VARIJACIJE | U radu je spas?

Piše: Daniel Mohorović

LIJENOST

Bila je subota. Četvrti dan 2020. Sam sam otišao u grad, između pete i šeste avenije, u 53. ulicu. Sat vremena čekao na ulaz u Muzej moderne umjetnosti MoMu. Ispred mene mrzovoljna starija gospođa: traperice, bijela košulja, sako, smeđe kožne čizme, dva zlatna prstena, cigareta u ruci, naočale, možda od kornjačevine, na nosu. Učinila mi se poznatom. Nakon ulaska raštrkali smo se muzejem. Dao sam se u potragu za našim gorgonašima i plakatima Borisa Bućana.

Na odlasku ponovo srećem poznatu nepoznatu gospođu kako gleda crno bijelu fotografiju lijepe, mlade, vjerojatno nage žene ispod pokrivača. Zapodjenuo sam razgovor (naravno na engleskom, ovdje navodim transkript na našem jeziku):

– Jeste li odavde?

– To je moj problem. Tko ste vi?

– Daniel Mohorović.

– Horowitz? Židov?

– Katolik. Hrvat.

– Hrvat? Što je to?

– Hrvatska. Ex Jugoslavija.

– Tito?

– Tito.

– Turist?

– Turist.

– Mrzim turiste. Vi ste neprosvijećeni apsolutni vladari New Yorka. Ponašate se kao djeca, a djeca se rađaju kao diktatori. Mislim, volim djecu, tuđu djecu, ali vidjela sam svojim očima kako su se, pojavom djeteta, kuće mojih prijatelja pretvarale u živi užas, tako ste vi, horde turista, New York pretvorili u ovaj užas. I da znate, umorna sam od priča koliko novaca donosite u grad, poslovi koje donosite najgori su poslovi.

Mi, stanovnici, smo prognanici u vlastitom gradu, izgnani na rubove. Umjesto da uživamo u Times Squareu, koji bi trebao biti samo naš, dnevni i noćni boravak, trgom šetuckaju gomile morona.  Što uopće radite ovdje? Zašto se ne doselite? Zar nemate dom? – rekla je mrzovoljna nepoznata poznata gospođa, i ubrzano napustila lice muzejskog mjesta, sa neupaljenom cigaretom u ruci.

Približio sam se fotografiji, ispod koje piše: Peter Hujar: Fran Lebowitz at Home in Morristown, New Jersey, 1974. Pa koja sam ja turistička budaletina: upravo sam razgovarao sa Fran Lebowitz, a toga nisam bio ni svjestan, iako mi je gospođa izgledala poznato nepoznato. Prije nekoliko godina gledao sam je u onom Scorsesijevom dokumentarcu.

Fran Lebowitz – ikona New Yorka

Iste večeri, zbog subotnjeg rasporeda njujorških vlakova, kasnio sam na večeru u Istria Sport Club, 2809 Astoria Blvd. Astoria, na koju su me pozvali naši američki Istrijani ili Istrijonski Merikani, Tatjana Beaković Floričić i njen suprug Andy, ipak lijepo se proveo. Idući dan tumarali smo New Yorkom, stigli smo i glasati na hrvatskim predsjedničkim izborima; tri dana kasnije bili smo doma, i ostat ćemo doma (i u domovini), doslovno, zatvoreni, zarobljeni neko vrijeme.

Martin Scorsese  je taman prije globalnog zaključavanja uspio snimiti novi dokumentarac o poznatoj nepoznatoj gospođi  u trapericama, svojoj prijateljici sa bijelom košuljom, i sakoom, smeđim, kožnim čizmama,  dva zlatna prstena,  cigaretom u ruci, naočalama, sigurno od kornjačevine,  na nosu, spisateljici koja desetljećima ne piše, koja većinu života ne piše, koja većinu života nije radila:

mrzi raditi, čak ni privatnu, srednju školu nije uspjela odraditi;

samodeklarira se kao najljenija Amerikanka, po cijele dane puši, priča (čak je rekla kako je samo rudarenje teži posao od pisanja), i zato je plaćaju, i čita knjige;

u čitanju nije izbirljiva, radi se o kronično promiskuitetnoj, proždrljivoj čitateljici;

dakle misli, čita, i svima, javno govori što misli, po zemlji, Americi, i sve više svijetu, pa tako i kako se te 2020. prvi put srela sa praznim Times Squareom, bila je sama sa sobom, kada je Fran rekla Fran: ”Ovo si oduvijek željela, ali nisi baš ovo mislila.”

