1.
Prije šeste, službene, i maturalne posjete Španjolskoj, šalio sam se, da ću, sa ciljem prevencije mogućeg napada antiturističkih bundžija, naručiti nekoliko majica sa natpisima na katalonskom, španjolskom i engleskom:
Turisti, vratite se kući!
Dosta je bilo!
Turizam ubija Španjolsku!
Ograničimo turizam!
Barcelona nije na prodaju!
Smrt turizmu-sloboda narodu!
Za šeste, službene, i maturalne posjete Barceloni, baš na La Rambli, očekujući napade zadojenih antitturista, sjetio sam se druga učitelja, Francija Blaškovića, gurua antiturizma, oca i doživotnog, bolje rečeno (napisano) dosmrtnog predsjednika Lige za borbu protiv turizma, misleći, naravno u sebi: zakasnili ste braćo i sestre Katalonci, Španjolci, guru/drug učitelj je još 1980-ih pokrenuo rat koji vi sada vodite, antituristička buna počela je u Puli, Istri, Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, SFRJ, a drug učitelj zaslužuje barem jedan spomenik u središtu vaše Barcelone.
A drug učitelj reče: “Nije turizam toliko kriv koliko mentalitet. Turizam je neutralan: koliko dobar toliko i loš. Loš zato jer je super za nepismenost i neobrazovanje i za sve što čovjeka pretvara definitivno u robu, u ovom slučaju u konobara koji nikako da napravi taj iskorak po kojem bi došao do nekih viših sadržaja.
Jer ovako mu je super: ima zimmer frei, ljeti radi, po zimi se razbija alkoholom, knjiga ga ne interesira jer koji će mu k…. knjiga i obrazovanje, što će on učit i razbijati time glavu a da mu to u životu nikad ne koristi.” (Iz Evanđelja po Franciju Blašković, glava 6, redak 6, str. 6)
Dođite i ne doživite ništa, pozvao je Jerko Gregov iz Preka na otoku Ugljanu, turiste, domaće i strane, na manifestaciju Ništa, 23. kolovoza 2012., a u manifestu manifestacije objasnio:
Za razliku od drugih događaja u kojima je cilj animirati goste i zabaviti ih te im ponuditi nešto novo, mi im ne nudimo ništa.
Za razliku od prokušanog i uspješnog koncepta ‘buka + pljeskavice = dobra fešta’, mi gostima i sumještanima ne nudimo ništa.
Već od ranih jutarnjih sati se neće događati ništa, popodne neće biti organiziran beach party u uvali Joz, a navečer neće biti nikakvih događaja. Folklorno društvo neće plesati kolo i pjevati tradicionalne otočke napjeve o ljubavi, dojkama i izgubljenim bičvama.
Potvrđeno nam je također da neće nastupiti Mišo Kovač i Severina, a neće biti ni iznenađenja večeri (znači ništa od vatrometa). Rivom neće šetati poznati glumci, niti će se ikoji šeik usidriti svojom jahtom ispred mjesta.
Ovu manifestaciju podržavaju TZ Preko, Općina Preko i mještani Preka najviše zato jer ne moraju niša platiti niti se angažirati u organiziranju ‘eventa’.
Dođite u Preko i ne doživite ništa! Želite li upoznati povijest mjesta, povijest samostana i knjižnice na otočiću Galevcu, snađite se sami. Mi se oko toga ne želimo sekirat.
Posjetite i maslinike u kojima nema ništa za vidjeti, pogotovo jer je suša opet uspješno odradila posao.
Ako vam je dosadno možete posjetiti iremontno brodogradilište u uvali Lamjana ni tamo isto nema ništa, u stečaju je.
Također neće biti ništa organizirano u vezi izleta do tvrđave Sveti Mihovil.
Svi žele postati poznati po nečemu, mi želimo postati poznati po ničemu. Dok drugi nude svašta mi vam ne nudimo ništa.
Ništa je nešto što pokušavamo promovirati kao autohtoni hrvatski proizvod, nešto što je specifično naše, nešto što se može dobiti kod nas za razliku od drugih destinacija na Mediteranu.
‘Ništa’ je nedovoljno prepoznato kao jedinstveni hrvatski proizvod, nešto što je stalno u ponudi ljudima u Hrvatskoj bilo da su njeni građani ili gosti.
Nema ništa od izlaska iz krize, ništa od pada nezaposlenosti, niti od rasta BDP-a, možda sljedeće godine, ne proizvodimo ništa, ništa se ne isplati raditi niti se ikoga isplati zaposliti.
Otvoriš novine u njima ništa, upališ televiziju i tamo ništa na programu, otvoriš novčanik, a u njemu ništa.
