1920.
I prvi susret počeo je ispitivanjem:
– Koliko imate godina?
Odgovorim.
– Imate vremena napraviti dvije arene. A kada ćete imati moje godinice?
Zajedno smo izračunali.
– Morate me se tada sjetiti. Pušite?
– Ne, od sedme.
-Pijete?
Odgovorim.
– Svaki dan popijte čašicu konjaka, došlo doba da se proba konjak, i tako odgodi pohod do groba. Konjak širi žile.
Nakon početne igre, svojevrsnog probnog testiranja, vrijeme je za temu; bilo što može biti tema, solilokvij barba Danila može da otpočne bilo čime, pri prvom susretu privukla ga je riječ – Sanremo.
– Baš su mi digli tlak, dobro da je niži – ljutio se barba Danilo. – Prvi put prekinuo sam gledanje ovog ocvalog festivala talijanske kancone. Znate, slušao sam prvi Sanremo, preko radija, tada još nije bilo televizije; godina je 1951., kamera je ušla u Ariston pet godina kasnije, 240 pjesama pristiglo je tada na natječaj, u finalu je 20 pjesama interpretiralo svega tri izvođača, među njima i moja miljenica Nina Pizzi, još nije počelo političko zatopljivanje sa Italijom, inače bih bio tamo, ulaznica je koštala 500 lira, to bi danas bilo desetak eura.
Danas ne bih dao ni cent. Zamislite, usred priredbe, na intervenciju talijanskog ministra, zamislite kulture, čija je šefica, premijerka, liderica Fratelli d’Italia, Braće Italije, sestra koja želi biti brat, ona koja želi biti on, fašista, ona koja misli kao on, fašista, govori kao on, fašista, ona koja se divi njemu, prvom fašisti Benitu Mussoliniju (kaže: ”sve što je radio, radio je za Italiju” ), ubace priču o ”talijanskoj katastrofi”, strahotama koje su počinili ”titini”, Titovi partizani, dakle i moja malenkost, bez u o uzrocima, bez k o kontekstu, a sa naše strane nitko ni da trepne.
Nakon ovog monologa, dok se barba Danilo nije umorio, oko sat vremena postavljao sam pitanja, a barba Danilo se često vraćao na 1920. (”To je godina rođenja fašizma, i godina rođenja antifašizma, mjesto rođenja: Istra.”): Vodnjansku bitku, krvoproliće na Portarati, palež pulskog Narodnog doma, napade na advokate Vratovića i Cukona, Mussolinijev pulski govor u kojem je najavio da će ”žrtvovati petsto tisuća barbarskih Slavena”, prvi fašistički kolp, rekao je barba Danilo, najjače su osjetili Slaveni.
Sipao je činjenice kao iz rukava, došao je i do 1921., prvog narodnog otpora fašizmu (Proštinsku bunu) i drugog narodnog otpora fašizmu (Labinsku republiku), uličnu potom institucionalnu deslavenizaciju, prisilno odnarođivanje.
– Boli me da nitko od naših ne reagira, baš nas briga, em smo braća, europska, koja će sama sebe odnaroditi, vlastiti identitet ugušiti, a samo treba navesti činjenice, kronološkim redom, molim lijepo, uzroke, kontekst, i posljedice. Nikada nitko ništa nije naučio od povijesti, dragi moj, te mučiteljice. I neće.
– Barba Danilo, zašto sve ovo što ste mi pričali ne zapišete? Šteta dobre priče, propast će.
– Čuli ste sve, napišite vi.
Pokušao sam zapisati.
Na rastanku mi je predao kopiju pisma, koji mu je 1. studenoga 2019., nakon što je prisustvovao komemoraciji u logoru Rižarna, poslao Boris Pahor. Prevodim sa slovenskog:
”Dragi Danilo,
(…) Sve je sadržano u tom SF-SN-”Smrt fašizmu-sloboda narodu”- apsolutno sve, kratak je i jezgrovit, a u isto vrijeme cijeli program. To je i program otpora fašizmu u njegovom najčišćem obliku. Ideološka pitanja dolaze kasnije. Pobuna protiv onoga koji te želi uništiti ne može se dovoditi u pitanje, ne može. Ne možete prihvatiti da vas žele istrijebiti. Raskinuli su okove sluganstva. Ako nisi slobodan nisi čovjek. Pravedna pobuna. Zbog pravedne pobune mogu stradati nedužni ljudi. Pobuna protiv primitivizma i rasizma. Fašisti su nam uzeli jezik, kulturu, škole, slobodu i dostojanstvo. Dan sjećanja 10.2. Kakav je to dan sjećanja ako se sjećate samo fojbi. Izjednačava se agresor i žrtva. Mi Slaveni prve smo žrtve fašizma.”
