AFRIKANCI
Znalci se jednoglasno slažu: Adam i Eva bili su Afrikanci. Naši nonići i none u Africi su se uspravili, i bez putovnice, krenuli na put oko svijeta. Mi, njihova (nevina) dječica, još uvijek osvajamo svijet, svi smo mi Afrikanci, i migranti.
BESKRAJ
Nikada nisam vidjela more, ponavljala je nona svake godine, obično ljeti.
Neće dugo, tri do šest mjeseci, prognozirao je liječnik na prvi dan proljeća.
Unuk je nonu odveo na more.
I nikad kraja, rekla je nona ugledavši more.
EVA I ADAM
Kao što je Bog od Adamova rebra stvorio Evu tako je Isabel Arundell iz divljeg kaosa vlastitih misli stvorila svog savršenog muškarca. Njen čovjek (hebrejski ‘ādām) je Herkul, muški snažan, visok metar osamdeset i tri, posjednik širokih i mišićavih ramena, snažnih prsa, sa crnom kosom, velikim crnim obrvama i dugim crnim trepavicama, pametnim čelom, a da i crnim, čudesnim, neobičnim očima koje privlače pogled; Isabelin Adam je vojnik i vođa, zna zapovijedati i biti poslušan, on je gospodin sa savršenom samokontrolom, on je naravno Englez koji je više od Engleza, više od tijela, ima glavu i srce, um i dušu.
Kada je u kolovozu 1850. prvi put ugledala Richarda Francis Burtona, koji još nije prerušen hodočastio u Meku, neprerušen istraživao Somaliju, tražio izvore Nila i ”otkrio” jezero Tanganyku, kao ni kasteljere na Labinštini (Notes on the Castellieri or Prehistoric Ruins of the Istrian Peninsula, 1874), znala je da je on Adam njenih snova, ali nije znala što je, ako je vjerovati Iliji Trojanovu, njenog budućeg muža poučio jedan indijski skitnica. Postoje muškarci, rekao je skitnica, i postoje žene, a muškarci koji odustanu od neke žene jer ih iza ugla možda čeka neka bolja žena, ljepša žena, bogatija žena, ti muškarci, zastao je skitnica, na kraju ostanu bez žene.
GIULIA
Prva studena subota u studenom, devedeset i osma je godišnjica smrti Giuseppine Martinuzzi, žene koja se borila za žene, djecu i radnike, i gle slučajnosti, Međunarodni je dan borbe protiv nasilja nad ženama. Čitam kako svaka tri dana u bella Italia ubiju jednu ženu; na dnu jarka, sjeverno od Venecije, umotano u crne plastične vreće, nekoliko dana prije njene promocije, pronađeno je tijelo Giulije Cecchettin, nesretne studentice biomedicinskog inženjerstva, ispred napuljske katedrale stolice s ispisanim imenima žrtava fermicida, nekoliko stotina svijeća, a u spomen na gospođicu Cecchettin i stablo masline, Giulijina sestra Elena u Corriere della Sera piše: ”Fermicid nije zločin iz strasti, to je zločin iz moći.”
LORCA
Prema službenom policijskom izvješću Lorci koji je rekao žena je korijen i cvijet svijeta je pucano u glavu por homosexual, socialista y masón u Cordoba lejana i sola, godina je povijesna: 1936., 19. kolovoza. Muerto se quedo en la calle.
MAJKA
Madame Jeanne Proust čitav je život sina Marcela učila kako da (pre)živi kad nje više ne bude: nakon smrti najdraže majčice Proust se seli, najviše boravi u sobi neprozračenoj i obloženoj plutom, zadnje godine vezan uz krevet, zamijenivši dan za noć, grozničavo tragajući za vremenom.
MALO
”Da! Snujem ovako u svojim šetnjama, a Rim poda mnom, što karikira starinu i modernizam, pošao graditi nove kuće pokraj starih. Ja sam prečesto gotovo leden. Mislim: koliko mi je još godina živjeti?” Pita se Janko Polić Kamov 18. kolovoza 1907. u pismu bratu Vladimiru iz Rima. Danas znamo odgovor: tri godine minus deset dana. Znao je to i Kamov, pa odgovara: ”Malo. I onda većim zanosom, nervozom i žurbom rješavam probleme, čitam knjige i snujem, kako bih najbrže prevalio određeni put.