U vinu nema ništa grožđa. Kruh se pretvara u koru ispunjenu zrakom i sve je manji, a cilj je da postane ništa.
Nakon trideset godina rada dobiješ ništa, bez veze ništa od operacije u bolnici ili dobrog posla.
Za bogatune i političare građani su ništa i ništa ih ne brine što oni misle o njima.
Za druge ljude najčešće govorimo da su nitko i ništa.
Ništa od dobrih plaća i spasa brodogradnje.
Posla ima za zaštitare, armižadore, političare, birokrate čiji rad se svodi na ništa, ili je konačni proizvod ništa.
Novac se stvara iz ništa, a svako toliko više i ne vrijedi ništa.
Pa zašto i turistima ne ponuditi ništa? Žele li upoznati kulturu i život neka je upoznaju, neka dobiju ništa. Jedno izvorno autohtono originalno ništa.
A ako žele nešto više onda im je kao i nama, neka se snalaze sami, neka sami traže zabavu, pomoć, neka sami sebi kuhaju hranu i neka sami pronađu mjesta koja vrijedi posjetiti.
Mi ne nudimo ništa, a za drugo neka se pobrinu sami!
U boju protiv turizma Ivica Jakšić Čokrić Puko prvu je pobjedu izborio u doba korone. Ali pobjeda, javno je priznao bolski antituristički prvoborac, za sobom je ostavila prazninu. Pobjeda je poražena. Život bez neprijatelja izgubio je smisao.
Zato se, u drugoj koroničnoj godini Ivica Jakšić Čokrić Puko preobratio, prebacio u drugu opciju (drugu stranku), i počeo borbu za turizam. Patentirao je kartonske turiste koji su u jednom od dva bolska godišnja doba (ovaj antiturista razlikuje turizam i zimu) preplavili rodni mu otok.
Prije šeste, službene, i maturalne posjete Španjolskoj, najavljivao sam rodbini, prijateljima i znancima, pohode katalonskim rutama Roberta Bolana i Eduarda Galeana. U našoj privremenoj rezidenciji u Lloret de Maru, u lokalnom turističkom uredu, uspio sam čak nabaviti vodič Bolanovom rutom u Blanesu, koji je Bolana pretvorio u turistički proizvod, sa književnim itinerarom koji pokriva ključna mjesta autorova života u gradu od 1985. do smrti 2003. (”Nikada nisam slutio da ću jednoga dana stići u Blanes i da više nikada neću htjeti otići iz njega.”): od željezničkog kolodvora, preko stana, studija, videoklubova, do knjižara, knjižnica i ljekarni.
Ni ovaj put nisam vidio Blanes, kao ni Galeanovu Pinedu de Mal, ali sam zahvaljujući ljubaznoj Fridi u knjižari Fleca Fenals u Lloret de Maru, doznao za njenu kolegicu Natatxu koja radi u knjižari La Lopa u Calelli, a u kojoj je radila i njena majka Ana García. Ana García je pričala svojoj kćeri, a ona svojoj prijateljici Fridi, a ona krajem ljeta 2024. meni: Galeano je redovito posjećivao Aninu knjižaru, postepeno se sprijateljio i s njenim mužem Pacom Frutosom, komunistom, svraćao je u gradsku knjižnicu, restorane, šetao svog psa Pepa Lumpena (Frida mi je na mobitelu pokazala fotografiju Galeanove posvete Ani García u kojoj spominje i psa), ali živio je u Pineda de Mar, njegov je stan na zadnjem katu zgrade u Poblenou (Frida mi je pokazala fotografiju zgrade koja podsjeća na stil Antonija Gaudija, i fotografiju sa terase) bio otvoren prijateljima, veselo utočište izgnanaca; Galeano je na početku španjolskog izgnanstva, radio kao dopisnik, potom se u potpunosti posvetio pisanju, tu je, naravno ručno, uz moralnu, daktilografsku, korektorsku i svaku drugu pomoć treće supruge Helene, napisao i kultnu trilogiju Memoria del fuego (Sjećanje na vatru).
U KNJIZI ZAGRLJAJA (Iris Illyrica, Zagreb, 2017, stranica 178.), u minijaturi Potrošačka civilizacija drug učitelj Eduardo Galeno piše:
Katkad bi na kraju sezone, kad bi turisti odlazili iz Calelle, s brda dopiralo zavijanje. Buku su stvarali psi zavezani za stabla.
Turisti su koristili pse kako bi ublažili samoću tijekom ljetovanja, a kasnije, kad bi kucnuo čas za odlazak, vezali bi ih za stabla na brdu da ih ne bi slijedili.
