VARIJACIJE | Carska kuhinja

PIŠE: Daniel Mohorović

LABIRINT

Pozvan sam na ručak kod Starog. Nikada ne dolazim nepozvan. Sam je u kući. Gospođa Hulija pripremila je pravu, carsku gozbu.

Nakon objeda sjedamo u radnu sobu. U sobi sa nekoliko tisuća knjiga jedan je zid, od poda do stropa, ispunjen njegovim knjigama. Pijemo konjak. Stari puši cigaru.

– Izgleda kao da se nikad ne dosađujete.

– Dosada? Što je to? Za mene totalno nepoznat pojam. Dosada je, ajde da se malo igramo riječima,  sve što je bilo do sada, ne priznajem dosadu. Uzmite u obzir da uopće ne gledam televiziju, vijesti, Internet (kao moj pokojni prijatelj i generacijski kolega Toni Gregorić koji je do smrti fejsao, Internet je za mene Infernet) i ne čitam novine, čitam samo knjige, ja sam čovjek knjige. Često se pitam jesam li više čovjek iz knjiga ili iz života? Koliko sam se suočio sa životom izvan knjiga? Je li prošlo to vrijeme u kojem čovjek iz knjige može opstati u stvarnosti?

Svjestan sam da knjiga više nije ono što je bila. Potonula je Gutenbergova galaksija, došao je novi ciklus,val,talas, civilizacijski talas, digitalni, živimo u Teslinoj, kako je naziva moj prijatelj, Mandić, Igor Mandić, galaksiji svjetlosti. (Ovu gregadu koju smo danas jeli šinjora Hulija spremila je prema receptu njegove supruge Slavice.)

Civilizacija knjige slikala je složenog čovjeka, njegovala njegov subjektivitet, individualitet, neku ljudsku neposrednost, talente, određeni sustav vrijednosti, pisala njegovu šarenu priču, dok ova vizualna, civilizacija slike, medija, spektakla, koja prevladava, ne vezuje uz sebe ljudsku složenost. Iako sve pršti od svjetlosti, boja, slika je crno bijela. U tom labirintu caruje ravnodušnost, površnost, rekli bi braća Slovenci prostost; čovjek ne prepoznaje, a kamoli upoznaje sebe, ne stiže do sebe; preživljava, ne živi, odnosno živi svoju prozu, a trebao bi živjeti poeziju.

IMPERIJI

Na pisaćem stolu nekoliko knjiga, aktualna lektira, među njima je ”Imperij” Ryszarda Kapuścińskog (1932.-2007.), poljskog novinara (puto)pisca i fotografa, koju sam donio na njegovu zamolbu. Stari se ne slaže s Kapuścińskim, prema njemu, Starom, sovjetski imperij nije bio posljednji imperij na zemaljskoj kugli:

– Da posljednji imperij hahahaha! Ta imperiji su vječni, i njihovi interesi, sfere i diobe. Carske kuhinje rade non stop, 24//7//30/31//365/366. Imperijalna logika caruje svijetom. Oduvijek, zauvijek. Logika imperijalnog cinizma. Podsjećam, ali Vi to znate bolje od mene, da su prvi cinici prezirali civilizacijske tekovine, živjeli kao psi; grčki kynikós, kýōn, je pas, provjerio sam u rječniku, a Vi, ako mi ne vjerujete, konzultirajte vašeg primarijusa Googlea.

Imperijalne sile, velesile, su ovčarski psi, razni briardi, beauceroni, komondori, kuvasi, mudi, puli i pumi…, da ne zaboravimo naše šarplanince, dakle ovčari koji sve druge, srednje, male i mikrosile, i njihove narode, narodiće,  doživljavaju kao ovce, koje se muže, striže, kolje i ždere. Ista se logika širi vertikalno i horizontalno. Sve se mijenja, ali carstva o(p)staju, i suprotnosti među njima, i sukobi.

Mijenjaju se samo ideološke ambalaže. Privid(i). Ne kaže narod slučajno: ”laže kao pas”. Prema jednoj teoriji izreku smo preuzeli iz engleske (stara imperija, ništa nije slučajno) ”dog lies down on ground, and person lies like a dog“ (“pas leži na zemlji, a čovjek isto tako laže”). Glagol lie može biti i lijeganje i laganje. Možda naši preci nisu znali za dvostruke konotacije glagola lie, pa do dana današnjeg lažemo, a ne liježemo, kao pas.  ”Povijest čovječanstva povijest je imperijalnih sukoba.” Nedavno je pregnantno sročio Vuk (!) Perišić. Sukob je u imperijalnom genetskom kodu.

