DALEKO
Sljedeću šćoricu čuo sam od profesora Mate Babića, na prijelazu tisućljeća, na predavanjima iz makroekonomije, u staroj zgradi pulske ekonomije koja od 1960. nosi časno ime Mije Mirkovića, na čije otvorenje (Više ekonomske škole) Mirković nije došao (mislim da je zgradu opisao kao – žgabucin).
Mala, nužna digresija: profesor Babić rođen je u Runovićima, kraj Imotskoga, studirao, diplomirao, magistrirao i doktorirao u Zagrebu, radio na zagrebačkom Ekonomskom institutu, Visokoj školi i Fakultetu za vanjsku trgovinu/Ekonomskom fakultetu, radio za Ujedinjene narode u Africi, šest mjeseci bio potpredsjednik hrvatske vlade, i Bogu hvala širio moje makroekonomske horizonte, njegove metafore i danas koristim.
Vraćam se na priču koju sam čuo od svoga profesora, ali još nikada nisam ispričao svojim učenicima (trebalo bi nekoliko digresija): Džemal Bijedić trebao je sa svojim partizanima osloboditi Mostar (Mostar je oslobođen na Valentinovo 1945.). Džemal Bijedić odlučio je ući u rodni grad u jednom zarobljenom Rolls Roysu.
Nemoj druže Džemal, mi smo radnička partija, rekao je jedan drug.
Nemoj Džemo, ne priliči, potvrdio je drugi drug.
Vi ne razumijete naš narod! On voli da je vođa što dalje od njega!, odbrusio je drug Bijedić, koji će poginuti u zrakoplovnoj nesreći početkom 1977., kao drug predsjednik jugoslavenske vlade.
FACETE
U prvom odlomku pisma (Dimitriju Vladisavljeviću) iz Napulja (piše Napula) od 31. siječnja (piše januara) 1851., devet mjeseci prije kraja, već iskusni vladar (dvadeset i prva godina staža), vladika Rade (Petar Drugi Petrović Njegoš) piše: ”Ko ne putuje taj ne živi, taj ne znade što je svijet, što je svijetska mješavina. Svijet je knjiga otvorena u kojoj treba učiti što je svijet. Svijet je pozorište smiješno na kojemu se treba u različitim i svakobojnim maskama pokazivati. Današnji vijek (u svijetu) fabricira ljude ljudskom majstorijom i lukavstvom kao što se fabricira brilijant njegovim prahom. Stoga se čovjek danas u svijetu cijeni po načinu brilijanta, tj. što ima više licah (facie) čovjek ili brilijant, to je skuplji.”
Marko Vešović, pismeno je priznao, vazda je volio čitati Njegoševa pisma (Vešović: ”I najviše od svih volim Njegoševo napuljsko pismo Dimitriju Vladisavljeviću iz 1851. godine”), jer mu se iz tih letera obraća ”nezvanični vladika Rade, ne onaj koji je jednom zauvijek hirotonisan za genija”; kao što je umjesto savršenog Gorskog vijenca radije čitao Njegoševo posljednje djelo Lažni car Šćepan Mali (objavljeno iste, smrtonosne 1851.), u kojem Njegoš sjajno opisuje retoričke mehanizme osvajanja političke moći (on, Šćepan, tvrdi da jeste ono što nije, ruski car Petar Treći), probleme mase (dogmatiziranje, fanatiziranje, jednodušnost), gašenje ličnosti, odnosno kako se masa onesposobljuje za slobodno mišljenje, kako čovjek postaje rob lažne slike.
IMPERATOR EMERITUS
Nakon što je rođen, zapovijedao armijama i gardama, prijatelje pretvarao u suvladare, auguste i cezare, a neke i zetove, tako da je carstvom carevalo i četverovlađe, tetrarhija, državom se upravljalo (minimalno) četveroglavo i osmeroručno, i to apsolutistički, dijecezanski, reformatorski, prvotno tolerantno potom progoniteljski, nasilno spram kršćana, rimski car Gaj Aurelije Valerije Dioklecijan, dobrovoljno (tako rijetka pojava) se odrekao carske časti i u šezdesetoj godini (herr Oto von Bismarck bio bi zadovoljan) povukao u rodni kraj, a kuća za odmor pretvorit će se u grad.
JA, JA, JA
JA sam vratio slobodu državi, JA sam vodio ratove na kopnu i moru, JA sam izgradio…JA sam popravio… JA sam osnovao…JA sam obnovio…JA sam priredio…JA sam poklonio…JA sam postavio…JA sam pridodao… JA sam primio… JA sam ugušio… JA sam prenio….JA JA JA, stotinjak puta prvi rimski imperator Gaj Julije Cezar Oktavijan August spominje svoje veličanstveno JA u Res Gestae Divi Augusti (Djela božanskog Augusta, u sjajnom prijevodu našeg priređivača Roberta Matijašića – ja sam provjerio) koje je diktirao pisarima, naravno, prije smrti,19 augusta 14-te.