I gle! Moja oporuka glasi: Ako umrem, ostavljam svoje tijelo na raspolaganje liječnicima, da ga upotrebe za svoje pokuse; budući moja djela ne dopriješe izvan moje ladice, budući moj život ne posluži dovoljno znanosti-to joj ostavljam svoje tijelo i dajem svoju smrt. I hulja bio onaj, ko nada mnom pozove popa, pribije krst i donese vijenac.” Kamovljevi tjelesni ostaci nisu koristili znanosti, eno ih u bezimenom grobu barcelonskom.
NETJAK
Četiri godine nakon što sam, od 2014. do 2019., netjakove treće do netjakove osme godine, netjaku napisao stotinjak pisama sakupljenih u knjizi ”Zavičajni svemir” doznao sam da je Zbigniew Herbert svom netjaku Rafału, sinu sestre Haline Herbert Żebrowski, 1954. napisao pisamce: „DRAGI RAFALE! PIŠEM TI VELIKIM SLOVIMA DA BI ME MOGAO ČITATI. UPRAVO SI NAPUNIO MJESEC DANA ČVRSTOG SPAVANJA I MARLJIVOG DOJENJA. TIM POVODOM PRIMI MOJE ČESTITKE I NAJLJEPŠE ŽELJE. DOBIVAJ NA TEŽINI I RASTI. PRVI MJESECI ŽIVOTA POMALO SU DOSADNI I NE ČUDIM SE AKO SE U OKOVIMA PELENA POVREMENO GLASNO ŽALIŠ NA SVIJET. NE MOGU DOČEKATI TRENUTAK U KOJEM ĆU S TOBOM MOĆI DISKUTIRATI O PASCALU I SVOJIM OMILJENIM PJESNICIMA.“
NEVINA DJEČICA
E. sanja tako lijepe, čudesne snove; svaku večer kada zaspi kao da ode u kino snova, sljedećeg jutra, kad se vrati, njeno veličanstvo kraljica snova ispripovijeda mi, nesvjesno me ponižavajući (moju somničku impotenciju), najnovije nastavke snovite sage; osvetnički potom zapisujem E.-ine lude snove, možda time kompenzirajući banalnost ono malo glupih, birokratskih, prizemnih i kaotičnih snova kojih se sjećam.
Snove nikada ne zapisujem u njenoj blizini, zapravo nikada ništa ne pišem u njenoj blizini, možda jer sam joj na vrijeme objasnio zašto gospođica Bauer nije nikada postala gospođa Kafka. Kada je Felice zaželjela: ”Željela bih da budem kraj tebe, kad pišeš”, Franz je ušutio, nakon nekoliko dana sjeo, odgovorio dugim pismom svojoj prvoj zaručnici: ”Pisati znači prekomjerno se otvarati…Zbog toga kada pišeš nikada ne možeš biti dovoljno sam, ne možeš imati oko sebe dovoljno tišine, noć je još uvijek premalo noć…” Bilo je to 1913, Kafka je umro jedanaest, gospođa Felice Marasse četrdeset i sedam godina kasnije.
Noćas je bila na plaži Buceo. Pitao sam je postoji li ta plaža Buceo. Onda je ona rekla: Pa to ti je u Montevideu, u Urugvaju. Onda sam pitao što se desilo na toj famoznoj plaži Buceo. Onda je E. odgovorila. Šetala sam plažom, bez tebe, i pročitala grafit: “No pegues a los niños, ahora portan armas”. Prevela je na naški: “Ne udarajte djecu, ona sada nose oružje”.
Ja: Nisam znao da znaš španjolski.
E.: Nisam ni ja.
PETRU GUDELJU
Svake večeri, prije spavanja, kad pogasi sva svjetla u stanu, E. recitira samoj sebi; 29. rujna je ponavljala samo jedan stih u prozi:
Svake noći Isus sađe na zemlju i položi ruke na tjemena beznadno pobunjenih
Svake noći Isus sađe na zemlju i položi ruke na tjemena beznadno pobunjenih
Svake noći Isus sađe na zemlju i položi ruke na tjemena beznadno pobunjenih……
Tako je Petru Gudelju čestitala devedeseti rođendan.
PJESMA EVINIH KĆERI
– Papa je odbacio mogućnost da se zarediš – bocnuo sam E.- To nije uskraćenost, rekao je Franić, tvoje je mjesto mnogo važnije, kaže, na temelju vlastitog iskustva, da žene imaju veliku crkvenu intuiciju.
