam da se nadam da ste svi dobro i zdravi.
Ovo kamo svijet u zadnjih par godina ide, teško je uopće tekstom opisati, jer je i teško pronaći odakle je sve to počelo… Moje osobno mišljenje je od ekstremnog feminizma, ali to ću ostaviti za jedan drugi dan. I feminizam je, isto kao i woke pokret, nekada davno davno, krenuo s dobrim ciljevima neke slobode, međutim, to se razvilo u katastrofu.
Razvilo se u to da se običan građanin boji reći istinu od straha, istinu da postoje dva spola, muško i žensko. Razvilo se u to da majke pod pritiskom posla i loše uređenog sustava, ostavljaju bebe strancima kako bi otišle “zad kruhom”. Razvilo se u to da je pojam žena postao perika i kostim koji svatko može nositi.
Razvilo se u to da su žene iscrpljene i uništene, glumeći muškarce. Razvilo se i u to da smo uništili pojam ženskoga sporta, time što se protiv njih natječu biološki muškarci. A, i razvilo se u to da apsolutno svuda imamo jak pad nataliteta i ogromne postotke rastava, preko 60%. Ono najgore je što se razvilo u to da svako treće dijete ili tinejdžer ima neki poremećaj, anksioznost, depresiju i slično…
Otvaranje Olimpijskih igara u već, ilegalnom imigracijom uništenom Parizu, bio je šlag na torti stanja u kojemu nam je društvo, stanja koliko nam se smiju u lice, i stanja što nam rade DJECI. Sliku neću postavljati jer sam se kao autor odlučila koristiti samo svoje slike, ali brzom pretragom interneta, pronaći ćete da je otvaranje te ‘svečanosti’ bilo prikazano ismijavanjem religije, promoviranjem morbidne pretilosti, promoviranjem transrodnosti i vulgarnosti, i sve to, s maloljetnom curicom prisutnom za istim stolom, kao najveći dokaz koliko nam se smiju a mi i dalje šutimo.
Šutjeli smo i nakon Eurovizije, za koju svatko ima svoju interpretaciju, ali dobro svi duboko u sebi znamo što se tamo promoviralo.
Svaki čovjek od sebe ima pravo da radi što god želi, ali nema pravo zbog svojih psihičkih bolesti mijenjati zakone, rječnike i pojmove i utjecati time na tuđe živote. Biti žena ne znači nositi periku i štikle, biti žena je puno više od toga, i to nama ženama nitko neće ukrasti. Biti žena nije kostim koji svatko može nositi. Feminizam i woke agenda nam je pokrao ženstvenost i dopustio da se svatko ženom zove, umjesto da stoji iza svoga imena i veliča žene, njeguje ih, i čuva. Jedino što nam je dobroga ostalo su bankovni računi i mogućnost zaposlenja u potrebi, za sve ostalo smo pokradene.
Dalje, djeci nije mjesto blizu nikakve vrste seksualnosti i vulgarnosti, bila to straight, gay, trans ili kako god to želimo zvati. Djeci nije mjesto blizu ničega od toga. Zašto ti pokreti toliko idu sa svime time blizu male djece, zašto ? Da im se mozgovi i osjećaji izmanipuliraju od malena.
Isto tako u školama nije mjesto dječjim slikovnicama o tome, nije mjesto profesorima koji svojim problemima bune djecu, nije mjesto manipulaciji naše djece. Nije primjereno da dječica na sportskom natjecanju npr. imaju pride zastavu, nije primjereno, prerano je da bi oni o tome razmišljali i to shvaćali. Moramo ostati čvrsti, ne posustati od straha ili mišljenja okoline, moramo zaštiti našu djecu.
Nijedna kolumna do sada nije me toliko iscrpila i teško mi pala, riječi se iz mene bore izaći i to je sve jedna previše velika tema da bih je uspjela sažeti, prema tome morati ćemo o navedenim manipulacijama čovječanstva i razdora obitelji, pričati još.
Do tada ostanite mi zdravi i sretni i ljudi moji “krepat ma ne molat”, što smo si ovo dopustili, MI?
Hvala svima na čitanju, Erika.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Labinske Komune