VARIJACIJE | Belli Ciao!

BELLA CIAO

– Cijo, pusti onu našu pesmu – zamoli me moja najdraža, i jedina nećakinja Antea (4), svaki put kada pohodi Sklonište.

Bella Ciao naša je pjesma, pesma, više od stoljeća starija od Anteje, pjesma otpora koju su pjevale talijanske mondine (od tal. mondare-čistiti), delovice koje su u vodi do koljena, sagnute, čistile korov na rižinim poljima, pa su se pobunile, počele borbu za bolje radne uvjete, slobodu, i spjevale:

Alla mattina appena alzata o bella ciao bella ciao bella ciao, ciao, ciao alla mattina appena alzata in risaia mi tocca andar. E fra gli insetti e le zanzare o bella ciao bella ciao bella ciao ciao ciao e fra gli insetti e le zanzare un dur lavoro mi tocca far. Il capo in piedi col suo bastone o bella ciao bella ciao bella ciao ciao ciao il capo in piedi col suo bastone e noi curve a lavorar. O mamma mia o che tormento o bella ciao bella ciao bella ciao ciao ciao o mamma mia o che tormento io t’invoco ogni doman. Ed ogni ora che qui passiamo o bella ciao bella ciao bella ciao ciao ciao ed ogni ora che qui passiamo noi perdiam la gioventù. Ma verrà un giorno che tutte quante o bella ciao bella ciao bella ciao ciao ciao ma verrà un giorno che tutte quante lavoreremo in libertà.

Sve je tu, mukotrpan rad, muka među kukcima i komarcima, gubljenje mladosti,  pod nadzorom kapa sa štapom, na kraju nada, kada će sve raditi u slobodi. Pjesma je postala njihova himna.

U Drugom svjetskom ratu, u nešto izmijenjenom obliku pjevaju je talijanski, crnogorski, bosansko-hercegovački, dalmatinski, primorski, ali i istarski partizani (tal. partigiano, znači pristaša, slobodan strijelac, partizan je po definiciji pristran; riječ je putovala svijetom da bi se opet vratila u rodnu zemlju) sjećajući se svojih dragih, vrajžih Istrijanki, sanjajući dan kada će svi zajedno pjevati o slobodi.

Una mattina mi son alzato, o bella ciao, bella ciao, bella ciao ciao ciao! Una mattina mi son alzato e ho trovato l’invasor. O partigiano portami via, o bella ciao, bella ciao, bella ciao ciao ciao o partigiano portami via che mi sento di morir. E se io muoio da partigiano, o bella ciao, bella ciao, bella ciao ciao ciao, e se io muoio da partigiano tu mi devi seppellir. Seppellire lassù in montagna, o bella ciao, bella ciao, bella ciao ciao ciao, seppellire lassù in montagna sotto l’ombra di un bel fior. E le genti che passeranno, o bella ciao, bella ciao, bella ciao ciao ciao, e le genti che passeranno mi diranno »che bel fior.« Questo è il fiore del partigiano, o bella ciao, bella ciao, bella ciao ciao ciao, questo è il fiore del partigiano morto per la libertà.

Prvi tonski zapis pjesme potječe iz 1962.: pjeva Giovanna Daffini, nekada i sama beračica riže. Poslušamo i otpjevamo Antea i ja, često nam se pridruži njen brat Matias (11) sve verzije ove pjesme: Daffinijinu, i Bregovićevu, i KUD Idijote, i snimke sa talijanskih ulica u doba korone, i iz serije La Casa de Papel, koja joj se posebno sviđa, a za kraj, za svoj gušt pustim Bella Ciao koju je sa svojim župljanima, na četrdeset i drugu obljetnicu osnivanja Comunita di San Benedetto al Porto u Genovi pjevao njen utemeljitelj don Andrea Gallo, kojemu su Bella Ciao pjevali na posljednjem ispraćaju nekoliko mjeseci kasnije.

PARTIZANKA ZNA

Zna partizanka da je osuđena na smrt. Partizanku se pogubljuje doživotno. Dosmrtno će se i temeljito razmatrati  njezin zahtjev za pomilovanje, ali smrtna će kazna  ostati na snazi, nikada nitko neće intervenirati, datum pogubljenja može se odgađati ali ne i otkazati.

Zna partizanka, mlađa i starija, uostalom kao i svaki partizan, znaju partizani, ti, po definiciji slobodni strijelci, kako je važno vjerovati da ćeš se izvući, živjeti vječno, kako je važno biti pristran,  pružati herojski otpor, ne samo deklarativno, riječima, već gestama, žrtvama.