– Strpljiva, spašena – odgovorila je E.- sedam i pol stoljeća mi, Evine kćeri, nismo smjele pjevati po crkvama, a sada pjevamo.
PJESMA EVINIH KĆERI II
Marie Olympe Aubry rođena Gouze, poznatija kao Olympe de Gouges, usudila se na valu Francuske revolucije, javno proklamiranih i deklariranih prava čovjeka i građana, samo dvije godine nakon čuvene Deklaracije napisati Déclaration des droits de la femme et de la citoyenne (Deklaracija o pravima žene i građanke, njeno najpoznatije djelo), zapjevati pjesmu ženskih prava, to je bilo 1791.; 1792. su revolucionari u upotrebu uveli giljotinu (i koristili do 1977.- dobro ste pročitali), 1793. su je učinkovito primijenili na glavi madame de Gouges.
PRAZNI ANĐELI
U pravu je herr Peter Sloterdijk, živimo u epohi praznih anđela: svi žele biti glasnici, svi se žele dočepati razglasa, i kad nemaju što reći, a poruku ne žele primiti; na vrata kucaju glasnici koji nose lošu vijest.
SVETI PAKAO
Sveti grad Jeruzalem u svojoj je povijesti 52 puta sravnjen sa zemljom. Do sada, do 2023. Sveta zemlja je pakao, svjedoči fotoreporter Zoran Marinović: Zbog jednog terorista vojska sravni sa zemljom pet stambenih blokova; u jednom stanu, na zidu rupe od metaka, na stolu kruh, u dnevnoj sobi tijela, mrtva tijela.
SVI SVETI
Započeo je dan u kojem će, prema procjenama Ujedinjenih naroda, u svijetu umrijeti 14 000 djece – 10 djece po minuti, uglavnom od uzroka koji su se mogli spriječiti.
1 TURING = 50 FUNTI
1912. Alan Turing rođen je u Londonu. Bila je nedjelja, 23. lipnja.
1926. Alan Turing počinje pohađati privatnu školu.
1931. Alan Turing upisuje matematiku na Cambridgeu. Diplomirao tri godine kasnije.
1936. Alan Turing je razradio Turingov univerzalni stroj.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata Alan Turing vodi tajni projekt britanske vlade. U Bletchley parku sa suradnicima razotkriva njemački tajni kod za šifriranje (Enigma). Zahvaljujući otkriću saveznici su znali svaki neprijateljski korak. Winston Churchill rekao je da je Alan Turing najzaslužniji za pobjedu saveznika u ratu.
1945.- 1952. Alan Turing radi na razvoju elektroničkog računala i računala s najvećom memorijom. Alan Turing osmišljava Turingov test.
1952. Alan Turing je optužen i osuđen za nedolično ponašanje s muškarcem. Još petnaest godina homoseksualizam je zakonom zabranjen u njegovoj domovini. Nude mu dvije opcije: a) zatvor i b) hormonsku terapiju. Odabire b opciju, kemijsku kastraciju, i nuspojave: sise na tijelu, zbrku u glavi, Alan Turing gubi posao, i društvo, ne želi napustiti svoju sobu.
1954. Prije spavanja Alan Turing pojeo bi jednu jabuku. Sedmog lipnja u jabuku je ubrizgao cijanid. Za šesnaest dana slavio bi 42 rođendan.
2009. Britanski premijer ispričao se mrtvom Alanu Turingu jer su ga grozno tretirali.
2012. Jedanaest znanstvenika traži poništenje osude mrtvom Alanu Turingu, najboljem matematičaru modernog doba.
2013. Britanski ministar pravosuđa predlaže kraljici da amnestira briljantnog matematičara i vizionara. Elizabeta II prihvaća prijedlog. Njezino Veličanstvo udjeljuje kraljevski oprost Alanu Turingu.
2019. Britanska središnja banka odlučila je da će novčanica od 50 funti biti posvećena Alan Turingu, ocu kompjuterske znanosti i umjetne inteligencije, ratnom junaku i znanstvenom divu na čija se leđa naslanjaju mnogi. Na rijetko korištenoj, novčanici sa najvišom nominalnom vrijednošću je uz Turingov lik i Turingovu formulu, prvo računalo i skicu stroja korištenog za razbijanje Enigmina koda, i ova Turingova rečenica: “Ovo je tek početak – sjena onog što nas čeka u budućnosti”.
2023.- Da li, svaki put kada uključite neko od računala, Alanu Turingu zahvaljujete na darovima?
