Search
Close this search box.

VARIJACIJE | Drugarski pozdravi

KAMEN U BUBREGU

Draga moja Nuša, drago mi je da je gospa Veronika (ako se ne varam, rođena je 1930.), tvoja gazdarica, još na životu, a izgubila je Jašu (ako se dobro sjećam ove bi godine imao 73), Varju (ako se dobro sjećam, ove godine ne bi imala ni šezdeset svjećica), i Cirila nema već petu godinu; sjetio sam se gospe Veronike, i tebe, čitajući rano jutros Večernjak, životnu priču Milenke Vlahović, rođene 15. travnja 1919. (moja nona Tonka rođena je iste godine, sa šest mjeseci razlike, nema je od 2004.), koja većinu života živi u rodnoj kući prvog hrvatskog predsjednika, Vladimira Nazora, u Postirama na Braču; i Milenka je naravno nadživjela kćer i sina: u noći kada je doznala da je njen dvadesetdvogodišnji sin, tri dana nakon što je na njega naletio auto sa pijanim vozačem, dakle u noći kad je doznala da je njen Nikola nakon tri dana agonije izgubio borbu koji svi prije ili poslije izgube, teta je Milenka naočigled muža i kćeri posijedila.

Kosa je još uvijek živa, bijela. Vidim da gospa Veronika nije potpuno bijela, bit će da je održava ”ljubav dvojedina” njenog Cirila. Pozdravljam te draga moja drugarice iz naše oblačne Labinske republike riječima druga Danila Kiša koje posuđujem iz Grobnice za Borisa Davidoviča: ”Oprostite Zina, i nosite me u svom srcu; to će biti bolno kao nositi kamen u bubregu.”

Smrt fašizmu-živjela ljubav!

KOMŠILUK

Draga moja Ana, zajedničko nam je odrastanje osamdesetih, zemlja u kojoj smo rođeni bila je horizont, prostor, mnogo prostora, zdravog za igranje i druženje,  zajedničko nam je baš to neko zajedništvo, susešćina/komšiluk: zajednička kafenisanja, zajedničke pripreme zimnica, zajedničko nam je jedno, eventualno dva mjesta kupnje, zajedničko nam je jedno vrijeme kad nije vladalo pitanje izbora – ta patkica kapitalistička – kao i pitanje novoga, pitanje tobože boljega; ni meni nije bitan privid izbora, uopće me ne zanima privid,  bitnije mi je što i kako mislim, kako se osjećam, postupam; da, da, imaš pravo, naši narodi (i narodnosti) odavna su opisali ovo doba (”tuđi vek”?): ”koliko para toliko muzike”; imaš pravo, draga moja, tzv. pravo izbora je pričica za dječicu, veliku i malu, dječicu zaglavljenu u nemogućnosti; na tržištu moći vlast je u rukama apsolutne manjine, potkoženih gusana, onih koji imaju; mnogobrojni, oni koji nemaju kao one guske Stipice Radića srljaju u maglu umjetnu/veštačku; imaš pravo draga moja drugarice, proživjeli smo i doživjeli djetinjstvo, mladost, živimo odraslost, nadajući se starosti, nepobitnoj konačnosti, a svako od tih razdoblja je lijepo, i teško na svoj način; drugarski te pozdravljam iz Labinske republike, i sve tvoje, Milana, Nikolu i Lenu, pozdravi mi Beograd.

Smrt fašizmu-živio komšiluk!

ČOJSTVO

Druže imenjače, pišem ti na sedamdeset i osmu obljetnicu oslobođenja Labinštine. Pula je oslobođena tjedan dana kasnije. Za Pulu je dan oslobođenja i dan grada (za Labin je to dan kada je okupator potvrdio gradski statut). Ove godine posthumno će biti nagrađen tvoj, Crnogorac, naš Vladimir Barović, kontraadmiral koji je 1991. životom potvrdio riječi (“Činom ljudskosti i neslaganja sa zlom, snažno se protivio zapovijedima za razaranje Pule, hrabro je odbio naredbu, pregovarao s pulskim gradonačelnikom i spasio grad.” piše u obrazloženju prijedloga za priznanje počasnog građanina Pule. U poetskom obrazloženju piše i: ”Metak koji je spasio Pulu, odnio je život izuzetnog čovjeka.