HUMOROM PROTIV FAŠIZMA
Nakon Prvog svjetskog rata, kada je Rijeka potpala pod Italiju, piše Maks Peč (Zvona, broj 3/420, 2009., str.18), mnogobrojni riječki kinematografi prikazivali su samo talijanske filmove, s obaveznim varijetetskim predstavama. Popularnog humoristu Cechellinija često su hapsili i zatvarali zbog šala koje je izgovarao. Evo jedne od njih:
Jedan gospodin je dnevno kupovao novine, pogledao naslov i novine bacio. Prodavačica ga upita:
”Što čitate?”
”Smrtovnice”
”Ali, signore, one su vam na zadnjim stranicama.”
”Za onoga kojega ja čekam bit će na naslovnoj.”
Benito Mussolini pogubljen je i obješen naglavačke 28. travnja 1945. Ne znam da li je Cechellini doživio naslovnicu.
1933.
Sveta godina. Izvanredna sveta godina, povodom tisuću devetstote obljetnice Kristove smrti, i uskrsnuća. Prvu je proglasio papa Bonifacije Osmi 1300., s idejom da se redovna sveta godina ponavlja svakih stotinu godinu, dakle svjestan da sljedeću neće doživjeti. Papi Klementu Šestom nije se dalo čekati, pa je razliku između dviju svetih godina sveo na pedeset; s njegovim sve nestrpljivijim nasljednicima razlika se sve više smanjivala: na trideset i tri, dvadeset i pet godina….
Godina Antikrista. Adolfa Hitlera, koji je godinu ranije na predsjedničkim izborima poražen od strane predsjednika Paul von Beneckendorfa von Hindenburga; 30. siječnja taj isti predsjednik i slavni feldmaršal svog političkog protivnika, običnog kaplara Hitlera, imenuje kancelarom.
Genij zla neće se naći u društvu cara čije je carstvo dva puta prijetilo papinskoj državi; prvog protestanta koji je protestirao protiv indulgencija iliti oproštajnica i papinog primata, nepogrešivosti i nezabludivosti; engleskog kralja koji je zbog žene osnovao crkvu i proglasio se za njenog (crkvenog) vrhovnog poglavara; talijanskih komunističkih glasača; onog antiklerikalnog argentinskog predsjednika, Evitina muža, kojeg Borges baš nije volio; Španjolca koji se u dvije godine, po naredbi, kako je tvrdio, same Blažene Djevice Marije samoproglašavao svećenikom, biskupom i papom (zanimljivo je da je Ambrogio Damiano Achille Ratti postao papa Pio Jedanaesti 6. veljače 1922., nakon što je taj inače svjetski poznati planinar, samo devet mjeseci bio kardinal); francuskog nadbiskupa koji je propagirao liberalne reforme i samoinicijativno beatificirao biskupe; američkog svećenika i cijelog njegovog stada, koji je ohrabrivao ređenje žena, poticao kontrolu rađanja, zalagao se za pobačaj, i sunarodnjaka mu koji je vjenčavao homoseksualne parove i osnovao crkvu po vlastitoj slici i prilici; sedam žena, različitih narodnosti, koje su postale svećenice na onom brodu što je plovio lijepim plavim Dunavom; crni genij zla nikada nije ekskomuniciran.
HUMOROM PROTIV NACIZMA
– Herr Valentin, vama sam se često od srca mogao nasmijati – navodno je rekao Adolf Hitler pružajući ruku svojeglavom Karlu Valentinu, bavarskom komičaru koji je počeo kao stolar.
– Ja se vama nikada nisam mogao nasmijati – rekao je Karl Valentin, kojem će nacisti zabraniti smijanje.
Adolf Hitler se samoubio 30. travnja 1945. Karl Valentin, pravim imenom Valentin Ludwig Fey, umro je tri godine kasnije, četiri dana prije imendana. Na njegov je grob (”Danas ću posjetiti sebe, nadam se da ću biti kod kuće”, šalio se, naravno prije smrti Valentin), u ljeto iste godine, u Planegg kraj Münchena, s prijateljem hodočastio mladi Joseph Ratzinger, kasnije će se prisjećati Valentinova ”zagonetnog humora”, te ”tajnovite radoznalo-mrzovoljne vedrine”.
