Pogled u retrovizor označava osvrt na neko prošlo vrijeme, najčešće će to biti tjedan ili dva, a protekli su dani toliko „nakrcani“ informacijama i događajima da bi i dnevni bio moguć. Ovih dana nije teško pisati kolumnu…
Normalno i sexy su relativni pojmovi
Dok čitam svu silu propisa koju ugostitelji moraju ispratiti da bi otvorili svoje kafiće i restorane, vraćam se rečenici koju izgovaram otkad je prvi oboljeli u svijetu – ta pravila trebala bi postati standard, odnosno već su trebala biti tu. Peri ruke, ne kašlji mi u facu, makni se metar dok uzmem poriluk sa stalaže, ne dahći mi za vrat na blagajni, poštuj osobni prostor. Nije baš da je neka nauka.
Ne kladim se i ne pušim, pijem rijetko, pijan sam još rjeđe, ali kava je porok kojeg ne mogu poreći. Ne pijem ih pet dnevno, ali posljednji dan bez kave vjerojatno mi se dogodio u srednjoj školi. Dobra mi je na klupici, u kafiću, „to go“ na Učki, doma, svugdje…
Neka mi ne zamjere labinski ugostitelji, vjerujem da ću im se kroz dogledno vrijeme odužiti zbog tog mog poroka, ali meni trenutni razmještaj stolova više paše nego prije. Šteta što je korona morala ukazati na to, ali ovo sad je normalno. Ono prije nije bilo normalno, trljanje laktovima s ljudima za susjednim stolovima nije nimalo sexy kako zvuči.
Svi ih volimo, ali brale, tamo je show
Vrlo su rijetki ljudi u Istri koji ne vole Dalmatince. Slični smo mentalitetom, daj nam more, kavu i malo ‘vitra’ da zamiješa zrak i život je u startu jednima i drugima 50% bolji. Međutim, i ova korona je pokazala da je Hajduk simbol Dalmacije.
Tamo se nametnuta pravila, u globalu, ne slijede. Buntovni narod izaziva simpatije jako često, ali da su disciplinirani – to je zaista teško reći. RTV pristojba i porezni inspektori su prve dvije stvari koje mi padnu na pamet, a s kojima se veliki dio Dalmacije odlučio davnih dana boriti na konvencionalni način.
Vidljivo je iz skandala koji se događaju u dalmatinskim medicinskim ustanovama da je red nekad nasušno potreban. Da su pravila tu da stvari olakšaju, a ne otežaju. Da nisu sva pravila „hirovi“ nadređenih.
Cojones i odgovornost
Zbog mogućnosti puta u Španjolsku u narednom periodu, ali i fantastične La Case del Papel, u posljednje vrijeme intenzivno učim španjolski jezik. Međutim, za jednu riječ sam naučio davno što znači – „cojones“. Ako ne znate, „guglajte“.
Svakim su danom „cojonesi“, naravno u prenesenoj verziji gdje označavaju hrabrost, sve rjeđi. Prije svega, ovih se dana dogodila smrt jednog kolege novinara kojeg nisam poznavao, ali sam nažalost naletio na tužan, uznemirujući tekst gdje se kraj njegovog života koristi u političke svrhe.
Znate tko je autor teksta? Neko nepotpisano ljudsko dno koje nema – cojones. Ali, lako to što nema „cojones“, nemaju mnogi, pa ni ja često u životu, ali onda kada to nemaš – moraš znati da imaš odgovornost.
Potpisivanje ispod teksta je prije svega odraz odgovornosti, a onda i tek ponekad hrabrosti. Jako me žalosti što, usprkos nizu inspektorata i polumilitantnih operativaca, nemamo neku – nazovimo je laički – policiju za medije.
Mi mediji možemo raditi gotovo što god želimo, vrlo rijetko se kažnjavaju greške neodgojenih i nekulturnih novinara. Jer, promovirati politički smjer na krilima toga da je netko ostao bez člana obitelji je manjak odgoja i elementarne pristojnosti.
Ponosan sam kako sam ovaj odlomak završio bez pogrdnih riječi.