VELIKI NOĆNI RAZGOVORI
Sjedim preko puta barba Danila, kraj je radnog tjedna, nominalno je počela jesen, temperature su ljetne, vrata balkona su otvorena.
– Nestala su proljeća i jeseni.
Standardan scenarij naših razgovora. Barba Danilo najprije pita, voli da sluša, čuje, kao da se nećka započeti svirati po svojoj partituri:
– Pričajte što ima novoga.
Nakon kratkog tjednog izvještaja pročitao sam mu minijaturu JA, JA, JA.
– Politika je uvijek bal pod maskama. August je kažu bio prvi vladar koji je priznao da je glumac, prije smrtne ure zatražio je da ga očešljaju, i izrecitirao: „Pošto sam dobro odigrao svoju ulogu, aplauzom me ispratite s pozornice.“ Prije nego se samoubio bodežom u grlo Neron je vrisnuo: „Kakav umjetnik umire u meni“. Samoubio se i Klaudije, kada je otrov koji mu je dala njegova supruga počeo djelovati, za obavijesti o indikacijama, mjerama opreza i nuspojavama nije upitao svog liječnika ili ljekarnika, samo je kukavno viknuo: ”Dovraga, mislim da sam se usrao.”
Evo ga, barba Danilo se uhvatio na ješku, ušao je u temu, glasom prepunog strpljenja i nevjerojatne preciznosti u intonaciji najvažnijih elemenata priče valja tu temu kao da čita referat: o političarima kao glumcima, ali i o scenaristima i režiserima velikih predstava u kojima političari glume čija se imena ne izgovaraju javno, barba Danilo uvodi temu tjeskobe svijeta koja nas melje u egzistencijalni pepeo, ja mislim – izgubit će se, pojavljuju se paralelne teme, ali ne, vrati se stari lisac na svršetak započete teme, kada ga prekine zvono telefona, barba Danilo hitro ustaje, ispričavajući se podiže slušalicu, pogledam na sat – 23.55., kao i svake večeri, zove ga njegova prijateljica koju zove Mala, razgovaraju desetak minuta, spušta slušalicu, sjeda u svoju fotelju, i vraća se na Nerona, zove ga veliki performer, izvodio je Neron recitale najprije za odabranu publiku, dvorjane, rodbinu i prijatelje, performans je oduvijek dio politike kaže barba Danilo, potom sprema kolaž najvećih hitova i uz pratnju šačice statista i instrumentalista nastupa za javnost – premijeru je imao u Napulju 64. godine, uz efektan prirodni finale – pri kraju predstave potres, stvarni potres je srušio kazalište; obzirom da nije bilo žrtava, i da je uspješno program priveo kraju car je utvrdio da su bogovi na njegovoj, pravoj strani povijesti; u sljedeće tri godine Neron će proširiti repertoar, bit će atleta, vozač kočija, glumac, niti jedan gledatelj neće smjeti napustiti predstavu, tako da su se tijekom predstava rađala djeca, a bilo je i gledalaca koji su glumili da su umrli kako bi ih ranije iznijeli iz kazališta…
Bila su dva sata, popili smo ne znam koliko jegera, kada je barba Danilo spomenuo dansku kraljicu koja je u slobodno vrijeme ilustratorica, prevoditeljica, dizajnerica, kostimografkinja i scenografkinja, bio je vidno umoran, zapalio je cigaretu:
– Jesam li previše pričao?
ZAGONETKA VLASTI
I Adam Zagajewski do smrti je živio i preživio krize pisanja pjesama; prošli bi mjeseci da ne napiše niti jednu pjesmu, ali bi mislio pjesmu, što znači da je ipak pisao – pripremom; mišlju, riječju, ne i djelom. U pjesmi ”Promjena”, koju je Zagajewski dakako napisao na poljskom, Đurđica je Čilić 26. rujna koronične 2020. maestralno prepjevala na naš jezik:
PROMJENA
Već mjesecima nisam napisao
nijednu pjesmu.
Živio sam ponizno, čitao novine,
mislio o zagonetci vlasti
i o uzrocima poslušnosti.
Promatrao sam zalaske sunca
(ljubičaste, pune nemira),
slušao kako se stišavaju glasovi ptica
i kako šuti noć.
Vidio sam kako suncokreti spuštaju
glave u suton, kao da je nepažljivi ubojica
prošetao posred vrtova.
Na prozorskoj dasci sakupljala se
slatka prašina rujna, a gušteri su se
skrivali u pukotinama zidova.
Išao sam u duge šetnje,
htijući samo jedno:
munju,
promjenu,
tebe.
Dok je žudio munju, promjenu, nju, Zagajewski je promatrao prozorske daske, suncokrete, zalaske sunca, slušao koncert ptica, šutnju noći, naslućivao guštere, čitao novine, ponizno živio, razmišljao o ”zagonetci vlasti”.
