Piše: Daniel Mohorović
„Jedan od razloga koji u logoru mogu siliti deportirca na preživljavanje jest postajanje svjedokom” (Giorgio Agamben)
ČOVJEK STOLJEĆE
Znate li gdje ste bili 4. prosinca 2012.?
E, ja, znam. Tog prosinačkog utorka, od 18 sati nadalje, sjedio sam u Crvenom salonu pulskog Doma hrvatskih branitelja. Nisam bio sam. U punoj dvorani stotinjak ljudi, među njima i moja malenkost (kako o sebi pišu oni koji ne sumnjaju u svoju velikost), na pozornici njegova velikost Boris Pahor, glavna zvijezda večeri, i cjelokupnog pulskog sajma knjiga te, sada daleke, i pretkoronične 2012. Boris Pahor (nepuna tri mjeseca mlađi od mojeg dvanaest godina pokojnog noneta Vitorija) dva je dana boravio u Puli predstavljajući hrvatsko izdanje svoje najpoznatije knjige, romana Nekropola (iz 1967.), u kojem opisuje logoraške svoje dane u nekoliko nacističkih logora, pisac kojeg svrstavaju uz bok Prima Levija i Imre Kertésza.
Boris Pahor rođen je 26. kolovoza 1913. u Trstu. Marija Ambrožić i Franc Pahor, Borisovi roditelji, u Trst su se doselili iz tršćanskog zaleđa, iz Krasa. Tada je u Trstu živjelo 220.000 ljudi različitih nacionalnosti. Moćna crno-žuta monarhija svakom je svom narodu dala pravo na život, jezik i kulturu. Tako je i slovenski jezik bio jedan od službenih jezika Habsburške monarhije. Dok se jednoga jutra, u vrijeme Mussolinijeve fašističke diktature, Slovenci i Hrvati koji zaspaše kao Hrvati i Slovenci, nisu probudili kao Talijani i Talijani. Boris Pahor svjedočio je ukidanju vlastitog identiteta. Stotinu godina kasnije tu pojavu opisuje kao duhovnu smrt. Neko vrijeme Pahor se školuje u koparskom sjemeništu. Ubrzo spoznaje da svećeništvo nije njegov poziv.
Uoči Drugog svjetskog rata već je talijanski vojnik u Libiji. U Bengaziju maturira. Studira talijansku književnosti u Padovi. Nakon kapitulacije Italije već je partizan. Godinu kasnije je njemački zarobljenik. Nakon oslobođenja liječi se u Francuskoj. U sanatoriju se zaljubljuje u medicinsku sestru. Nakon godinu i pol vraća se u rodni grad, tada pod angloameričkom upravom. Sebe opisuje kao ljevičara, demokratskog ljevičara, socijaldemokratu. Nakon rata u Trstu je bilo nemalo ljevičarskih intelektualaca. Sprijateljuje se sa slovenskim piscem Edvardom Kocbekom. U časopisu “Zaliv”, koji izdaje u Trstu, 1975. objavljuje intervju s Kocbekom u kojem ovaj poznati kršćanski socijalist i antifašista progovara o ubojstvima slovenskih domobrana nakon oslobođenja. Pahoru je zabranjen ulazak u Jugoslaviju, u Italiji ga “čuva” UDBA.
Dugi Pahorov monolog ispunjava Crveni salon. Dugi monolog pun digresija o nacionalnoj svijesti (“Nacionalna svijest jako je bitna, ali treba je razlikovati od nacionalizma. Nacionalna svijest je pozitivna, a globalizacija je danas poništava. Ja sam liberal, ali današnji liberalizam nema ništa s liberalizmom francuskog tipa. Liberalizam danas podrazumijeva da svatko radi ono što hoće, da imaš pravo grabiti novac, a sloboda je iluzija. Takvo društvo mora se promijeniti, a samo od sebe sigurno neće dok ga ne prisilimo”; o diktaturi kapitala (“Ono što danas imamo je diktatura kapitala. Fašizam je svoj centar imao u Rimu, nacizam u Berlinu, diktatura komunizma u Moskvi. Diktatura kapitala nema svoje središte, ona je raspoređena po cijelom svijetu. Danas imamo društvo koje nema poštovanja ni prema čemu, a današnja sloboda je protiv humanosti”.); i Europskoj uniji: (“Europa je puno više od puke trgovine i zajedničkog eura”.) (Nemojte misliti da sam doslovno zapamtio Pahorove riječi. Samo sam sačuvao ondašnje novinske isječke.)
