LUCIANO DE CRESCENZO
Luciano de Crescenzo živio je u sjeni rimskog Koloseuma, u Tor de Conti 35, u stanu koji je izgledao kao muzej (stari pisaći strojevi, stari kalkulatori, stari radiji, stari dalekozori, stare fotografije, stari kipići, slike…), antiknost je remetila jedino lijepa, mlada i crnokosa tajnica; stan – muzej nikada nisam posjetio, niti mladu tajnicu sreo, usmeno me izvjestio Aldo Miletić, u Italiji poznat kao Aldo Miletti, tatin zrmon, zet Itala Geminija, a De Crescenzov prijatelj, koji je De Crescenzu 2019. dostavio moja pitanja, a meni preko svojega strnića Anđela Miletića odgovore.
Pisati znači misliti.
Da.
Bog je ideja.
Da.
Vjerujete u slučajnosti.
Da.
Vjerujete u sreću.
Da.
Prijateljstvo je važnije od ljubavi.
Da.
Ne želite se vratiti u mladost.
Da.
Starac, uz uvjet da ga ništa ne boli, živi bolje od mladića, jer više razumije svijet.
Da.
Kada vas se sjete post vitae želite da se smiju.
Da.
Vrijeme je konvencija čija je jedina svrha znati koliko je sati.
Da.
Jednostavnost je razriješena složenost.
Da.
Stoici si postavljaju visoke, neostvarive ciljeve, njihov je moto sve ili ništa.
Da.
Epikurejac si postavlja skromne, ostvarive ciljeve, svjestan prolaznosti života spreman je živjeti s partnerom u kojeg više nije pretjerano zaljubljen, ako je uopće zaljubljen, ali je pronašao modus vivendi.
Da.
Prije braka umjesto astrološkog, imovinskog, i inih testova predlažete test koji pokazuje je li budući/buduća više sklon epikurejstvu ili stoicizmu.
Da.
Civilizacije su se smjenjivale putujući stazom Sunca, od izlaska do zalaska, od Istoka ka Zapadu: Egipat, Grčka, Rim, Sjeverna Amerika, na redu je opet Azija.
Da.
Zaključno razmatranje: nema niti jednog negacijskog odgovora, čime je oboren rekord iz 1957. godine koji je držao Salvador Dali: u emisiji WHAT’S MY LINE? Skupina je panelista s povezima na očima, uz pomoć DA/NE pitanja, morala identificirati posebnog gosta. Dali je odgovorio petnaest puta afirmacijski, tri puta negacijski, i jednom i sa DA i sa NE.
MALA KRONOLOGIJA RENATA CACCIOPPOLIJA
Istragu životića druga Renata Caccioppolija otvorio sam na poticaj drugarice Daše Drndić, nastavio na poticaj njegova studenta Luciana de Crescenza zahvaljujući čijem sam svjedočenju dodao još nekoliko kamenčića u mozaik. Na temelju dosadašnjih istraživanja sačinio sam malu kronologiju:
1904.
Renato je rođen 20. siječnja, od oca Giuseppea, i majke Sofije Bakunjin, kćeri slavnog revolucionara i anarhiste Mihaila.
Renato je već redovni profesor algebarske i infinitezimalne analize u Padovi.
1933.
Renato preuzima katedru u Napulju, bavi se diferencijalnim jednažbama, varijabilnim funkcijama i teorijom mjere, ako to nekome nešto znači.
1938.
U noći između 4. i 5. svibnja, kada je Hitler nakon svečane rimske večere stigao u Napulj, Caccioppoli se nakon objeda u oštariji u četvrti Materdei popeo na stolicu i urbi et torbi priopćio heretičke misli o Hitleru i Mussoliniju, nakon čega je, sa dragom drugaricom Sarom Mancuso i dvojicom gitarista marširao ulicama rodnog grada pjevajući Marseljezu. (Jedna verzija kaže da je Marseljezu pjevao u oštariji. Nije nemoguće da su obje verzije istinite.) U praskozorje su došli po njega; cija, profesorica Marija Bakunjin spasila ga je od progonstva, proglašen je ludim, smješten u ludaru ”Leonardo Bianchi”.
1948.
Luciano de Crescenzo student je druge godine Tehničkog fakulteta. Na prvo predavanje profesora Caccioppolija došao je sat ranije. Na predavanje ne dolaze samo studenti. Jedva je našao slobodno mjesto u auli u ulici Mezzocannone. Elegantan profesor Caccioppoli dočekan je zaglušnim pljeskom. Pozdravlja publiku pijanističkom rukom. Kosa pada na pola čela, ozbiljan izraz lica pojačava crno, doduše večernje odijelo (digresijica: profesor ne spava noću, profesor noću ne želi biti sam, stoga po cijelu noć šeće Napuljem, pohodi barove, u barovima svira klavir, raspravlja o politici i ljubavi, tom najvišem obliku politike, opija se konjakom i rakijom, a kada posljednji sugovornik ode tužno odšeće do svog stana), izgužvano odijelo, sa cvijetom gardenije u zapučku, koje će se ubrzo uprljati kredom, samo se profesorove oči smiju.
Jedne noći, oko jedan, student de Crescenzo ugledat će profesora Cacciopolija na stubama crkve svete Katarine, pomislit da mu nije dobro, ponuditi pomoć, profesor koji noću nikako ne želi biti sam pozvao je studenta da mu se pridruži na stubama.
– Kada se nečega bojiš, pokušaj dokučiti pravu mjeru toga i shvatit ćeš da se radi o neznatnoj stvari – rekao je profesor.
Profesor nije persirao. Student je pomislio da je profesor pijan.
Na rastanku, oko tri, profesor je izrekao još jednu maksimu:
– Ni u što nisam siguran, najviše što mogu prihvatiti jest vjerojatnost.
1953.
Accademia dei Lincei, najstarija talijanska znanstvena akademija, osnovana 1603., čiji je član bio i Galileo Galilei, Caccioppoliju dodjeljuje priznanje kao jednom od najvećih matematičkih umova epohe.
1959.
- svibnja profesor Caccioppoli rekao je studentima: Svi se promašaji mogu oprostiti, osim onog prilikom samoubojstva; kada netko odluči, ne smije pogriješiti!
- svibnja, poslijepodne, u stančiću u palači Cellamare, nije promašio (u horizontali, sa zatiljkom na jastuku, pucnjem u sljepoočnicu).
1977.
Luciano de Crescenzo nekoliko se puta rodio. Prvi puta 20. kolovoza 1928. kao Luciano de Crescenzo, drugi puta kao inženjer Luciano de Crescenzo, treći puta 1977. kao pisac Luciano de Crescenzo, kasnije kao i filmaš.
Ocjenom iz matematičke analize baš se nije proslavio.
– Zaslužili ste više – rekao mu je profesor Caccioppoli pružajući mu indeks – ali se nadam da će vas ova ocjena potaknuti da promijenite fakultet; vi dragi mladiću, imate mašte, možda biste čak mogli postati pjesnik. Poslušajte savjet stručnjaka. Napustite tehniku i bavite se pisanjem.
Student je sa vremenskim odmakom poslušao profesora, zaljubljenika u slobodu i uživanje, tog komunistu sui generis, nepartijca, kao praktičnog ga epikurejca, stoika i cinika, uvrstio među junake jedne od svojih najpoznatijih knjiga, Povijest grčke filozofije, glavnog izvora svih ovih informacija
