DJEVOJČICE I DJEČACI
U vremenu u kojem je sve relativizirano, obezvrijeđeno i dopušteno ne treba se čuditi kada dvanaestogodišnjakinja juri kroz nedjeljnu zagrebačku noć u bijelom Mercedesu (ne razumijem se u marke, klase i konje) pokušavajući pola sata umaći policijskoj potjeri; ili kad skupina maloljetnika, uglavnom trinaestogodišnjakinja i petnaestogodišnjakinja divljački mlati zagrebačku vozačicu autobusa; ili kad dječak u slobodarskoj Francuskoj dvije godine živi sam, bez struje i grijanja, i preživljava na keksima, konzervama i pomidorima sa susjedovog balkona, i u školu odlazi sam, uvijek uredan, uvijek pristojan, uvijek nasmijan.
DRUGI
Pakao, to su drugi ljudi.
Radost nam može donijeti neko drugi.
Dvije misli dva Francuza. Oba su u pravu.
KULT
Barba Danilo uvijek pozdravlja/odzdravlja sa – zdravo, skoro zabranjenim/prognanim pozdravom, kojeg, hvala Bogu, čistunci nisu izbacili iz Zdravo Marijo, a tom se riječju samo drugome želi da bude i ostane zdrav, uostalom kao i kad se kaže i napiše pozdrav.
A i danas dječica pjevaju: Mi smo djeca vesela, rado bi se igrala, al’ ne znamo što / kaži nam ti, sestrice, što će tvoje družice (pjeva se dvaput). Sve činite kao ja / to me vrlo zabavlja / sve činimo kao ti / to nas vrlo veseli.
– Za vas kažu da ste neobičan čovjek.
– Običan sam čovjek, a smatraju me neobičnim čovjekom. Svi žele biti neobični i zato običan čovjek toliko je rijedak da je neobičan, govorio je jedan moj drug. A što znači biti običan, pitao se moj drugi drug, i odgovarao: to znači biti svoj, dodao bih slobodan, koliko je moguće. Dok je gospodara izvan tebe, još nemaš sasvim sebe, pjeva treći moj drug. Ja sam nitko i ništa. Ja sam doktor Niko Niković.
Ni pjesnik ni slikar, ni pjevač ni svirač, ni bogat ni siromašan, ni crveni ni crni, čovjek bez karijere, ni avanturista ni putnik ni pustinjak, ni ženskar ni …. Ja sam samo švercer kroz život. Baš sam se prošvercao. Ništa ne radim, samo čitam i mislim. Mnogo sam napisao, ne za objavljivanje, mnogo sam i naslikao, radi prijatelja, radi smijeha, radi zabave, ali od toga će ostati jedno veliko ništa.
– Skoro nema rečenice da ne spomenete drugare.
– Za mene je drugarstvo religija. Cijeli život sam, sa ljubavlju i iskrenošću, kultivirao drugarstvo. Bio sam vrlo sretan zbog uspjeha mojih drugara, trijumfe drugarica i drugova slavio sam i slavim kao svoje. Moja drugarstva moja su sabrana djela. Ja sam umjetnik nečinjenja. Življenje je moja umjetnost. Ja sam umjetnik života. Ja sam umjetnik razgovora. Ja sam umjetnik pitanja. Svakodnevno i doživotno posvećen sam nečinjenju, prisjećanju, razgovorima sa prijateljima, i oni mrtvi za mene su živi, eno ih na policama, zidovima. Volim razgovore. Samo da razgovaramo.