Ima više vrsta heroja, a Vladimir Barović je heroj srca, razuma, hrabrosti i heroj grada Pule.”) Kontraadmiral Barović autentični je heroj. “Ovdje neće biti razaranja dok sam ja zapovjednik, ali ako ipak budem prisiljen narediti razaranje Pule i Istre, mene tada više neće biti”, rekao je  kontraadmiral. Rekao, pa nije porekao. Zato je razriješen dužnosti u Puli; one večeri kada je preuzeo novu dužnost na Visu, obuzeo ga je onaj mužjački nagon, strah, možda ludilo, neki nespokoj, štoli, koji ga je natjerao da donese konačnu odluku (volje nije nedostajalo) odabere tehniku – uzme vlastiti pištolj (i život) u vlastite ruke, i puca si u sljepoočnicu. Kakva samurajska disciplina! Kakav školski primjer čojstva! Obrana ponositog montenegrinstva! („Junaštvo je braniti sebe od drugoga, a čojstvo je braniti drugog od sebe…“ oglašava se iz 1900. vojvoda Marko Miljanov Popović.)  U oproštajnom pismu piše o ”bratskom hrvatskom narodu”.

Lani mu, u Samogoru na Visu, postaviše spomen ploču. Milan Rakovac višekratno je pričao i pisao o svom drugaru Baroviću. Posljednji put u tekstu ”Crnogorsko ‘Evropa sad’ ili o paradigmi čojstvo i junaštvo” na portalu Autograf. Drug Milan: ”Pitam se, je li što ostalo od ponositog crnogorstva, koje se može sažeti u dvije riječi historijski udomaćene maksime ČOJSTVO I JUNAŠTVO. Dobro pamtim vlastitu ”maskulinizaciju”, kada smo, rockerski nabrijana mladež iz cijele Jugoslavije, 13. klasa Vojnopomorske akademije 1958.-1961., postali komandanti torpednih i patrolnih brodova JRM – i zadržali rock ‘n’ roll psihu i duh, imajući svoj rock band, nastupajući s bluesom, rockom, sanremskim šlagerima diljem Dalmacije i Istre.

Ali, naglašavam ovo iskustvo, imponirali su mi, iznad svih nas urbanih rokera, najviše mahom stasiti Crnogorci (a bilo ih je procentualno najviše!), beziznimno jasno vidljivog tog ČOJSTVA I JUNAŠTVA. Ozbiljno, aristokratsko držanje, ponešto patetično, katkada dramatično, iskrena kolegijalnost, prijateljstvo koje prelazi u familijarno bratstvo, kakvo je ostalo u meni zauvijek. Višekratno sam pisao o svoja dva crnogorska prijatelja iz tog doba: kontraadmiral Vlado Barović počinio je suicid, da ne sudjeluje u ratu Jugoslavije protiv same sebe, a admirala Krstu Đurovića ubili su ”njegovi” kad je odbio dati naredbu brodovima iz Boke kotorske da tuku po Dubrovniku…

Sjećam se da sam tu dvojicu spomenuo u zagrebačkoj Esplanadi, početkom rata, promovirajući poeziju Jevrema Brkovića posvećenu Dubrovniku, kazavši kako su Barović ”Bare Glavonja” i Đurović ”Deva” junaci pravde, koji zaslužuju ulice i u Hrvatskoj i u Crnoj Gori. Koliko znam, do danas ništa od toga…Nešto kasnije, poslije ”Oluje”, na mom nastupu u Kotoru u dvorani hrvatskog društva, Jovan Nikolaidis otvorio je večer snimkom znamenite pjesme Maje Perfiljeve (porijeklom Ruskinje), muzika Zvonko Špišić, pjeva Vice Vukov:

”Zasjat će palaci, antike tarace, ćakulat će šjore cile gracijane, svi oriđinali i sve karampane, hodit će na feštu za nas Kotorane”. Krcata dvorana ustala je na noge i svi smo pjevali punih pluća…Od sveg srca želim da zasjaju palaci i antike tarace, da se uspostavi čojstvo. Hoće li…” Zahvaljujem drugu Milanu, a tebe, dragi imenjače, od sveg srca drugarski pozdravljam iz naše Labinske republike, i  pozdravi moju malu drugaricu Noru.

Smrt fašizmu-živjelo čojstvo!

P.S.

“Dragi moj prijatelju, Balkan je otprilike nešto kao zajednički stan u kome živi pet-šest familija i koje ne mogu da se nagode o upotrebi prostorija,kad će ko u zahod i kome će koja soba pripasti. To su problemi koji su, zapravo, nastali u devetnaestom vijeku i koji se i dan-danas nisu riješili. Odnosno, rješavaju se i danas, i to kako će ko kome zdipiti koji kvadratni metar ili kome će iz zahoda ukrasti toalet-papir. Ako ništa, zamandali mu vrata,pa nek se usere u gaće. A to, dragi moj prijatelju, valja preživjeti. Što je najgore, riječ je o manje-više nepismenim narodima. Neki sebe proglašavaju bogomdanim, neki se opet busaju tisućljetnom kulturom, a suština je u tome što se svi skupa malo poznajemo. I svi ti nacionalizmi, bezobrazluci i pasjaluci, sve to polazi od malih, naoko beznačajnih stvari….” Tako je zborio Zuko Džumhur. Nisam našao bolje definicije Balkana.

Facebook
Twitter
WhatsApp
Email

pročitajte još