VARIJACIJE | Aprilske putositnice

PIŠE: Daniel Mohorović

Friedriche Nietzsche u petak je, 1. travnja (godina je 1882.) već prespavao u Messini. Stigao je dan ranije, teretnim brodom iz Genove, na nosilima, umoran i neispavan, žrtva morske bolesti, i migrene. Trideset osam mu je godina. Prije tri je godine napustio perspektivnu sveučilišnu karijeru, postavši fizički krhki nomad u stalnim intelektualnim previranjima/vulkanima.

Svjesno se odlučio za samoću-žrtvu paljenicu na oltaru vlastitoga djela.  Za tri sicilijanska tjedna napisao je  ”Idyllen aus Messin”.  ”Čak i najozbiljniji spisi, s vremena na vrijeme, trebaju nešto veselo” piše u svibnju o tih osam idila; iste godine, 1882., objavljuje ”Veselu znanost” (Die fröhliche Wissenschaft). Ovaj osjetljiv mislilac, koji je u stanju gledati sebe izvana, Božjim očima,  čak i kao biljku (”Ja sam biljka nikla nadomak Božje njive.”) ne može podnijeti sicilijansku vrućinu.  A tek vjetar, široko.

Odluči putovati u Rim. Čak i po cijenu umora, neispavanosti, morske bolesti i migrene. U Rimu, i dalje u aprilu, dvadeset trećeg, ili dan kasnije, posredstvom Paul Réea, u rimskoj Petrovoj bazilici, upoznaje fatalnu Lu Salome, koju je privukao neki nagovještaj njegove usamljenosti (više nego li filozofove vjerojatno unaprijed pripremljene riječi u koje je pjesnik povezao zvijezde i susret), koju zaljubljeni filozof ubrzo kani napustiti, samoću; dva puta Nietzsche prosi Salome, dva puta jadni Friedriche  je odbijen. U umu vječnog samotnika rađa se (ali se nikada poroditi neće) plan za trojni ljubavni pakt (Nietzsche-Salome- Rée).

2008.

Wisława Szymborska sletjela je u Cataniju u petak uvečer. Travanj, taj najokrutniji mjesec, ako je vjerovati pjesniku, i tada je tek pokucao na vrata. Etna je još bila bijela od snijega. Na prvom sicilijanskom ručku Wisława Szymborska doznaje da na sicilijanskom dijalektu ne postoji vrijeme buduće.

Samo dragi Bog, u kojega Wisława ne vjeruje, znade što će biti sutra,  znade On i što je bilo jučer, i prije nekoliko tjedana, kada je  Italija zabranila pušenje po kavanama i restoranima, i Wisławi Szymborskoj, koja će u toliko potrebnoj cigareti morati uživati ispred restorana.

Nakon povratka sa Sicilije Wisława će Szymborska u pjesmi ”Uoči putovanja” ovako pjevati:

I još to putovanje od točke A do točke B.

Polazak u 12.40 po lokalnom vremenu,

I prelijetanje iznad klubadi ovdašnjih oblaka

Tankom, ali beskonačnom

prugom neba.

U pjesmi Wisława Szymborska navodi samo vrijeme, lokalno, 12 i 40. Niti jedno mjesto, ni izlete u Siracusu i Corleone, ni riblje tržnice, ni književnu večer u palači Biscari, niti ručak u Ficuzzu, ni katedralu u Motrealeu pred večernje zatvaranje, ni Palermo, ni Pirandellov Agrigento. Niti E od Etne na kojoj je vjetar, široko, zaplesao, i zauvijek oteo Wisławin šešir. Samo putovanje, od točke do točke.

2022.

Sletjeli smo u Cataniju u nedjelju ujutro. Travanj, najokrutniji mjesec, ako je vjerovati pjesniku, i sada je tek pokucao na vrata.

(Travanj je najokrutniji mjesec koji rađa jorgovane iz mrtve zemlje, i miješa sjećanje i želju, uznemiruje zamrlo korijenje proljetnom kišom…, pjeva Thomas Stearns Eliot (1888. – 1965), javno od 1922., dakle već stotinu godina, koliko je prošlo od objave ”Puste zemlje”, ”The Waste Land”: April is the cruelest month.)

