VARIJACIJE | Laku noć stara, dobro jutro nova

Piše: Daniel Mohorović

PUTOVANJA BEZ POVRATKA

Mirogoj. Svi sveti. Gospodična snima grob, jednu svijeću pridružuje desetinama lampiona, mahom crvenih.

– On nema križa, on je mason – zaključio je naglas jedan stariji gospodin. U grobnici, koja asocira na stećak, položeni stećak, na kamenim podlošcima šute Bela i Krleža.

Miroslav Krleža umro je u zagrebačkoj Kliničkoj bolnici „Dr. Mladen Stojanović“, današnjem Kliničkom bolničkom centru Sestara milosrdnica u Vinogradskoj, 29. prosinca 1981. Kardinal Franjo Šeper, prvi netalijanski prefekt moćne Kongregacije za nauk vjere, kojeg će naslijediti Joseph Ratzinger, budući papa Benedikt Šesnaesti, umire dan kasnije u rimskoj klinici Gemelli.

Početkom sljedeće godine njihovi ljesovi leže u Zagrebu. U crnom odijelu, sa beretkom na grudima, leži Krleža nepomično u limenom sanduku pokrivenom crvenom zastavom, u atriju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, odakle kreće na ”daleko putovanje s koga povratka nema…” Nekoliko stotina metara dalje, na još jednom amblematskom mjestu naše povijesti, u zagrebačkoj prvostolnici ispunjenoj hrvatskim trobojnicama, na kojoj se vijori žuto bijela vatikanska zastava, sa mitrom na glavi, u albi i kazuli, sa krunicom između ruku, u kovčegu leže Šeperovi posmrtni ostaci.

Više je svijeta prošlo katedralom nego palačom Akademije. Samo nekoliko mjeseci ranije kardinal je pisao Krleži u povodu Beline smrti. ”Kad se sjetim što je osjećao moj otac kad je na povratku s pogreba moje majke rekao: ‘Sad sam sâm’, onda si mogu zamisliti kako Vam je pri duši”, zapisao je Šeper u Rimu 2. svibnja 1981.

ČEKAONICA

– Ja već četrdeset godina ne slavim ni svoje rođendane, a ni Nove godine – rekao je Željko Senečić jedne majske subote 2008., nakon otvaranja njegove izložbe ”Venecija&Istra”, u galeriji koja više ne postoji, u gradu koji stoljećima opstoji, odmah iza znamenitih Velikih vrata (Porta San Fior). Pokušali su ga pitati nešto o kulturi. Željko Senečić rekao je da je sve laž, prevara, čak je upotrijebio riječ ”pušiona”, rekao je da kultura danas nikome ne treba, ali ipak raduje se stvaranju, osjeća potrebu da tu radost podijeli s ljudima, i nastavio: “Ja i ne shvaćam zašto se slave Nove godine? Nove godine bi trebali slaviti samo oni ljudi koji su u protekloj godini doživjeli nešto loše pa se nadaju da se tako što neće ponoviti u nadolazećoj godini. Rođendane sam slavio kad sam bio dijete. No, u mojim godinama slaviti rođendan je – neukusno. Ja sebe sada vidim kako sjedim u čekaonici jedne male provincijske željezničke stanice – u kojoj je sve stalo. I vrijeme. Sat stoji. Sjedim i čekam. Čekam vlak. U životu sam, ranije, mnogo putovao i uvijek sam znao cilj kamo idem. Čekam vlak, koji, kao na zagrebačkom Glavnom kolodvoru, ne ide nigdje. A, ustvari, i ne dolazi taj vlak. Ali, ipak će doći. Kad dođe taj vlak ukrcat ću se u njega i to će biti zadnje putovanje.”

Željko Senečić ukrcao se na onaj vlak, krenuo na svoje zadnje putovanje, drugi dan Nove godine, koju nije proslavio, deset godina nakon one majske subote.

FENIKS

Povijesnu 2020. dočekao sam u New Yorku. U dva tjedna Trumpove Amerike vidjeli smo i Philadelphiju i Washington. Kad me pitaju kako sam doživio pretkoronične Sjedinjene Države, odgovaram: kao u filmu.

David Herbert Lawrence zamišljao je Ameriku kao danteovski raj. (Rodnu Englesku, pogotovo nakon Velikog, Prvog svjetskog rata, doživljavao je kao pakao, Italiju u kojoj je povremeno živio, kao čistilište.) David Herbert  Lawrence govorio je o Americi kao raju. Žudio je za rajem. Raj je tako razočaravajući, rekao je David Herbert  Lawrence stigavši u Obećanu zemlju. U vrijeme Lawrencove prve posjete 1923., kada se podiže znameniti  ”Hollywoodland” znak, Amerika se pretvarala u holivudski film, on koji je htio susresti autentične Amerikance, Indijance i kaubojce mogao je vidjeti jedino na velikom platnu.

David Herbert  Lawrence jedno je vrijeme živio na svom ranču u Americi. Vraćao se nekoliko puta u Novi Meksiko, Rocky Mountains. Oko Božića bi se obično razbolio, tri mjeseca proveo bi u krevetu, oko Uskrsa bi ozdravio, ustao od mrtvih, poput Feniksa, svog zaštitnog znaka. David Herbert  Lawrence vidio je simboliku u svakogodišnjem ”uskrsnuću”. Nije očekivao smrt 1930. Umirao je godinama. Četvrtinu života je bolovao. Očekivao je još jedno uskrsnuće. Na samrtnoj je postelji pisao u Ameriku: vraćam se uskoro. Na samrtnoj je postelji čitao Kolumbovu biografiju snatreći kako će on, David Herbert  Lawrence, nanovo otkriti Ameriku. Umro je u Nici 2. ožujka. Pokopan je u Francuskoj.

Njegova Frieda koja se nanovo, treći put udala za zgodušnog talijanskog kapetana, Angela Ravaglia (njihova afera navodno je bila inspiracija za Ljubavnika Lady Chatterley), sa kojim se vratila u Ameriku, na njihov ranč, pet godina nakon Lawrencove smrti odlučila je da želi pepeo Davida Herberta pokopati baš na ranču. Poslala je svog dragog, capitana, u Nicu.  Ovaj sigurno nije bio oduševljen, ali se odlučio pokoriti želji svoje moglie. Pobrinuo se za ekshumaciju i kremaciju ostataka ostataka pokojnog muža svoje trenutne žene. Godinama kasnije priznaje da je Lawrencov pepeo bacio. The Phoenix Has Risen. Again.  Na ranču, u kapeli, čuva se pepeo capitanove cigarete.

Facebook
Twitter
WhatsApp
Email

pročitajte još