VARIJACIJE | Zidarija

Piše: Daniel Mohorović

HISTORIJAT

Zidovi su naravno zidane, suhozidane ili čak nezidane prepreke. Zidovi unutarnji i vanjski, zidovi nosivi, prenosivi i nenosivi,  zakoniti i nezakoniti, vatrozidovi, zidovi straha i zidovi stida, zidovi pregradni, razdjelni  i stubišni, zidovi uzdužni i poprečni, zidovi šutnje, zidovi monolitni i montažni, zidovi od prirodnih i umjetnih materijala, zidovi gromoglasni, nijemi zidovi.

U ovoj minijaturi posebno nas zanimaju granični zidovi, zidovi između država, između migranata i predaka/potomaka migranata; zidovi unutar država, obrambeni gradski zidovi, zidovi između onih koji imaju i onih koji nemaju, zidovi između crnaca i bijelaca…(slobodno nastavite niz)…

Zidovi se grade namjenski, da odvrate, spriječe, ili uspore dolazak trenutno nepoželjne skupine ljudi, ali u tome nikada ne uspijevaju. Zidovi nikada nisu ispunili svoju svrhu. Niti jedan zid nikada nije ostvario zacrtani cilj. Da baš ne krenemo od zidina Jerihona:  Hadrijanov zid nije obranio Rimljane od barbara; Kineski zid, navodno vidljiv sa Mjeseca, Mongoli su lagano zaobišli, i više od stoljeća vladali Kinom; kao što su tenkovi Trećeg Reicha 1940. zanemarili četiri stotina kilometara dugu Maginotovu liniju utvrda pa preko Belgije ušli u Francusku. A Berlinski zid, čiji pad još uvijek odzvanja, valjda jedini zid koji nije priječio ulazak nepoželjnih inozemaca, već izlazak domorodaca.

Na razvalinama tog zida proricao se ne samo kraj Hladnog rata već kraj povijesti, i nastup posljednjeg čovjeka, novi početak liberalne demokracije i neoliberalne kapitalističke ekonomije. Nastavio se Hladni rat sredstvima mnoštva toplih ratova, kraj povijesti odgođen je na neodređeno vrijeme. Danas ima višestruko više graničnih zidova nego krajem Drugog svjetskog rata. Nepoznati Netko je sumirao više od devet tisuća kilometara bodljikavih/čelikastih/betonskih/kamenih/opekastih/žilet zidova koji pod zastavom globalnog slobodarstva onemogućavaju slobodno kretanje ljudi.

Ne smijemo zaboraviti posebnu vrstu nutarnjih zidova, one (samo)izgrađene u našim glavama, sve naše strahove, nesigurnosti i predrasude, daltonističke zidove,  koji zamućuju, priječe pogled na dobre strane, vrijednosti, ranjivosti i krhkosti drugih i drugačijih. Srca su nam kamena, srca su nam zidasta.

ILI/ILI

Milovan Đilas u svom stanu, u beogradskoj Palmotićevoj ulici broj 8, prima novinare. Godina je 1990., Berlinski zid atraktivna je paramparčad, Franjo Tuđman u svibnju postaje (drugi) otac domovine, Slobodan Milošević treći je srbijanski vožd već tri godine. Sukob koji tinja između naših naroda i narodnosti, zidove koji se nanovo zidaju, Đilas smatra  posljedicom uspona ambicioznih vođa prema kojima se slijevaju velike energije:

– Reč je o dva velika cilja ostvarenje potpuno nezavisne hrvatske države posle devet stotina godina i države koja će objediniti sve Srbe u Jugoslaviji. Cilja od kojih je, nažalost, moguće ostvariti samo jedan. Ili/ili.

Pri kraju razgovora, ničim izazvan, spominje grad na utoku Vuke u Dunav:

– Maksimalno smo poštovali etničku strukturu mesta kad nam je poveren taj posao. Tako smo i Vukovar dodelili Hrvatskoj – rekao je Đilas novinarima opisujući svoj rad (možda i predsjedanje) u komisiji koja je nakon oslobođenja crtala granice između Hrvatske i Srbije.

– What do you think? –  upitao je Goran Gocić, kad su stupili  u Palmotićevu.

– He’s an old man –  rekao je Mark Champion, pomalo razočarano.

SAMIT

Eduardo Galeano je priču čuo u montevideoskom Café Brasileru, jednom od posljednjih drevnih sastajališta, otvorenom 1877.,  za  mandata predsjednika Lorenza Latorrea, i to od starca sa plavim i smeđim očima,  kuhara predsjednika Alfreda Baldomir Ferrarija.

Eduardo Galeano nikada nije završio srednju školu. Caféi Brasileri su bile njegove škole, njegovi univerziteti. Učio je slušajući neobično obične ljude, te čarobnjake riječi,  istinoljubive lašce, koji su istodobno pili i lagali, a lažući govorili najdublje istine. Jedan od njegovih najboljih učitelja bio je starac sa dvobojnim očima.

Priča ide ovako: U predsjedničkoj palači, za okruglim stolom, održava se samit peradi. Susret na vrhu inicirao je i organizirao kuhar.

– Sa kojim sosom želite da budete pojedeni? – upitao je kuhar pri kraju konferencije.

Perad je zatražila stanku. Za vrijeme stanke, u sporednoj se sali odvijala žestoka debata između pernatih životinja, svađa u kojoj je purica htjela prepelicama oduzeti pravo glasa zbog njihova selilačkog načina života, a fazan etiketirao patku zbog pripadnosti porodici pataka, prepirka u kojoj se noj hvalisao  krilima i visinom, a golub proletio raskošnom dvoranom, ismijavajući nojevu nesposobnost letenja.

Tek je kokoš uspjela smiriti situaciju i sročiti kompromisni odgovor.

– I jeste li razmislili – ponovio  je kuhar. – Sa kojim sosom želite biti pojedeni?

– Mi ne želimo da budemo pojedeni ni na koji način – odlučno će kokoš.

– Odgovor je promašio temu – oštro će kuhar.

Ova je priča metafora svijeta, zaključit će Eduardo Galeano, svijeta u kojem na igralištu/izborima postoji zid između kuhara i peradi, a perad ima samo pravo izbora sosa, i na koncu biva pojedena. Bon appetit!

Facebook
Twitter
WhatsApp
Email

pročitajte još