Piše: Daniel Mohorović
IZMEĐU
U jednoj od svojih bilježnica Antonio Gramsci (23.1.1891.-27.4.1937.) je zapisao i ovu misao: ”kriza se sastoji zapravo u činjenici da staro umire, a novo se ne može roditi; u ovom interregnumu pojavljuje se veliki broj morbidnih simptoma.”
Rečenicu sam pročitao prije nekoliko godina. Gramsci ju je zapisao prije skoro sto godina. Od Gramscija je taj vrlo varljivi pojam – interregnum (međuvlađe) – preuzeo Zygmunt Bauman (19.11.1925.-9.1.2016.)
”Crni” je to pojam: jedan je vladar umro; ali i pojam nade: doći će novi. Stari poredak nestaje, novi nastaje. Tek sam u 2020. shvatio koliko je najpoznatiji talijanski komunista i Mussolinijev zatvorenik bio u pravu. Živimo između.
BROD
Jedna pjesma, jedan grad, jedan jezik, dva pjevača: ”Kud plovi ovaj brod”, Split (Festival zabavne glazbe), hrvatski jezik, Radojka Šverko i Sergio Endrigo. Jedna pjesma, dvije priče: njena, istarsko-hrvatska, kćeri domaćice i službenika, već međunarodno afirmirane pjevačice; i njegova, istarsko – talijanska, njezina i njegova priča, a naša, zajednička, istarska. (”Istra je naša!”…L’Istria è nostra!” pjeva Đorđe Balašević.)
Endrigovi su bili klesari. Mama Claudia bila je nećakinja Antonia Smareglie, velikog skladatelja, autora ”Istarske svadbe”. Sergio je imao samo šest godina kada je ostao bez oca Romea, samoukog tenora, slikara i kipara. Sedam godina kasnije, kao i većina Istrijana/Talijana otišao je s majkom iz rodne Pule. Pjevajući o brodu, za kojeg se pita kud plovi, kud ljude odnosi, možda se prisjećao ”Toscane”, broda kojim se njegovo i majčino srce otisnulo na dug put, znajući da povratka nema. Internat za izbjeglice bila je prva talijanska adresa Endrigovih. Želio je postati violinist. Sa sedamnaest izbačen je iz škole. Spašavaju ga njegov glas i gitara. Nastupa po kavanama i plesnjacima. Šezdesetih postaje slavan. Četiri godine prije Splita prvi put nastupa na San Remu. ”Kud plovi ovaj brod” nije prva njegova pjesma s brodom kao glavnim junakom. ”L’arca di Noe” zapjevao je na San Remu iste 1970.
Partirà la nave partirà
Dove arriverà questo non si sa
Sarà come l’arca di Noè
Il cane il gatto io e te
(Otići će.
Na put će brod krenuti,
al’ ne zna se
kamo stići treba.
Bit će to poput arke Noine,
naš pas i mačka, ti i ja.)
‘Kud plovi ovaj brod” napisao je Luka Juras. Danas znamo da je Luka Juras pseudonim Arsena Dedića. Upoznali su se, Dedić i Endrigo, u siječnju 1964., u kući Ivice Krajača u Jurjevskoj 20; Dedić je tada bio u vojsci. ”On mi je je bio kao stariji brat”, rekao je Arsen Dedić nakon smrti Sergia Endriga.
Sergio Endrigo vratio se u rodni grad 1963., pohodio očev grob, i 1990, na Dedićev poziv.
CRTICA
Arsena Dedića volio je i Đorđe Balašević. Svake druge zagrebačke nedjelje, dok je služio vojni rok u kasarni ”Maršal Tito” 1980., Balašević bi posjećivao Novak – Dedićeve u Haulikovoj, zgradi na kojoj i danas piše DOBROTVOROV DOM. Gabi, Arsen i Đole bi satima sjedili, svirali i pjevali.
Đorđe Balašević volio je i Istru. ”Čija je Istra, njegov je svet.” Pula mu je oduvijek bila važna. Na stanici u Puli, ”pod vrelim suncem leta”, kraj njega je sjela Katrin, ”I pitala da l’ smeta?”
Iz Istre je, u kojoj je ljetovao kao momak, telefonom zaprosio dragu Olju (”Dobro, hoćeš li se ti udavati ili nećeš?”), vozio ”hiljadu milja” do Zrenjanina. Vjenčali su se kad se vratio iz armije. Od tada do smrti uz Olju će ”sva leta provesti,
neka u dobru, neka u zlu ali uz nju.”
U Istri je htio dočekati stare dane. Ali život, ”ona crtica između” požurio je umetnuti godinu smrti.