ARMIJA
Sebaldov großvater Josepf Egelhofer imao je sedamdeset i dvije godine kada je, na dvadeset i četvrti rođendan tajnog krakowskog studenta Karola Woytile, godinu dana prije Hitlerova samoubilačkog kraja u onom berlinskom bunkeru – Führerbunkeru, u bavarskom Wertachu, rođen Winfried Georg, sin njegove kćeri Rose i zeta Georga, wehrmachtovca, koji je pet godina ranije okupirao Woytilinu rodnu grudu.
Prvih dvanaest Winfriedovih godina majka će raditi, prve tri godine oca, ratnog zarobljenika neće ni sresti, a onda će upoznati distanciranog, autoritativnog, hladnog čovjeka, koji se ničega nije sjećao, koji se ničega nije htio sjećati, koji se zavjetovao na šutnju. Sve što je o životu valjalo naučiti W.G. naučio je od großvater Josepfa, učitelja življenja; naturphilosph, tako je großvatera zvao Max (to će si ime Winfried kasnije odabrati, kao što je Josepfa smatrao pravim, izabranim ocem, kao što je izabrao Englesku); o großvateru je razmišljao svakoga dana, i onog petka četrnaestog, prosinca 2001., großvater je bio s njim u autu, u kojem ga je strefio herzinfarkt, i kada je udario u onaj kamion, a onda je on, kao i njegov großvater, kao i milijarde mrtvih prije njega postrojen u onu počasnu-zaštitnu bojnu bližnjih (iza živih armija je mrtvih), iza Ute, preživjele Anne, njegovih živih.
BRAZGOTINA
Homerov Odisej vratio se na rodnu Itaku kao stranac, nepoznanica. Starosjedioci su ga prepoznali tek kad su na njegovu koljenu uočili brazgotinu. Ožiljci nas (raz)otkrivaju.
KISMET
Dževad Karahasan predstavio je svoju prijateljicu Hasiju Borić drugaru Mili Stojiću ispred Alipašine džamije, u čijem će haremu biti pokopan četrdeset i dvije godine kasnije. Hasija Borić Stojić svjedoči:
Bilo je to u ljeto 1981. godine. I upravo tu, pred tom džamijom, kismet je htio da sretnem mog Dževdu sa jednim naočitim momkom. Nakon HNK u Splitu, Teatra I.T.D. u Zagrebu, obrela sam se u Teatru u gostima koji je vodio Relja Bašić. Poslije napornih turneja davao bi nam po mjesec slobodnih dana koje bih provodila u Sarajevu.
– Ovo je Hasija Borić, moja draga prijateljica, a ovo je moj dragi prijatelj, pjesnik Mile Stojić.
Pogledali smo se, nešto je malo prostrujalo kod stiska ruke i razišli.
Poslije sam pitala Karahasana: “Baš je zgodan, je li kakav pjesnik?”
Kaže Dževdo: “Eno ti knjižara kod Stipe, u Svjetlosti, izišla mu je prva knjiga, kupi pa pročitaj.”
“A, kakav je ‘nako, ko čovjek?”
“Pa zar misliš da bih ja živio u istom stanu s nekim ko nije dobar čovjek, uostalom, sve ti u knjizi piše.”
Trkom ja u Stipinu knjižaru, začas se u mojim rukama obrela žuta knjiga na kojoj je pisalo: Lijer, jezik prašine. Noćima listam, čitam, Mile mi ne izlazi iz glave, skupljam snagu da nazovem.
Dževad mi kaže da Mile uređuje omladinski časopis Lica.
Okrećem telefon redakcije.
“Ovdje Hasija Borić, mogu li dobiti Milu Stojića?”
“Pa gdje si ti Hasija do sad”, pita Mile, baš kao da je čekao samo na taj poziv.
Ja malo pohvalim knjigu, pa onda vidimo se tad i tad, tu i tu.
Zovnem ja Dževada da i on dođe.
I tako, u tih mjesec dana, Dževdo hvali mene Stojiću, Stojića meni, šetamo, recitiramo pjesme napamet, ostadoh ja u Sarajevu.