Za razliku od drage Wisławe Szymborske, mi nismo ni vidjeli grčko kazalište i rimski amfiteatar, palaču Biscari i dvorac Ursino, ni muzej, ni zvjezdarnicu, ni Bellinijevu rodnu kuću. Radi se o službenoj posjeti ne o turističkom razgledavanju.   Vozač Rosario (Kruno) odmah će nas pokupiti i odvesti do našeg hotela u  Giardini Naxos. (U istom mjestu noćila je i Szymborska.)

Rosario je i profesionalni vodič. Tijekom ugodne vožnje ispričat će nam sve o Etni,  Etna e nostra madre, kazao je Rosario, stigavši pobrojati sve veće erupcije  novijeg doba (1381., 1669., 1843., 1928., 1971., 1979., 1983., 1991., 2002., a posljednja 2021), kraljica majka, dodajem na našem jeziku, Rosario se smije, čini mi se da vam je Etna i u krvi, pametujem, Rosario se više ne smije.

Nekoliko dana kasnije uspinjati ćemo se na najviši europski vulkan (koji raste: 3357 m, 2021; 3223 m do 2019), ali ovo nije putopis, to sam znao od početka, čak i činjenice koje sam naveo nisam upamtio, već kasnije pronašao, i provjerio, i prepisao, iz pouzdanih izvora.

Obzirom da ne čitate putopis neću vam opisati svoj doživljaj Taormine, ali dok sam čekao da kolegice kupe parfeme, vidjevši svećenika kako korača amo tamo, u reverendi, i kaputu, sa mobitelom na uhu, i jabukom u ruci, i ustima, sjetio sam se imenjaka Dragojevića, zapjevao s njime:

Svatko tko je putovao zna da se jabuke nigdje ne jedu
kao na ulici i trgu nekog stranog grada.
Vjerojatno zato što grad od vas ništa ne traži,
ništa mu niste obećali, tamo niste ni dijete ni odrasli,
bez dobi i obveza zaboravljeni ste i nepoznati,
udaljeni od vlastita jezika i događaja.
Sada je kolovoz, kraj kolovoza,
i ja mislim kako bi bilo lijepo otputovati,
možda u Firencu, možda u Sienu, svakako u Toskanu,
za tim trenutkom okrugle i sjajne slobode.

Parfeme, za poklon, kupovala je Mirella Parisi, docente d’Inglese i poetesa, i prozaistica, koja će mi predvečer, uz Aperol Spritz, preko puta Chiesa di Santa Caterina d’Alessandria, u kojoj se šinjora Parisi udala za ex muža, pričati o Pirandellu, nobelovskom prethodniku Szymborske, Sicilijancu, iz Agrigenta, mužu šinjore Antoniette, sa kojom su je prije Oca svemogućega  združili očevi, papa Portulano i papa Pirandello, a ono što očevi združiše ni Svemogući, ni bolest Antoniettina, koja se javila nakon rođenja trećeg djeteta, drugog sina, Fausta, ni živčani slomovi, paranoje, patološke ljubomore na svako žensko čeljade u Luigijevoj blizini, ni puste vike, optužbe, tjeranja od stola i postelje, manije proganjanja, nisu razdvojile.

Pirandello je, ispričala mi je Mirella Parisi, utjehu, utočište, sklonište pronalazio u kutiji olovnih slova, od manične supruge branio se manijom pisanja, grafomanijom, Luigi Pirandello nikada ne bi napisao ”Šest lica traži autora”, svoje drame ludila, da nije bilo Antoniette koja je umislila da je Luigi truje, a on je pisao kako bi mogao plaćati njene skupe tretmane, ne htijuć’ ju smjestiti u umobolnicu.

Atipičan Sicilijanac, Talijan, bio je taj Pirandello. Ako je vjerovati Mirelli Parisi umro je vjeran Antonietti, s kojom se oženio u svojoj dvadeset i osmoj, koju je prvi put poljubio pod okriljem prve bračne noći. Ako je vjerovati Mirelli Parisi Luigi Pirandello se zaljubljivao, ali nije i obljubljivao.

(Dragi Eliote, travanj, za sada uopće ne izgleda najokrutnije. Jorgovani se rađaju, sjećanja i želje se miješaju, proljetne kiše još nema na vidiku…. )

Facebook
Twitter
WhatsApp
Email

pročitajte još