VARIJACIJE | Vrajža Istrijanka koja je Staljinu donijela Titovo “ne”

PIŠE: Daniel Mohorović

Njeno je ime Dragica, rođeno prezime Vitolović, muževljevo prezime Srzentić (drugog muža, ako je važno; Popović po prvom mužu, Jovanu); prvi je put udahnula 1912., posljednji put izdahnula 2015. Bila je službenica, novinarka, partizanka, spikerica BBC-a (na našim jezicima). Zatočenica. Kurirka.

OTAC

Ana, starija sestra, trešnje bere. Mario, stariji brat, plače. U kuću ulazi rodbina, sjedaju susjedi, piju i razgovaraju prijatelji, dižu se, ulaze i odlaze susjedi, prijatelji, rodbina, ulaze, odlaze. Ana i Dragica žele do mame, Pjerine. Rodbina, prijatelji i susjedi ne puštaju ih do majke. Ana i Dragica ne znaju što se dogodilo. Stišću se jedna uz drugu.

Svibanj  je 1915. Dan kada je u Sovinjak pristigla vijest da je Antun Vitolović, Pjerinin muž, Anin, Mariov, Dragičin, i otac još četvero djece, kao austrijski soldat poginuo u Dolomitima.

MAJKA

Dragica s mamom

Dragica ima šest godina. Pjerina brine o djeci, stoci, imanju.

Bez najave, Sovinjak pohodi španjolska gripa, smrt mještane čeka s kosom preko ramena, uzima ljudski danak, ljesove predaje majčici Zemlji.

Svaki dan sprovode barem jednu žrtvu.

Tuga u zraku, tuga u kućama, suze u očima.

I Pjerina je oboljela. Susjeda, teta Marija, rekla je djeci da će mama umrijeti: svi umiru.

Pjerina je preživjela. (Barem jedno čudo.) Preživjet će i Dragica: Habsburšku monarhiju / Kraljevinu Italiju / Kraljevinu SHS (Jugoslaviju) / NDH / FNRJ / SFRJ / SRJ / Srbiju i Crnu Goru.

OTOKAR

U komunizam se Dragica zaljubila zahvaljujući Otokaru Keršovaniju. Emigrirao je Otokar iz Istre 1908. Ne sam. Imao je šest godina. U karlovačkoj gimnaziji se sprijateljuje s Dragičinim bratom Viktorom.

Otokar pomaže na imanju Srzentićevih, Pjerini i djeci. Keršovanija su doživljavali kao najbliži rod. Otokar je studirao šumarstvo u Zagrebu. U internatu posjećuje Dragicu. Otokar postaje novinar, potom  skojevac, 1928. komunista. Iste je godine osuđen na godinu dana. Viktor posjećuje prijatelja u zatvoru, Dragica pere Otokarovu odjeću. Nakon godinu dana  eto ga na slobodi. Nakon godinu dana ponovo uhićen. Provodi deset godina u Sremskoj Mitrovici, na ”crvenom univerzitetu” piše, predaje, politički djeluje.

Početkom Četrdesetprve Dragica šeće s Otokarom po Cmroku. Posljednji put. Krajem ožujka Otokar je uhićen. Posljednji put. Odveden je u Kerestinec, odande u zagrebačku ulicu Franje Račkoga, naposljetku sproveden na adresu Crne Gospođe.

STALJIN

Vojo Srzentić

U Beogradu Dragica upoznaje Voju Srzentića. U Beogradu postaje gospođa/drugarica Srzentić. Kum im je crveni aristokrat Koča Popović. Dvaput su je uhićivali fašisti u Vojinom Ulcinju. Prvi put ju je spasio talijanski jezik.

Bila je ponosna partizanka: i kad nije bilo hrane, ni sna, a bilo je puno snijega.

Historijske/histerijske Četrdesetosme vodi kadrovski odjel u Sekretarijatu inostranih poslova. Po zadatku postaje pismonoša. Iz Beograda u Moskvu nosi žutu kuvertu srednje veličine. Ne zna da je unutra Titovo povijesno NE. Ne zna da će nakon njenog izleta u Rusiju crveni  papa (Staljin) dobiti crvenog Luthera (Tita).

Žutu kuvertu srednje veličine predaje ambasadoru Vladimiru Popoviću. Čekajući odgovor tjedan dana uživa u moskovskim kulturno-zabavnim atrakcijama. U Beogradu uručuje pismo Vladimiru Velebitu koji ga nosi u Maršalat. (Nije znala da u njemu Staljin spominje i njenog Voju, zamjenika Borisa Kidriča, kao rukovodioca koji nije dao neke podatke sovjetskom ambasadoru.)

Tri godine kasnije hapse Voju i Dragicu, kao ruske špijune, narodne neprijatelje, enkavedeovce, informbirovce. (Nisu znali zašto. Znali su da su nevini.) Voju osuđuju na petnaest, Dragicu na deset godina. Dragica i Vojo su na ”službenom putu”, plešu između života i smrti. Oboje puštaju ranije.

U beogradskom stanu, u ulici generala Ždanova (u kojoj žive i Tuđmanovi) zatiču udbaše. Ostali su Srzentićevi bez stana, bez odlikovanja, bez prihoda i radnog staža, bez svega, osim sebe.

Vojo je rehabilitiran posthumno, Dragica u devedeset i petoj. Vrijeme sve razrješava.

Do smrti, do sto i treće, vjerovat će da se opredijelila za ispravnu ideju, neminovnu ideju pravednog društva koje ona dočekati neće, pravu i poštenu ljevičarsku ideju, koja je svim državama pokojne Jugoslavije donijela napredak, a koju upropastiše nesposobnjakovići, pokvarenjaci, zlikovci.

Animacija iz filma Jedna žena, jedno stoljeće Želimira Žilnika (o Dragici)
Facebook
Twitter
WhatsApp
Email

pročitajte još