PTICA SELICA
Daša je Drndić puno znala o svojoj veseloj, prijateljici, ptici selici iz jedne rovinjske napuštene kuće u drugu, Daša Drndić puno je znala o svojoj ”ludoj” prijateljici, koju prijateljicom naziva (ne imenujući je, što je Daša inače opsesivno činila) i Bora Čosić, koji je kupio kuću koju je napustila Dašina genijalna prijateljica, koja je iza sebe ostavila štrace i kaos; živjela je Dašina i Borina prijateljica slikarica, koja ispada iz svih okvira, i u Bregovitoj 31, Dašinoj kući, i kući Brune Mascarellija, i ostavila trag: u svaku gredu zakačila najmanje stotinu čavala, i živote, svoje i tuđe, piše Daša Drndić koja je znala njenu priču na rubu okvira života; znala je Daša da je njena vesela, luda i genijalna prijateljica u Rovinj 1954. doselila iz Zagreba, u kojem je njena prijateljica osnovala i direktorovala jednim poduzećem, imala je trideset i jednu godinu, Bruno Mascarelli došao je u prazni Rovinj šest godina ranije, još prije su došli Ljubo Ivančić, Edo Murtić, Josip Vaništa, Miljenko Stančić, Slobodan Vuličević, pa Dašina prijateljica, koja se do smrti neće puno micati iz Rovinja; bili su mladi i otvoreni prema sebi i svijetu, i svi su radili, moglo se slikati, rekla je prijateljica Daši, moglo se slikati, i svi su se slagali, prijateljica je brzo naučila talijanski, i u Rovinju direktoravala, slikala mrtve prirode, ljude, kuće, krajolike.
Daša Drndić možda ne zna da njena prijateljica desetljećima nakon smrti iskače iz okvira, u oglasniku je krajem 2023. osvanuo oglas kojim se za šest tisuća eura prodaje prijateljičin grob (uređen, u izvrsnom stanju, u granitu, jedina stanarica uselila 1999.) vesele, genijalne i lude prijateljice, ptice selice.
SELIDBA
Poštovana gospođo Merima, dopustite mi da Vam ovim putem izrazim saučešće povodom smrti Vašeg mentora Dževada Karahasana u maju ove godine. Baš na vrijeme, sigurno ste pomislili dok čitate ove moje riječi, tek je decembar, da, da u pravu ste, ali čitam ovih dana eseje vašeg mentora koje je 2002. u KNJIGA VRTOVA/O JEZIKU I STRAHU objavio zagrebački Antibarbarus pod uredničkom palicom Alberta Goldsteina, i mislim na vas, a kada sam jučer ručao u restoranu IL CENTRO, Mehlplatz 4, u Grazu, sjetio sam sam se da ste se na istom mjestu, u veljači, posljednji put osobno rastali od vašeg mentora, sa čijom dušom, kako vas je učio, vaša duša i danas razgovara. O kako ste ga iznenadili na njegovoj zadnjoj promociji u Literaturhausu, niste mu se najavili. U kom sam ja to gradu? zapitao se javno, u mikrofon, na njemačkom, pred oko stotinu i pedesetak ljudi, ugledavši vaš mili lik u publici. Prošetali ste zajedno gradom, ljudi su ga prepoznavali, zaustavljali, molili za zajedničku fotografiju.
Pomiren sam sa smrću od svoje pete godine, vratiću se sretan Gospodaru, a vi ćete biti tužni zbog sebe jer mi nećete oprostiti što vas ostavljam, rekao vam je za posljednjeg ručka u IL CENTRO. Kao i: Neka bude kako mora biti i neka je slava onome kojemu nitko nije sličan. Radujte se Merima šarenilu svijeta.
Obećao Vam je vratiti se Sarajevu u maju, stvarno je ispunio onako kako se može ispuniti, sa ovoga je svijeta preselio iz Graza, sa Marschalgasse 12, sa prvoga kata bolnice Milosrdne braće, iz sobe 205 koja prima neograničene posjete, iz peterokrevetne sobe u kojoj je stalno samo jedan krevet pun, krevet u kojem je brzi rastanak sa životom zajamčen. Vaš je mentor preselio devetnaestog maja u 11.45, u maju se zauvijek vratio voljenom Sarajevu, u kojem je prije samo sedam mjeseci prisustvovao posljednjoj promociji, knjige znakovita naslova: DNEVNIK SELIDBE.
TOMAŠ
Druže Marko, odzvonilo je ponoći, družim se s tobom čitajući ”Skratimo priču za glavu”, kradući. Već se previše puta ponovilo da s licem, blijedim poput brdske ceste, izađem iz svoje radionice i objavim smrt nekog bliskog, a dalekog, posljednji put na moj četrdeset i peti (isto smo godište proizvodnje, ti si samo mjesec minus četiri dana mlađi od mene).
Ujutro sam se bacio u potragu za novim mislima Ratka Božovića, popodne doznao da je uvaženi kulturolog istog jutra u Beogradu umro, u subotu će ga ispratiti iz Beograda, u nedjelju pokopati u Herceg Novom.
