OSOBNA ISKAZNICA/LIČNA KARTA/CARTA D’IDENTITA
Ime i prezime: Branko Fučić
Mjesto i datum rođenja: Dubašnica, Krk, 8.9.1920.
Mjesto i datum smrti: Rijeka, 30.1.1999.
Horoskopski znak: Djevica
Misli: “Živio sam u opasnim prilikama, ali unutar toga, čini mi se da sam život formirao po svojoj mjeri, da se nisam dao zavesti ni od politike, ni od novca, ni od slave”.
Kao pripadnik intelektualnog proletarijata tokom mučnog razdoblja kada su o nama odlučivale sjene, postolari i poluinteligencija, nalazio sam egzodus i veliku radost u prostorima duha, znanja i umijeća gdje sam koliko-toliko mogao ostati sam i autonoman. Moji honorari bili su tada simbolički i posvema nezavidni, ali i to je bio danak slobodi. Najljepše što sam tada u životu učinio bilo je ono što sam radio gratis et amore, koji puta i sa žicom inata, jer i inat nije zanemariv motiv i impuls…
Bog daje, Bogu vraćam.
Ljude treba mijenjati, a ne svijet.
Osobine: Nije volio dokolicu, hobi je pretvorio u posao. Pričao je važno, zanimljivo i poticajno. Nije se pravio svecem
ANGELUS
Jednog smo se podneva sudarili na Korzu. Uputio se barba Branko na misu, toga dana kapucine nije vidio, završili smo u najbližem restoranu, do sita se najeli i napričali.
O ženi, teti Nadi, doktorici Nadi, njegovoj stijeni, snazi: Branko ti samo ustraj, budi svoj, istražuj svoje freske, glagoljicu, grafite, ako treba ja ću raditi za nas.
O svojoj prvoj istarskoj noć, u jednom labinskom svratištu (nazvao ga je-stratište), u društvu stjenica, heteropteroidacea : Bole su me cijelu bogovetnu noć, lepi moj Daniel, pile mi krv, a ja sam ih udarao i udarao, padale su na pod od mojih šaka kroz rupe na šuštama zahrđaloga željeznog kreveta i dolje na podu stvarale crno ljubičastu veliku mrlju koja je gmizala i širila se bježeći od mojih udaraca. Tvoj nono me spasio od šenci, iduću noć odležao sam u Kranjcima, brižno osluškujući svaki šum.
O bastardima: Ja sam Hrvat, ali biološki i kulturološki ja sam bastard, i stari Bizantinac, i stari Slaven, i stari Rimljanin, i Ilir, razumeš, na kraju krajeva ja sam i špiljski čovjek, poganin i kršćanin, ja sam beskonačno slojevanje, nisam plemenita roda, pa što mogu, nisko je i prljavo moje porijeklo, odvratno sam smrdljiv Vlah, čobanin, ali zato si ti dragi moj potomak slavnog hrvatskog plemena, nobiles Mogorovovichii, jednog od dvanaest hrvatskih plemena koji se spominju u kapitulantskoj Pacta conventa, čije su mnoge grane odumrle, ali ne i tvoja koja je 1528. napustila Liku i obogatila Istru, a brižni moji Fučići, su se četrdesetak godina kasnije dotepali na Cres. Pusta čobanija kažem ti. No dobro, i ti si bastard, nema Gota, nema Slavena, samo bastardi, lepi moj. Ljudi su kao i vino-najbolja je dobra mešanca.
O životu: Skladan život je orkestriran, pun problema, ali moraš naći dvije stvari koji ti trebaju, Gospodina Boga i sebe, to znači snaći se u koordinatnom sustavu života, ako se snađeš tebi nitko ništa ne može.
Na kraju našeg sastanka (tijekom kojih su nam stalno prilazili ljudi, a barba Branko je samo ispitivao: Jeste li živa?… Jeste li zdrava?… Imate li još onih lijepih ciklama?… Jesi dobar muž? …Ča imaš od dice? A od žena?), nazvali smo ga zastanak, je bubnuo, štono se kaže iz božjega neba u moja mlada rebra: Kad se budeš ženio, bit ću ti kum.
Za sljedećeg susreta: Si se oženil?
Skoro, kada sam čuo da ste bolesni bio sam spreman sudbonosno koraknuti u terru incognitu, na svu sreću ste ozdravili, pa sam odustao.