PORTRET UMJETNIKA U STAROSTI
Boris Pahor budi se u pola šest. Odmah popije tabletu Ginko bilobe – drži stari mozak budnim cijeli dan. Doručkuje bijelu kavu, pojede sedam kriški kruha sa maslacem i marmeladom. Piše svaki dan od 9 do 12, ruča paštu i povrće, od nedavno svako popodne spava, opet piše od 16 do 17, večera pršut i sir, sezonsko voće ili jogurt. Otkad je pao o njemu se brine draga gospođa Vera Radić iz Bosne.
Ženama se bavi cijeli život, kroz dva stoljeća ljubav zauzima puno prostora u njegovu životu. Napisao je stotine, tisuće ljubavnih pisama. Boris Pahor prezire ograničenja. Sloboda je sve. Da je bilo do njega nikada ne bi oženio Radu. Zbog Rade, nećakinje jednog monsinjora, pristao je na brak, civilni brak ipak. Cjeloživotni je pobornik slobodne ljubavi. Ne može se podičiti vjernošću svojoj Radi. Rada je više željela biti nesretna s njim nego sretna bez njega. Voli i u starosti, voli, voli, jako voli. Osjećaji ne stare. Ljubav nema bora. Tijelo ipak da. Posljednji put volio je prošle godine. Jedna lijepa gospođa pristala je da je nježno miluje.
Boris Pahor ne slavi rođendane. U nedjelju, 26. kolovoza 2018. – na 105. rođendan – ručao je sa kćeri, sinom, unucima i prijateljicom C. u gostilni Pri Dragici u pograničnoj Sežani; od boravka u njemačkim koncentracijskim logorima zahvalan je za svaki dan. Boris Pahor boji se oproštaja od života. Ne misli na neki drugi svijet. Nikada nije ni mislio na drugi svijet. Pisaća mašina (stara Remingtonica!) je njegov jedini svijet. Misli da je vječnost praznina. VELIKA p r a z n i n a
ŠPANJOLKA/KORONA
Boris Pahor je slijep. Više se ne može klanjati ljepoti svijeta. Boris Pahor doživio je, preživio i nadživio dva svjetska rata, španjolsku gripu (Španjolku), fašizam/nacizam i komunizam, četiri logora. Dočekao je još jednog slijepog boga zvanog Korona koji prema riječima Ivana Lovrenovića “ne pravi razliku među narodima, zemljama, kontinentima”; traži žrtve, imun je na različitosti, “ne razlikuje bogata i siromaha, sita i gladna, malena i velikoga, vlasna i nemoćnoga, dobra i zloga, mudra i ludoga.”
Boris Pahor je slijep. Ništa mu ne nedostaje. Naučen je na izolaciju. U karanteni, čitajući i pišući, živi već desetljećima. Više ne može čitati, Verine oči njegove su oči. (U nedjelju mu je čitala Lovrenovićev zapis “Azijski vjetar”.) Vera mu pripremi doručak, Vera mu pripremi ručak, Vera je njegova kuharica, tajnica i blagajnica, ministrica unutarnjih i vanjskih poslova. Vera je njegova desna i lijeva ruka. Verine ruke njegove su ruke.Više ne može pisati, Baš joj je ovih dana diktirao savjete braći Slovencima: “Čitajte knjige, slovenske i svjetske klasike, i slijedite Krista koji je rekao da moramo paziti jedni na druge.” Nemojte krivo shvatiti: Boris Pahor je panteista, sljedbenik Barucha de Spinoze. Ništa mu ne nedostaje. (Borisu ne Baruchu.)
Virus zlokobni vratio ga je stotinu godina unatrag. Mariju, njegovu majku, sestre Mimicu i Evelinu, i njega, tada petogodišnjaka, napala je Španjolka. Prije Prvog svjetskog rata otac je prodavao med, maslac i sir na Ponterossu. Novinama se štitio od bure koja u njihovu gradu umire. U vrijeme rata očev otac preuzima obiteljski biznis, sada se on novinama brani od mahovitog vjetra, a tata je ratni fotograf u Puli.
