PIŠE: Daniel Mohorović
Njeno je ime Dragica, rođeno prezime Vitolović, muževljevo prezime Srzentić (drugog muža, ako je važno; Popović po prvom mužu, Jovanu); prvi je put udahnula 1912., posljednji put izdahnula 2015. Bila je službenica, novinarka, partizanka, spikerica BBC-a (na našim jezicima). Zatočenica. Kurirka.
Ana, starija sestra, trešnje bere. Mario, stariji brat, plače. U kuću ulazi rodbina, sjedaju susjedi, piju i razgovaraju prijatelji, dižu se, ulaze i odlaze susjedi, prijatelji, rodbina, ulaze, odlaze. Ana i Dragica žele do mame, Pjerine. Rodbina, prijatelji i susjedi ne puštaju ih do majke. Ana i Dragica ne znaju što se dogodilo. Stišću se jedna uz drugu.
Svibanj je 1915. Dan kada je u Sovinjak pristigla vijest da je Antun Vitolović, Pjerinin muž, Anin, Mariov, Dragičin, i otac još četvero djece, kao austrijski soldat poginuo u Dolomitima.
MAJKA

Dragica ima šest godina. Pjerina brine o djeci, stoci, imanju.
Bez najave, Sovinjak pohodi španjolska gripa, smrt mještane čeka s kosom preko ramena, uzima ljudski danak, ljesove predaje majčici Zemlji.
Svaki dan sprovode barem jednu žrtvu.
Tuga u zraku, tuga u kućama, suze u očima.
I Pjerina je oboljela. Susjeda, teta Marija, rekla je djeci da će mama umrijeti: svi umiru.
Pjerina je preživjela. (Barem jedno čudo.) Preživjet će i Dragica: Habsburšku monarhiju / Kraljevinu Italiju / Kraljevinu SHS (Jugoslaviju) / NDH / FNRJ / SFRJ / SRJ / Srbiju i Crnu Goru.
OTOKAR
U komunizam se Dragica zaljubila zahvaljujući Otokaru Keršovaniju. Emigrirao je Otokar iz Istre 1908. Ne sam. Imao je šest godina. U karlovačkoj gimnaziji se sprijateljuje s Dragičinim bratom Viktorom.
Otokar pomaže na imanju Srzentićevih, Pjerini i djeci. Keršovanija su doživljavali kao najbliži rod. Otokar je studirao šumarstvo u Zagrebu. U internatu posjećuje Dragicu. Otokar postaje novinar, potom skojevac, 1928. komunista. Iste je godine osuđen na godinu dana. Viktor posjećuje prijatelja u zatvoru, Dragica pere Otokarovu odjeću. Nakon godinu dana eto ga na slobodi. Nakon godinu dana ponovo uhićen. Provodi deset godina u Sremskoj Mitrovici, na ”crvenom univerzitetu” piše, predaje, politički djeluje.
Početkom Četrdesetprve Dragica šeće s Otokarom po Cmroku. Posljednji put. Krajem ožujka Otokar je uhićen. Posljednji put. Odveden je u Kerestinec, odande u zagrebačku ulicu Franje Račkoga, naposljetku sproveden na adresu Crne Gospođe.
STALJIN

U Beogradu Dragica upoznaje Voju Srzentića. U Beogradu postaje gospođa/drugarica Srzentić. Kum im je crveni aristokrat Koča Popović. Dvaput su je uhićivali fašisti u Vojinom Ulcinju. Prvi put ju je spasio talijanski jezik.
Bila je ponosna partizanka: i kad nije bilo hrane, ni sna, a bilo je puno snijega.
Historijske/histerijske Četrdesetosme vodi kadrovski odjel u Sekretarijatu inostranih poslova. Po zadatku postaje pismonoša. Iz Beograda u Moskvu nosi žutu kuvertu srednje veličine. Ne zna da je unutra Titovo povijesno NE. Ne zna da će nakon njenog izleta u Rusiju crveni papa (Staljin) dobiti crvenog Luthera (Tita).
Žutu kuvertu srednje veličine predaje ambasadoru Vladimiru Popoviću. Čekajući odgovor tjedan dana uživa u moskovskim kulturno-zabavnim atrakcijama. U Beogradu uručuje pismo Vladimiru Velebitu koji ga nosi u Maršalat. (Nije znala da u njemu Staljin spominje i njenog Voju, zamjenika Borisa Kidriča, kao rukovodioca koji nije dao neke podatke sovjetskom ambasadoru.)
Tri godine kasnije hapse Voju i Dragicu, kao ruske špijune, narodne neprijatelje, enkavedeovce, informbirovce. (Nisu znali zašto. Znali su da su nevini.) Voju osuđuju na petnaest, Dragicu na deset godina. Dragica i Vojo su na ”službenom putu”, plešu između života i smrti. Oboje puštaju ranije.
U beogradskom stanu, u ulici generala Ždanova (u kojoj žive i Tuđmanovi) zatiču udbaše. Ostali su Srzentićevi bez stana, bez odlikovanja, bez prihoda i radnog staža, bez svega, osim sebe.
Vojo je rehabilitiran posthumno, Dragica u devedeset i petoj. Vrijeme sve razrješava.
Do smrti, do sto i treće, vjerovat će da se opredijelila za ispravnu ideju, neminovnu ideju pravednog društva koje ona dočekati neće, pravu i poštenu ljevičarsku ideju, koja je svim državama pokojne Jugoslavije donijela napredak, a koju upropastiše nesposobnjakovići, pokvarenjaci, zlikovci.