Kopa se, marljivo se kopa podzemni grad, prolazi sve druže Marko, sve brzo prođe, sezona trešanja i kupanja, mladost, parkovi i nasadi ubrzano postaju grobovi, priču o čovjeku majstori stisnu u dva uklesana datuma u hladovini crnogorice, naša imena zauvijek ostaju adrese zločina naših neprijatelja. Čim zapišem-zaboravim. Sve što sam zaboravio ionako nikoga ne zanima.
P.S.
Pet godina prije nego je pokopan profesor Božović napisao je:
PISMO MENI MLAĐEM
Nema pouzdanog vraćanja na protekle godine jer se ne može učiniti da se nije dogodilo ono što se dogodilo. Dakle, nema autentičnog povratka ni stvarno ni imaginarno, jer više nismo tamo gde smo bili. Pismo sebi mlađem ne može umaći pređašnjem iskustvu kao trajnim traganjem za svojim identitetom.
To je uvek naknadna pamet, ona koja nije izbegla kašnjenje.
Ipak, idemo da sebi preporučimo mogućinosti imaginarnog povratka.
Sebi mlađem preporučujem da u zanosu neobuzdanog erosa ne krčmi svoje vreme kao Alaj-begovu slamu, a pritom zaboravlja da je vreme vrlo ograničeno i da ljudska bića nemaju važniju imovinu od vremena.
Suštinski, život jeste rat, kako je to zapazio Heraklit. Ne izgubi iz vida stalno stanje opreza!
Ne bi valjalo zaboraviti da raj i pakao nisu na velikoj udaljenosti.
Životni pejzaž stalno osvežavati kako bi i na taj način umakli dosadi kao ponavljanju istog, kao putu u ništa.
Stalno se navikavati na mnoštvo cvetova i mnoštvo glasova.
Gledaj da stigneš do sopstvenog sveta.
Nastoj da postaneš njegov gospodar!
Gledaj da izbegneš mreže zavisnosti u traganju za vlastitom slobodom.
Pokušaj da uživaš u životu u koji si ubačen bez vlastitog izbora.
Bez potpune spontanosti nema individualne slobode.
Osporavaj iz sve snage strah od života jer on poništava njegove vrednosti.
To je senka koja čoveka ruši.
Postani verodostojni sudija sopstvenog života i sopstvenog ponašanja.
Shvati da je najteže ostvariti baš ono što je najvrednije. Ne odustaj!
Ne teži za apsolutnom vrlinom jer ona može osporavati njene realne mogućnosti. Teži vrlini kao moralnoj svesti, kao savesti bez pukotina. Neprestano se oslobađaj kočnica koje blokiraju i kreativne moći i i kreativnu imaginaciju.
Ne potiskuj stanje zaljubljenosti jer te to udaljava od iskrenosti i spontanosti. Ne bavi se samo svojim osećanjima jer je to put do malignog narcizma.
USELJENJE
Čedomir Čupić svaku je večer u gluho doba noći, razgovarao sa svojim nekadašnjim profesorom, vitezom tog svetog poziva, a višedecenijskim prijateljem (u aristotelovskom smislu, kao drugo ja) i kolegom Ratkom Božovićem, gospodarom svojih izbora, koji je u našim posthumanim društvima koji igrače pretvaraju u igračke, igrao samo svoju igru, i nikada nije postao igračka u rukama nevidljivih igrača.
Kad ga ne bi dobio, čim bi uspostavili kontakt, profesor Božović je znao da kaže: Ko se uselio u moje vreme?!
Profesor je iselio iz vremena u četvrtak 23.11. 2023.
ZNAK
Sokrat, ta vječita nepoznanica, kronični agraf, koji nije zapisao ni retka dnevno/mjesečno/godišnje/u životu, taj vječiti atenski čudak, šaljivdžija, bosonogi hodač ljeti, zimi, na proljeće, u jesen, na suncu i po kiši, ekscentrik sklon javnom deliriju i javnim halucinacijama, kojeg bi, u šetnji s Platonom paralizirao ”božanski znak”, pa bi na putu zastao ukopan, rekavši budućem hagiografu: ”Bog koji mnome vlada, ne dopušta mi da ti o tome bilo što reknem prije negoli dobijem njegovo dopuštenje da tako učinim.”