KIŠA
Javila se iz Barcelone, bila je na još jednom Springsteenovu koncertu, pošla (mojim) tragom Janka Polića Kamova, i iznenada se spustila jaka kiša. Sklonila se u jednu kavanu. Svi stolovi zauzeti. Nema slobodnih stolova, ali ima jedna stolica, priđe, i čovjek je primi za stol, naručuje piće, ispija piće, i kiša prestade, zovne konobara, a gospodin za stolom kaže: Tko sjedi za mojim stolom-moj je gost.
Sličnu španjolsku priču ima Ivo Andrić. Nisam joj rekao.
SOCIJALISTIČKA REPUBLIKA PČELA
Možda u isto vrijeme kada je Darko Cvijetić u svom, kultnom, zeničkom Crvenom soliteru, točnije na samom vrhu zgrade, u kupoli za motore kobnih liftova, ugledao roj pčela, u labinskom sam Skloništu čitao knjigu ”Ulazeći u Varcar”, sarajevskog i našeg pisca Ivana Lovrenovića, točnije zapis ”Majstor i medarica”. Majstor je varcarski zidar Ivan Marković (imenjak i prezimenjak moga mentora na diplomskom) Madžar, ”majstor kojeg su tražili svi” i ”jedini s kojim se nije pogađalo”, majstor kojega je udario i usmrtio kip svetog Ante u prosincu 1937. ”Kip se razbi u tisuću komada i nikada ne bi postavljen novi”, piše župni kroničar. Medarica je njegova udovica, baba Anđe: ”šutljiva samica. Pčele su joj bile/Jedino društvo, dovoljni razgovor. Znala je o njima sve;/
Izgleda, i one o njoj. Njezini se rojevi nisu odmetali/
Niti je od njezinih pčela ikada netko bio napadnut./
Njiva-bašča babe Anđe – od starine “Cigankom” se zvala/
Zaboravilo se zašto – graničila se sa Ćelijom, na kojoj je/
Groblje. Kada je Anđa umrla i pokopana uz svojega/
Ivana, sutradan su vidjeli: po svježem grobu popale pčele/
Mali pčelinji oblak, koji se blago povija uz tihi zuj.”
Proljeće je, vraćamo se u zenički Crveni soliter, u kojima se Darko Cvijetić prisjeća priča iz života pčela Mauricea Maeterlincka. Javlja Darko Cvijetić izravno iz Crvenog solitera: ”Pčela, dakle, živi u gomili, i ako je izolirana, čak i ako je snabdjevena obilnom hranom i u najpovoljnijoj temperaturi, ona će za samo par dana uginuti i to ne od gladi ili od studeni, već od samoće. Zar je u kupoli za motore liftova roj pčela, i to na vrhu trinaestokatnice? Iza solitera, u nekadašnjoj bašti čika Taiba, još uvijek ima divljeg cvijeća i nevjerojatno je da pčele idu toliko uvis da bi sačuvale stanište.
Jer, jedinka je beznačajna u tome svijetu, njen život je puno žrtvovanje bezbrojnom biću čiji je ona samo dio. Stanište na vrhu iznad svih stanova. I potpuno predavanje osobnog interesa općem. Život se jedinke sužava i sve više ograničava. Uostalom, tako je bilo u socijalizmu koji je stvorio Crveni soliter, i tako je u komunizmu koji je stvorio globalnu silu – Kinu. Naša košnica je nestala u dimu. Sad je razvaljenu i obezmeđenu polako prodajemo Kinezima.”
Proljeće je, vraćamo se u labinsko Sklonište, mislim o pčelama kojih nema na vidiku, ne čujem njihovo zujanje, pa zaključujem ovu pričicu: Pčela je zadružno, socijalističko, biće gomile, zajednica im je važnija od jedinke, žrtva od osobne sreće, bogami pčele su partizani, poput prvotnih kršćana…
P.S.
U subotu, na Ivanje, kada su se, nekada, pčelinjaci kitili cvjetnim vijencima, simbolima sreće, Darko Cvijetić javlja o pomoru pčela neki dan, u nekom selu, u okolici Zenice; ubojica je naravno čovjek: za nešto uljane repice, domaći je čovjek neispravnom upotrebom dopuštenog sredstva usmrtio milijune pčela, ugušiše se pčele u mukama smrtnim, pokojnice skupljaše lopatama.