Ovi naši razgovori uvijek imaju istu strukturu. Počinju sa: ”Pričajte”, kada Stari očekuje izvješće o lokalnim, regionalnim i globalnim zbivanjima. Imam osjećaj kao da je žedan/gladan informacija. Nakon toga počinje znameniti monolog. Najbolje ga je opisao njegov prijatelj Vaništa, opisujući svoje susrete i razgovore s Krležom:

”Ponašao se kao pijanist koji se, kao nećka započeti svirati pa onda ipak pristane i – uđe u temu. Onda valja tu temu, tema se širi, ja mislim – on će se izgubiti. Pojavljuju se paralelne teme. Opet pomislim, izgubit će se. Ne. On se fenomenalno vrati na svršetak teme koju je započeo. Postaje pritom umoran. Uzima cigaretu i kaže mi: sad vi pričajte.”(Samo što Stari puši cigare!)

Ima već nekoliko godina kako radim za Starog, kao neka vrsta tajnika, i biografa. Te se dvije uloge stalno isprepleću. I za današnje posjete planirao sam sređivati njegovu obilnu arhivu, i razgovarati o njegovu veliku prijatelju Eduardu Čaliću, s kojim se naputovao i vidio svijeta.

– Skoro će jedanaest. Obećavam, sljedeći put pričat ću vam Edine štorije, časna seniorska. Odavno je prošlo devet, vrijeme za krevet.

MALENKOST

Nazvao me sljedećeg jutra:

– Zamislite, u isto vrijeme dok sam vam sinoć spominjao Igora, Mandića, on je umirao na Svetom Duhu, napuštao naše carstvo zemaljsko. Nema više njegove Velike Malenkosti. Umro je oko 18.30. Osamnaest je godina, od kada je umrla njihova jedinica, Ada, žudio smrtni čas. Sada me zvala Slavica. Igor je godinama imao problema sa srcem. Prije mjesec dana nije mogao na noge, odbijao je hodalicu, pa je ponovo prohodao, pisao do kraja. U noći na nedjelju loše je spavao.

Veliki hedonista za ručak je naručio gratinirane Jakobove kapice i šampanjac. Carski ručak. Popodne mu je pozlilo. Odvezli su ga u špital. Kada je sestra pitala Slavicu koliko Igor ima godina, a Slavica odgovorila-osamdeset i dvije, iz druge prostorije javio se Igor, profesionalni provokator i bundžija: – Osamdeset tri! (Prkosno, do kraja, konzekventno, kao i u Predsmrtnom dnevniku, posljednjoj knjizi: ”Nemaš 75 godina, nego 74…”, u meni stalno odjekuje protestiranje moje Slavice. Kako to?- pitam je. Pa tako, ove 2014. ti traješ svoju 74. godinu, a tek njenim ”istekom”, s datumom rođendana, moći ćeš reći da si ”prestupio” u 75. godinu.)

(Osamdeset i dvije su vam godine…-pitao ga je Dobroslav Silobrčić u posljednjem intervjuu

Osamdeset i tri – odgovorio je Igor – neki dan sam prešao tu imaginarnu granicu. Ako umrem prije Nove godine, napisat će da sam umro u 82., a ako umrem iza Nove, pisat će 83.)

Želite li pripremiti Mandićevsku gregadu, a nemate pri sebi knjigu ”Bračna kuhinja” (prvo izdanje iz 1989. ili drugo iz 2006.) Slavice i Igora Mandića (recepti su Slavičini, ona je bila glavna, i jedina kuharica kod Mandićevih, kazao mi je Stari, Igor je bio mali od kužine, pisao eseje uz recepte; Igor nije znao spremati, ali je znao žderati, piti, kao i Stari, kao i moja malenkost) prepisujem recept:

Miješanu bijelu ribu (škarpina, kokote, pišmole, arbune…) očistite, složite na dno posude nekoliko primjeraka, dodajte luk (1 luk) narezan na deblje ploške, izrezanu rajčicu (1 rajčicu), češnjak (3 režnja), pokrijte tankim ploškama krumpira, pa opet stavite ribe (sveukupno 70 dkg) i na njih krumpir (sveukupno 1 kilogram). Posolite, popaprite (1 dcl), stavite ulje i dolijte toliko vode da sve prekrije. Kuhajte na jakoj vatri dok krumpir ne omekša, ne dulje od pola sata. Na kraju pospite peršinom.

I ne zaboravite sve zaliti šampanjcem,  Igoru u čast, i slavu!

Facebook
Twitter
WhatsApp
Email

pročitajte još