Dođite, dođite, proslavit ćemo Jagodin rođendan, Jagoda bi danas napunila devedeset i tri, ali neće, eno je leži na Dančama, uz samostan, pokraj šume, nedaleko njene Kolorine, a trebao sam – kaže barba Danilo – danas biti u Veneciji, a nisam bio ni na sprovodu, u Dubrovniku, bilo je jugo, i padala je dosadna novembarska kiša, i danas ova dosadna kiša pada;
leži Jagoda u onom kamenom grobu sa svojim Hansom, koji ju je čekao dvadesetak godina, ali što je vrijeme u svemirskim orbitama; spalit ćeš me, govorio je Hans Jagodi na njemačkom, kremacija je najefikasnije rješenje, govorio je ovaj filozof svjetskih financija, godinama je govorio o kremaciji, Jadranu kao najmilijem, likvidnom počivalištu, sve dok jednom, dok je Jagodu pratio do groba njenog pape u Starom Gradu na Hvaru nije Jagodi priopćio izmjene i dopune prvobitne odluke:
evo vidiš, rekao je Hans Jagodi na njemačkom, volio bih biti pokopan na groblju poput ovog, gdje se vidi more, i čuju cvrčci, Jagoda se samo nasmijala, ubrzo zaboravila grobljansku objavu, sve dok se Hans nije razbolio, iznenada, vodila je Jagoda Hansa po svim najboljim bjelosvjetskim klinikama i bolnicama, u nadi da će naći spas, ali nade nije bilo, ni spasa, Jagoda je to znala, Hans nije, i nikada doznati neće; jedanaest mjeseci Jagoda nije izlazila iz Hansove bolesničke sobe, posljednji Božić organizirala je da mu svira onaj čuveni Bachov kvartet iz Baden-Badena, treći milenij je dočekao s Jagodom i harmonikašima iz Čačka, posljednjeg jutra disali su Jagoda i Hans zajedno, s rukom u ruci, onda je disala samo Jagoda, Hans je izdahnuo obrijan, dotjeran, počešljan, uređen kao uvijek, Jagoda se sjetila mora, cvrčaka, i pokopala Hansove ostatke ostataka na Dančama, i s Hansom kao da je pokopala notornu jagodovsku volju za životom, sve dok joj Rade, Šerbedžija (Rade mi je uljepšavao život, govorila je Jagoda, ona je ljubavnica moje duše, govorio je Rade) nije pružio ruku spasa, pozvao na Brione, da kostimira Njegovo Veličanstvo Leara, i njegove kćeri, i cijelu tu kraljevsku svitu, i lani, posljednjeg ljeta, bolesna Jagoda provela je na Brionima, okružena dragim ljudima, ljubavlju, prijateljstvom, bila je sretna, iako u kolicima, svaku večer Milica Šerbedžija pohodila bi Jagodu u sobi, uveseljavala glasom i gitarom, bio sam – kaže barba Danilo – Jagodin gost na Brionima, pričala je priče o stanovnicima venecijanskog, i drugih otoka mrtvih, prepričao mi je barba Danilo te Jagodine smrtolike priče, valja ih zapisati rekao sam barba Danilu, zapišite ih samo ako ih upamtite – rekao je barba Danilo – i dodao:
nema više Venecije, koju sam pohodio svake godine, umrla je Jagoda u listopadu, sedamnaestoga prošle godine, nema više Venecije u kojoj smo se okupljali mi, Jagodini prijatelji, u salonima s pogledom na Giudeccu, nema više Venecije u kojoj smo slavili Jagodine rođendane, raspravljali, na naškom, na talijanskom, na engleskom, na francuskom, prepirali se, znate Jagoda je privlačila, Jagoda je okupljala pamet, ljepotu i dobrotu, znate Jagoda je malo pričala, više je slušala sve njene slikare, političare, kipare, diplomate, pisce, pjevače, glumce, glumce života, najviše muškarce – žene su bile u debeloj manjini, venecijanske puhače umjetničkog stakla… i mene, običnog, penzioniranog učitelja; Danilo, ti i ja moramo otić’ na Itaku rekla je Jagoda na rastanku, baš lijepa slika, draga moja Jagodice, nas dvoje, dva matora primjerka homo sapiensa od dvjestotinjak godina zajedno, zašto baš tamo, zato, rekla je Jagoda, jer tamo ima nešto konačno, i definitivno, tamo nema skrivanja; došavši doma, dok je vani padala kiša, zapisao sam Jagodine priče:
Ezra Pound živio je između 1885. i 1971., Ezra Pound rođen je 30. listopada 1885., u Hailey-Idahu, Sjedinjenim Državama, umro dan poslije osamdeset i sedmog rođendana – na Svisvete, u Veneciji, pokopan na Otoku mrtvih, u Italiji, u koju je prvi put doselio 1924., u Rapallo, izdaje Exile, propagandnim, antiameričkim nastupima na rimskom radiju, ovaj oduševljeni mussolinofil izdaje i vlastitu domovinu, za što ga, veleizdaju, domovina optužuje 1943., utamničuje 1945., da bi ga, domovina, 1958. pustila, da se vrati u Italiju, u dvorac u Meranu, kupljen novcem zarađenim onim fašistoidnim nastupima na rimskom radiju;
Josif Brodski živio je između 1940. i 1996., pokopan je 1996., i 1997.; Josifa Brodskog, rođenog u židovskoj lenjingradskoj obitelji 24. svibnja 1940., domovina je osudila za društveni parazitizam 1964., prognala u Poundovu rodnu domovinu (”Domovina je tamo gdje su naši neprijatelji” javlja se Georgi Gospodinov), gdje i umire 28. siječnja 1996., u New Yorku, gdje je i pokopan, prvi put, drugi put pokopan je godinu i pet mjeseci kasnije na San Michele, Otoku mrtvih, susjed je Pounda i Olge Rudge, leži prekoputa Ezre, kojeg je zbog saluto romano prezirao za života, blizu Olge koja ga je jedne venecijanske večeri patetično uvjeravala da njen dragi, već pokojni Ezra nikako nije mogao biti fašista:
– Zar samo zato što je dva puta tjedno držao govore preko radija? -pitala je Olga Brodskog i Susan Sontag;
– Pa ne mislite valjda da su ga Amerikanci procesuirali samo zbog njegovih radio emisija? U tom slučaju on bi bio samo još jedna Tokijska Ruža, damica koja preko radija zabavlja američke vojnike pred borbu sa Japancima, gospođo draga vaš je muž bio antisemita! – hladno je skresala Susan Sontag;
Olgine su riječi kod Brodskog izazvale jake simptome fiziološke odvratnosti, sada su susjedi na Otoku mrtvih; ”Tijelo je moj vjetar” pjeva Pound iz groba, na grobu Brodskog rascvjetao se visoki grm ruža;
Francesco Conz živio je između 1935. i 2010., Josip Vaništa između 1924. i 2018., najprije nekoliko riječi o Conzu, talijanskom Židovu, o Vaništi se ionako zna samo ono što je on htio da se zna; Franesco Conz bio je sin imućnoga oca, 1958. napušta studij, papa Conz odriče se sina, sin putuje, hodočasti Europom, u tajnom muzeju sakuplja umjetnička djela, na tisuće artefakata, umjetnici su njegovi sveci, njihova djela relikvije; jednoga dana pokucao je Francesco Conz na vrata Vaniština atelijera u Križanićevoj 11, zanimao se za Gorgonu, pozvao gorgonaše u Italiju, u Hrvatskoj je počeo rat; u pismima Radmili Ivi Janković iz srpnja 2013. Vaništa opisuje dvodnevni put do Verone, vlakom, vlakovima, u Veroni ih dočekuje Conz, daje svakome par hiljada maraka, smješta u hladni meranski hotel, ujutro bi odlazili u Poundov dvorac, radili (nikada nisu napravili) kolektivno djelo, škrabali na koži ili plastici, pili čaj sa Olgom Rudge, Poundovom vanbračnom družicom i kćerkom, na izlazu iz dvorca ispraćala ih je škrabica na kojoj je pisalo: ”milodari se primaju sa zahvalnošću”;
Vaništin otok mrtvih nalazi se u zaseoku Odra, na odjelu RKT, u 6 polju, razredu I, broju 90, uz cestu s pogledom na ogromni roštilj i natpis ”NK Odra”, u grobu koji je kupio bez dogovora sa suprugom Roszi, kćerkom mađarskih roditelja, u razgovoru sa kojom je koristio tešku argumentacijsku artiljeriju: grob je na selu, isti Van Goghov, koji je narisao, zemlju će prekrivati samo bršljan, Vaništa prezire one mramorne vikendice; Roszi nije bila oduševljena ni selom, ni Van Goghom, ni bršljanom, ni vikendicama, Roszi je bila, blago rečeno, šokirana; iako je prigovarala, kada umre, dvadeset i četiri godine prije muža, biti će pokopana u grobu koji nije htjela; na rubu groblja, daleko od najljepših sutona Venecije, pod zaraslim humkom leže Roszi i Josip Vaništa (u lijesu za kremiranje koji je Vaništa kupio), ispod drvenog križa iz šesnaestog stoljeća, koji je Vaništa također kupio u nekom pariškom antikvarijatu…