KEKSAR

Pokojno Predsjedništvo pokojne Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i još pokojnije Predsjedništvo Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije pokojnoj radničkoj klasi naših naroda i narodnosti:

Umro je drug Tutavac (za Hrvate)/Tutovac (za Srbe),

onomad najveći  keksarski sin naših naroda i narodnosti, prvi školovani keksar pokojne Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

Petar Tutavac/Tutovac umro je u osamdeset i osmoj godini (kao i prvi, apsolutno najveći sin naših naroda i narodnosti) u pokojnoj Socijalističkoj Republici Srbiji, a rodio se na teritoriju pokojne Zetske banovine pokojne Kraljevine  Jugoslavije 1934, u Podgradini;

vrlo rano, već kao trinaestogodišnjak postaje pripadnik naše radničke klase, KV (kvalificirani) pletar korpi za kruh, a godinu dana nakon maršalova odlučnog ne generalisimusu poželio se, što se u njegovom radničkom dosjeu vodi kao pozitivan iskorak, prekvalificirati, izučiti keksarski zanat;

i uspio u naumu, radio u Krašu i studirao, diplomirao sa famoznim keksima ”Domaćica”, a pri tome nije zapostavio familijarni život, u fabrici je radio i volio;

tako i kasnije, u pokojnoj Socijalističkoj Republici Srbiji, u Leskovcu, gdje pravi prve jugoslavenske grisine, a u Požarevcu osmišljava dječji keks ”Plazmu”, i sa svim tim delikatesama uljepšava djetinjstva, mladost, a  bogami i starost svih naših generacija, od pionira i omladinaca do radnika i penzionera.

Neka je vječna čast i slava drugu Tutavcu/Tutovcu koji niti jedan svoj keksarski izum nije patentirao, smatrajući da njegovi recepti pripadaju radnom narodu i radničkoj klasi, svim narodima i narodnostima pokojne eseferjot, čime se jačala društvena snaga i ugled zemlje, koje više nema,  ali bila su to neka druga vremena, kada se znanje dijelilo, a ne spremalo, otkrivalo, a ne skrivalo, kada je čovjek radio za MI, a ne za JA.

BULŠIT

Davida Graebera nisam sreo u New Yorku, ni u Chicagu, na čijem je univerzitetu David Graeber doktorirao, niti na Yaleu, na kojem nikada, u svom kratkom i lijepom, dosadašnjem životu, nogom kročio nisam, a na kojem je David Graeber akademski napredovao od asistenta do izvanrednog profesora, dok zbog, službeno, kvote, ograničenog, malog broja mladih profesora, neslužbeno zbog anarhističkog, antiestablišmentskog aktivizma, Davidu Grabereru nije produljen ugovor, peticiji sa više od četiri tisuća potpisa usprkos.

(A da, uprava Yalea optužila je profesora Davida Graebera za učestala kašnjenja na vlastita predavanja, na predavanja u uvijek krcatim predavaonicama, stali su u obranu branitelji. Profesor David Graeber je moralist – prozivao je ne jedan kolega profesor – moralist koji u svojim radovima izvrće činjenice i često govori i piše budalaštine. Previše profesora živi u strahu – nije ostao dužan profesor Graeber.)

Profesora Davida Graebera nisam sreo ni u toliko žuđenom Londonu, gdje je profesor predavao do smrti, ni u bliskoj Veneciji, gdje ga je susrela Smrt. (Susrela velim. Profesor David Graeber bio je na odmoru sa ženom i prijateljima. Smrt nikada ne odmara, ne spava, radi non stop, 24 sata.)

Davida Graebera nikada nisam sreo, i  nikada više neću osobno sresti, ali sam ga, zahvaljujući njegovim dvjema knjigama prevedenima na naški jezik upoznao ovdje, u Labinu, Istri, Hrvatskoj, Europi.

U  ”Dug : Prvih 5000 godina”, pogađate, David Graeber piše o povijesti duga, koji prethodi novcu, dužničkog ropstva ili ako hoćete sužanjstva, od ljudoždera s anonimnih, otoka i otočića, hridi i grebena,  do ljudožera sa porezno nevinih Djevičanskih otoka; piše o jednoj od velikih tekovina civilizacije, čije nagomilavanje prethodi svakoj revoluciji, a u fazi kad revolucija već ždere svoju djecu postaje opasan taktilni objekt,  sredstvo za izvlačenje (viška) rada od sviju koje dotakne.

U knjizi ”Besmisleni poslovi” (više mi se sviđa engleski naziv – ”Bullshit jobs”), te bulšit (opet naški?!), usrane, gadne, dosadne poslove na trideset i sedmoj stranici našeg izdanja profesorski definira kao ”oblik plaćenog zaposlenja koje je do te mjere besmisleno, nepotrebno ili štetno da ni zaposlenik ne može opravdati njegovo postojanje, premda se, u sklopu uvjeta za posao, zaposlenik osjeća obaveznim pretvarati da tomu nije tako.”

Profesor Graeber popisao je pet osnovnih vrsta besmislenih poslova (lakeji, nasilnici, popravljači, proformisti, žandari), zanimaju li vas detalji pročitajte članak ‘O fenomenu besmislenih poslova” koji je profesor Graeber objavio 2013., sedam godina prije posljednjeg susreta sa Smrću, u časopisu Strike!, pa otišao na odmor, od rada, koji se nije pokazao kobnim, ili knjigu, ili samo razmislite, dok radite ili odmarate:

Radim li društveno koristan ili društveno beskoristan posao?

Ima li moj posao smisla?

Za koga?

Za što?

Zašto?

Facebook
Twitter
WhatsApp
Email

pročitajte još