Zna partizanka osuđena na smrt koliko su važne tzv. male, svakodnevne pobjede, stoga se partizanka kostimira svaki dan besprijekorno, za sebe, kao da joj je posljednji, odlaganje je opasno, i na dan izvršenja kazne ponaša se kao da je prvi, pažljivo slaže kostim na stolicu, pazeći da se ne uprlja. 

SONIA PARTIZANKA

Među trideset portreta Andyja Jelčića pronalazim onaj Sonie Wild Bičanić. Davno sam čitao njenu autobiografiju, Two lines of Life-Dvije linije života. Provjerio sam, knjiga je izdana 1999. Sonia je rođena kao miss Wild, u imućnoj obitelji. Kao bojnica britanske armije, sa njihovom vojnom misijom, za vrijeme Drugog svjetskog rata, sletjela je na oslobođeni Vis. Upoznala je doktora Rudolfa Bičanića, Bjelovarčanina, ekonomistu, sociologa, autora kultne knjige Kako živi narod, sremskomitrovačkog robijaša, mačekovca, viceguvernera izbjegličke jugoslavenske kraljevske banke, pozvala da britanskim vojnicima održi predavanje o pokretima otpora,  zaljubila se u Rudolfa Bičanića, dezertirala, ostala na slobodnoj teritoriji, udala se za petnaest godina starijeg Bičanića, on je predavao na Pravnom ona na Filozofskom, on je umro sa šezdeset i tri, u međuvremenu se ona ponovo udala, prvog muža nadživjela je skoro pedeset, drugog muža dvadeset i pet godina. Sonia Wild Bičanić bila je Jelčićeva profesorica. Podsjećala ga je na ublaženu, light inačicu Margaret Thatcher. ”Moram priznati da ne mogu dobro zamisliti kako je taj njen studij jugoslavistike izgledao jer Sonjin hrvatski bio je prilično upitan još i 1977. kad sam ga prvi put čuo”, piše Jelčić, kao i o stvarnoj i romansiranoj biografiji Sonie Wild Bičanić, razlikama između podataka na hrvatskoj i engleskoj Wikipediji. Sonia je umrla 1. prosinca 2017. U osmrtnici piše da je rođena 1919., u enciklopediji Leksa godinu je mlađa.

 LATINKA PARTIZANKA

Latinka je imala dvanaest godina kada je oslobođena Jugoslavija. Sa dvadeset i sedam bila je predsjednica AFŽ-a Srbije, sa 35 sekretarka CK SKS-a, sa 39 bivša, zbog ”anarholiberalizma” smijenjena političarka i komunistkinja, sa 42 doktorica znanosti, umire u devedesetoj. (Iako su neki mediji krivo prenijeli da  je umrla u 89. Latinka Perović rođena je 4. 10. 1933., umrla 12.12. 2022. Prema tome umrla je u devedesetoj. Nismo Amerikanci. Još. Ne trebamo se praviti Englezima.)

Latinka je imala osam godina i sedamnaest dana kada se u njenom rodnom Kragujevcu odigrala ”Krvava bajka”, koju je maestralno opisala Desanka Maksimović, pa prepisujem iz svoje osnovnoškolske čitanke:

“Bilo je to u nekoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu,
umrla je mučeničkom smrću
četa đaka u jednom danu.

Iste su godine svi bili rođeni,
isto su im tekli školski dani,
na iste svečanosti
zajedno su vođeni,
od istih bolesti svi pelcovani
i svi umrli u istom danu.

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu
umrla je junačkom smrću
četa đaka u istom danu.

A pedeset i pet minuta pre smrtnog trena
sedela je u đačkoj klupi
četa malena i iste zadatke teške
rešavala: koliko može
putnik ako ide peške…
i tako redom.

Misli su im bile pune i po sveskama u školskoj torbi
besmislenih ležalo je bezbroj
petica i dvojki.
Pregršt istih snova
i istih tajni
rodoljubivih i ljubavnih
stiskali su u dnu džepova.
I činilo se svakom
da će dugo
da će vrlo dugo
trčati ispod svoda plava
dok sve zadatke na svetu
ne posvršava.

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu
umrla je junačkom smrću
četa đaka u istom danu.

Dečaka redovi celi uzeli se za ruke
i sa školskog zadnjeg časa
na streljanje pošli mirno
kao da smrt nije ništa.
Drugova redovi celi
istog časa se uzneli
do večnog boravišta.”

FOTO: Ivica Đikić

Krvavu bajku Latinka je opisala kao ”traumatično iskustvo”, toga 21. listopada 1941.  sa svojim je đacima strijeljan i profesor Lazar Pantelić, otac njene najbolje drugarice Olje. ”Dakle, to je jedno iskustvo koje mi je bilo na taj način blisko. Blisko mi je bilo i po porodičnoj istoriji i gubicima koje je porodica imala, a o čemu ne želim da govorim. Ali blisko mi je i po jednoj atmosferi koju pamtim: grad u crnom. Vrlo dobro se sećam slika žena, susetki, rođaka, učiteljica i profesora koje su izgubile nekoga u tom kragujevačkom streljanju.”