MITOVI I LEGENDE
Polovinom Dvadesetog stoljeća otkrilo se da je život apsurdan, primijetio je maestro Josip Vaništa. U drugoj polovici istog stoljeća Nepoznati Netko Ćamilu Sijariću poklanja Camusova Sizifa, ono izdanje zagrebačke Zore iz 1971. na 190 stranica, koje uz Mit o Sizifu, Le Mythe de Sisyphe iz 1942., obuhvaća pisma jednom njemačkom prijatelju i švedske govore.
– Bogati, jesi li osjetio apsurd čitajući Camusa? – priupita Nepoznati Netko nakon nekog vremena Ćamila Sijarića u sarajevskoj Ulici Đure Đakovića, blizu Centralnog komiteta.
– Jes’m. Zabrinuo sam se. Osjetio sam taj apsurd, pritisk’o me, ne mogu ništa. Al’ odem kod brata u Sandžak, Bijelo Polje, u moje rodne Šipovice, i počnem da kopam, i kopam, i znojim se, i ode, apsurd ode.
CRVENI SVECI
Ovu pričicu sročio sam iz više izvora: nekoliko Arsenovih intervjua i Kišova eseja u knjizi ”Homo poeticus”, koju je priredila Mirjana Miočinović, Danilova prva žena, objavila Narodna biblioteka Srbije 2003. Deset godina poslije Čeličnog (Staljina) Arsen je Dedić prvi put pohodio Sovjetski Savez, imao je dvadeset i pet godina, u sljedećih sedam godina, nastupat će na devet sovjetskih turneja, sveukupno četiri ili pet godina života Arsen će provesti u Sojuzu.
Prvi je nastup, u sklopu prave jugoslavenske zabavljačke reprezentacije (orkestar, pjevačice, pjevači, manekenke..) imao u Kijevu; ujutro bi gledali Onjegina, danju bi se kupali u Dnjepru, u predvečerje bi se zabavljali u bife klubu ”Nataša”, u hotelu Moskva, koji se sada valjda zove Ukrajina. U Jalti, na Krimu, su odsjeli u istom hotelu u kojem je u veljači 1945. velika trojka dijelila Europu, u Odesi su ga zamijetili kazalištarci, nudili mu angažman, ulogu Malog Princa. Arsena Dedića i Gabi Novak vidimo u vlaku za Kišinjev.
U kupeu i monsieur Jean Paul Satre i madame Simone de Beavuoir; Arsen/Gabi razgovaraju sa Sartreom – o čemu, ostat će tajna, o tom susretu nema ni spomena u Sartreovoj autobiografiji ”Les Mots”’, u izdanju Gallimarda te godine, niti u engleskom izdanju, godinu kasnije. Arsen/Gabi i Sartre povremeno pohode onaj odjeljak između vagona, popuše svaki po cigaretu pa se vrate; Sartre je okorjeli pušač, Simone cijelo vrijeme šuti, od madame ni ”les mots”, povremeno pogleda kroz prozor, i čita.
Zamislimo da im se tada, u alkoholiziranom stanju (alkohol je, prema njegovim zapisima, tada, za njega, još uvijek bio ”višestruki stimulans”, ”neka vrsta izazova i pokrića”) pridružio Danilo Kiš, koji će četrnaest godina kasnije napisati znameniti esej ”Sveta Simone”, sigurno bi sladostrasno pušio sa Dedićem/Novak i Sartreom u onom odjeljku između vagona, a onda najznanijem francuskom paru u vagonu sasuo u lice:
– Sveta Simona i sveti Sartre, nemate opravdanje, nemate, nemate opravdanje za zablude, niste kao svi ostali Francuzi, vaša je dužnost da ne budete glupi kao i svi drugi!
– Danilo – pokušao je Arsen na našem jeziku spustiti loptu na tlo kupea.
– Ali, Arsen – progovorio je Kiš ponovo na francuskom – drugi nisu odlazili na kremaljska hodočašća, nisu imali uvid u sve ono što su vidjeli ovdje prisutni crveni sveci, drugima nije bio stavljen na uvid, još pedesetih godina, dosje Gulag, drugi nisu rekli ono što je rekao sveti Sartre: “Nisam htio da razočaram Billancourt.”
– Ali, Danilo – opetovao je Arsen.
– Za intelektualce ovog našeg doba, mon chéri Arsen, postoji samo jedan examen de conscience, ispit savjesti; postoje samo dva predmeta iz kojih se pada ne na godinu, nego zbog kojih se gubi pravo (moralnog) glasa jednom zauvijek: fašizam i staljinizam. Sve ostalo su trice i kučine – kao da je presudio Danilo Kiš. I ušutio. I nestao iz kupea, iz vlaka.
Arsen i Gabi objašnjavaju Sartreu tko je Danilo Kiš. Simone i dalje gleda kroz prozor, čita.
