VARIJACIJE | (Ne)imanje

Piše: Daniel Mohorović

NAJBOGATIJI ČOVJEK NA SVIJETU

Najbogatiji Čovjek Na Svijetu relativno rano ustaje i odlazi u krpe. Najbogatiji Čovjek Na Svijetu kumulativno gledajući zarađuje dvjesto trideset tisuća dolara na sat.

230.000,00 $.

Svaki sat.

Svaki sat Najbogatijeg Čovjeka Na Svijetu radni je sat. I san.

Ako najbogatiji Čovjek Na Svijetu sat vremena provede u autu, avionu, na biciklu, u bazenu, sauni ili zahodskoj školjci, obavljajući partnerske ili roditeljske dužnosti, svaki taj sat zaradi 230.000,00 $.

Ali Najbogatiji Čovjek Na Svijetu budi se u osam. Prirodnim putem. Pije kavu, čita vijesti, priprema doručak.

230.000 $.

U devet doručkuje.

230.000 $.

Od deset sastanči.

230.000 $.

U jedan do dva ruča.

Evo stiže 230.000 $.

Cijelo popodne ponovo sastanči.

Još 230.000 svaki sat.

U  osam večera. U jedanaest se tušira.

230.000 $.

U ponoć ide u krevet. (Najbogatiji Čovjek Na Svijetu potrebuje svojih osam sati sna. Spava fokusirano.)

230.000 $.

Sve do jednog lijepog ljetnog dana, zapravo noći. Kada se probudio bio je trinaest milijardi dolara teži

(13.000.000.000 $),

a možda ni palac desne noge pomaknuo nije. (Za njega rade drugi, kupci.) I toga jutra, kao i svakoga jutra, zbog osam sati sna, odlično je mislio, imao više energije, jednostavno bolje se osjećao.

ŠPAROGE OD KARTONA

Ja sam slučajno prolazio Vlaškom ulicom, u trgovini rabljenom robom, to je vizavi kina Studio, ugledao sam u izlogu jednu nevjerojatnu konstrukciju: jednu okomitu dasku sa četiri horizontale. Nisam znao što je, zašto se to prodaje, kako se nudi, tko će to kupiti. Nisam vidio nikakvu svrhu. Padala je zimska rasvjeta po izlogu i predmet je bacao sjenu na svijetlu stijenu pozadine. Međutim ta vertikala i četiri horizontale su bile bliske mojim ranijim crtežima mrtvih priroda od prije deset godina.

Zamolio sam  fotografa i prijatelja Pavla Cajzeka za uslugu i drugog jutra snimili smo izlog. Odlučio sam fotografiju devet puta ponoviti, učinio maketu, dao je otisnuti, i prvi broj Gorgone pojavio se o Velikom tjednu 1961. godine (kao i broj dva, Meandar Julija Knifera). Izazvali smo iznenađenje, konsternaciju, ljudi su to smatrali ludošću. U zemlji koja tvrdi da je svake godine bolje, da samoupravni socijalizam poboljšava standard ljudi i života, sada jedan tip sa devet jednakih fotografija praznine, na neki način može uznemiriti radni narod-možda iza toga stoji neka druga namjera. Tako mi je Josip Vaništa, u skoro trideset metara kvadratnih gradskog prostora koji je privremeno koristio za slikarsko-likovni i književni opus te sređivanje foto dokumentacije, na trećem katu sada već kultne Križanićeve 11, u lipnju 2013. opisivao kako je nastala edicija prvog broja Gorgone, sumnjiv artefakt koji je autor čak morao predati i na miliciju/policiju.

Šezdeset godina kasnije u Londonu, glavnom gradu pete, nekada vodeće svjetske ekonomske, pomorske i kolonijalne sile, duhovnom središtu izvornog marksizma, gradu u kojem je otac znanstvenog socijalizma proveo većinu života i cijelu smrt, gdje je napisao Kapital, a u  Liverpool Street 46  sa Friedrichom Engelsom 1848. tiskao Manifest der Kommunistischen Partei, police su prazne, vlada nestašica (ekonomist nestašice János Kornai pisao je o nestašici/shortage kao posljedici sustavnih nedostataka socijalizma!)  salate, začinskog bilja, mlijeka, sira, mesa, ribe, smrznutog graška, gaziranih pića i toaletnog papira, rajčice, voda i kave, mesara, vozača, purica…nude se kartonske šparoge, fotografije umjesto artikala, privid umjesto stvarnosti, laž umjesto istine.

Facebook
Twitter
WhatsApp
Email

pročitajte još