Latinka je, dakle, imala sedam i pol godina kada je zemlja okupirana, jedanaest i pol kada je oslobođena. Devetnaest kada je maturirala u kragujevačkoj ženskoj gimnaziji.

Posljednji rođendan Latinka je proslavila u najužem krugu prijatelja/suradnika. Umrla je na osamdeset i treći rođendan Milana Rakovca, koji je za nju rekao da je i kao starica bila lijepa. Živjela je sama do kraja. Nikoga nije htjela smetati. Gotovo do samoga kraja nije se dala iz stana. Sjedila bi u svom plavom naslonjaču i pisala. Posljednje zapise posvetila je Krleži.

Na posljednjem, online javnom nastupu Beograd-Pula, na sajmu knjiga,  pričala je o Krleži. „Krleža je i prošlost i sadašnjost sveta, Evrope, Balkana i Jugoslavije posmatrao u njihovim složenostima, protivurečnostima i razlikama. Za njega nijedna pojava nema samo jednu dimenziju“ pisala je Latinka o Krleži,o nama, o sebi.

OSLOBOĐENJA

Nakon višednevnih borbi partizani su oslobodili Pulu  5. svibnja 1945. Mjesec i četiri dana kasnije grad su morali prepustiti saveznicima. Vicko Krstulović, legendarni komandant dalmatinskih partizana, na 112 i 113 stranici  drugog toma Memoara jugoslavenskog revolucionara svjedoči:

”Mi smo morali napustiti ne samo Trst, nego i Pulu! Tih dana sam sa Černim (Josip Černi, komandant Ratne mornarice NOVJ, moja opaska) obilazio Pulu i savjetovao sam drugovima u Puli da sve što mogu što prije prebacuju u našu dublju pozadinu. Obišli smo brodogradilište i podzemna skladišta. Tu je bio ogroman materijal svih mogućih profila čelika, alata i vrijednih strojeva. Tu je brodogradilište ratne flote još od carevine Austrougarske. Pula je bila glavna ratna luka, a kasnije značajna i za fašističku Italiju. Kad sam vidio to ogromno bogatstvo tražio sam od drugova da počnu prebacivanje. Ali oni su oko toga bili nekako osjetljivi, kao da se želi odnijeti nešto njihovo i oklijevali su da me poslušaju. Nažalost, došlo je do prave katastrofe. Mi smo opet bili natjerani da napustimo i Pulu, da odstupimo natrag. Onda se nagađalo gdje će se povući granica, Istra je podijeljena. Preko komisija se utvrđivao broj stanovnika, nacionalni sastav stanovništva i onda su formirane zona A i zona B. A kad su se Englezi morali povući iz Pule (15. rujna 1947., moja opaska), oni su opljačkali Pulu gore nego fašisti. Odnijeli su sve. Ništa nije ostalo ni u brodogradilištu. Sve su pokupili i ostavili pravu pustoš iza sebe!”

Nakon drugog oslobođenja u praznu Pulu, na rad u brodogradilište, doseljava Vanja Zalepugin, ruski emigrant, antiboljševik, inženjer na bosanskim prugama, zapravo dvostruki inženjer elektrotehnike (diplomirao u Moskvi pa na Sorboni, moja opaska), njegova supruga Katarina, Hercegovka, Srpkinja iz Mostara, i sin Aleksandar Saša Zalepugin, buduća jugoslavenska TV zvijezda, tada tinejdžer, a napušta drugi tinejdžer Sergio Endrigo (sa majkom Claudiom rođenom Smareglia, moja opaska), također buduća zvijezda, koji je u pjesmi 1947.zaželio da je ”drvo koje zna/gdje je rođen i gdje će umrijeti”. Endrigo pjeva:

Cosa sarà della mia città
Ho visto il mondo e mi domando se
Sarei lo stesso se fossi ancora là
Non so perché stasera penso a te
Strada fiorita della gioventù

Come vorrei essere un albero che sa
Dove nasce e dove morirà

È troppo tardi per ritornare ormai
Nessuno più mi riconoscerà
La sera è un sogno che non si avvera mai
Essere un altro e, invece, sono io
Ma quella volta non ti ho trovato più
Strada fiorita della gioventù

Come vorrei essere un albero che sa
Dove nasce e dove morirà

Come vorrei essere un albero che sa
Dove nasce e dove morirà

Facebook
Twitter
WhatsApp
Email

pročitajte još