I danas vidi onaj podrumski stan koji je žica s platnom dijelila na dva dijela. I danas vidi onaj krevet, i njih četvero, grozničavih, sklupčanih. Gladnih. Mama pada u nesvijest. Boris joj pomaže. Ovaj puta su se spasili. Svi osim… Smrtonosna Španjolka ubila je trogodišnju Mimicu. Za nekoliko godina javio se fašistički virus.
LOGORAŠ
Boris Pahor bio je zatvoren u četiri nacistička logora. U svakom logoru postao je broj. Četiri logora-četiri broja-jedna osoba. Brojeve ne pamti. (Zapisao ih je negdje.) Pamti kako su ga u Dachau toliko tukli da je njegovo tijelo podsjećalo na zebru; Natzweiler- Struthof, logor koji opisuje u Nekropoli, poznat je kao prvi logor kojeg su oslobodili američki vojnici, 25. studenog 1944.; iako po kapacitetima relativno mali, Natzweiler-Struthof se po ubojitosti mogao mjeriti sa većim logorima: od 52 000 koji su ušli, 22 000 logoraša nikada nije živo izašlo iz logora!
(Među njima i tijela osamdeset i šest Židova (86), ostaci tijela pronađenih u podrumu,koja su trebali postati dio zamišljenog muzeja jedne “izumrle vrste”.) Na ulazu. u Natzweiler-Struthof, Pahora su, kao i pedeset i dvije tisuće drugih logoraša, dočekala vješala; odmah im je rečeno da je dolje pećnica, i da je izlazak moguć samo kroz dimnjak. Većina logoraša su bili politički zatvorenici, poput antifašiste Pahora, Slovenca iz Trsta, članovi pokreta otpora: dobili su trokut, crveni.
Pahor opisuje radost prvog tuširanja vrućom vodom, za koju je znao da treba biti zahvalan mrtvim tjelesima prethodnika. Pamti drvene klompe i oskudnu odjeću, hladnoću i miris spaljenih tijela u zraku, glazbu koja svira, neprestano, na odlasku i povratku iz kamenoloma, njemačke ovčare koji su prema strogim uputama morali dobivati meso jednom dnevno, kako bi očuvali prekrasnu njemačko ovčarsku dlaku, a on, oni, nešto zvano juha, žućkastu “maneštru”, u kojoj su jedva našli komadićke krumpira. Pamti glad. Pamti vječni strah. Više su se bojali gladi nego smrti.
Zapovjednik logora Josef Kramer živio je mirnim obiteljskim životom u nedalekoj vili, priređivao zabave, posvećivao se ženi, djeci i gostima, vrtu punom cvijeća u kojem je završavao višak pepela iz krematorija. Boris Pahor je preživio zbog znanja jezika. Logorski liječnik ga je angažirao kao prevoditelja. U Natzweiler-Struthof si mogao opstati samo ako nisi morao do kamenoloma. Godinama nakon oslobođenja Pahor je ponovo posjetio Natzweiler-Struthof, sada kao turist. Kao i nekada blizu se nalazi(lo) poznato zimovalište. Gosti i danas, prije nego se počnu spuštati predivnim alzaškim padinama, posjete nekadašnji logor smrti.
P.S.
Lani se zemljom proširio glas da će Boris Pahor oženiti svoju višegodišnju pomoćnicu Veru Radić. Boris Pahor vijest je javno demantirao. Ma ne, to je izmišljotina! Nekako u to vrijeme, uoči sto i šestog rođendana ovog starca književnosti, nakon što sam dobio jednu Pahorovu knjigu, poslao sam poruku starom profesoru i svjedoku, neka zna da ga čitamo i u Hrvatskoj. Gospođa Vera je zahvalila na lijepom iznenađenju, najavila da će profesor biti zadovoljan.
P.P.S.
U utorak 13. srpnja 1920., fašisti su spalili i uništili slovenski Narodni dom u Trstu i hrvatski Narodni dom u Puli. Boris Pahor 1920. je imao nepunih sedam godina. Jedan je od posljednjih živućih svjedoka paleža Doma. Kasnije je opisao palež u svojim djelima.
Sto godina kasnije, u ponedjeljak 13. srpnja 2020., dva su predsjednika, dviju država, slovenski i talijanski predsjednik, Borisu Pahoru u Trstu uručili najviša državna odlikovanja. Iako se dvoumio Boris Pahor prihvatio je odličja iz ruku svog prezimenjaka Boruta i predsjednika Mattarelle, posvetio ih ubijenim supatnicima, logorašima.