Sakarameski Labinjan! Dok se ti budeš premišljao, kum će ti krepat, a ti se nikada nećeš oženit.
Kum je k……
ČESTITKA
Za osamnaesti rođendan mi je poslao onu neuglednu knjižicu, izgledala je kao tekica, ili podsjetnik za poć na markat, Gaštronomiju grišnoga fra Karla z Dubašnice, u kojoj je manirom starog fratra, izmišljenog fra Karla, zapisao ”stare recepte”, u kojoj je običnom grafitnom olovkom, napisao posvetu:
Danielu Mohoroviću, s mirisima moga boduljskog djetinjstva.
ISLJEĐIVANJE
O Draganu Velikiću pohvalno mi je govorio Marijan Milevoj. U romanu Islednik Dragan Velikić isljeđuje Dragana Velikića. Isljeđujući vlastiti život koji je počeo u Beogradu, a zahvaljujući ocu, pomorskom oficiru, od pete do devetnaeste nastavio se u Puli, Velikić se dotiče i Labinšćine. Pripremajući se po običaju temeljito za svoje romane u ruke mu je došla i moja knjiga Raša moje mladosti, nakon čega smo se i upoznali te družili više puta u našem Labinu, zajedno s njegovim prijateljem Goranom Banom iz Pule, govorio mi je Marijano Milevoj 2015.
Marijano je Milevoj tako postao jedan od epizodnih likova romana, na prvom beogradskom predstavljanju knjige pisac/tvorac, kojeg junak zove Karlo Grande ili Karlo Veliki, je epizodnog junaka/stvorenoga predstavio okupljenima. Epizodni junak/stvoreni i njegova supruga, koja se ne spominje u romanu, bili su ugošćeni i u stanu pisca/tvorca u kojem na zidu visi velika karta Istre, u režiji pisca/tvorca šetali njegovim rodnim gradom, večerajući u Skadarliji, ručajući u Dva goluba i Tri šešira.
Marijano Milevoj ispričao mi je da se Dragan Velikić osjeća Istrijanom, i fureštom, naizmjence, i da za pisca/tvorca nema bolje pozicije. Iste, 2015., Islednik je došao i u moje ruke. Kupio sam ga u Milevojevu antikvarijatu Matthias Flacius Illyricus, u ulici Giuseppine Martinuzzi u Starom gradu L., 30. lipnja od epizodnog lika/junaka glavom i bradom (tada), naravno sa potpisom autora/pisca/tvorca.
Osovina romana je mama Velikić, paradigma romana Hütterottovi, nekadašnji vlasnici Crvenog otoka pokraj Rovinja. Bogatstvo uvijek određuje sudbinu, rekao mi je Marijano Milevoj 30. lipnja 2015.. Pitao sam Marijana Milevoja koje je sve izvore Velikić koristio kako bi opisao sudbinu mame i kćeri Hütterott. Kao što ćeš i vidjeti, odgovorio mi je Marijano Milevoj, glavni izvor bila mu je monografija o Hütterottovima u izdanju Zavičajnog muzeja grada Rovinja, međutim, konzultirao je i emigrantsku periodiku, prije svega neke brojeve novina Arena di Pola.
Nakon deset godina u moje je ruke došla monografija OBITELJ HÜTTEROTT OSTAVŠTINA dio I. Na prvoj fotografiji iz 1906. još se uvijek smiješi obitelj Hütterott: pater familias, Johan Georg von Hütterott, uspješni poduzetnik i diplomat, koji će umrijeti za četiri godine, na fotografiji ima pedeset i četiri godine, i još ne zna da će nestati za četiri godine, koji je šesnaest godina ranije kupio otoke (Sveti Andrija, Maškin, Šturag, Sveti Ivan na Pučini) te susjedno kopno sa namjerom da otvori klimatsko lječilište; Mater familias, Marie Augusta Henriette Hütterott (46), i kćeri Louise Rosalie Hanna Hütterott (25), koju su zvali Hanna, i koja će najduže živjeti od svih osmjehnutih junaka ove fotografije, i Clara Ida Barbara Elisabeth Hütterott, devetogodišnjakinja, koju su u obitelji zvali Barbara.
Hanna se devet godina kasnije udala za Fritza von Grabmayra i odselila. Nakon očeve smrti Barbara će zajedno s majkom upravljati imetkom Hütterottovih (od oca je naslijedila poduzetnički talent, ne zna se od koga je naslijedila emocionalnu krhkost) 30.svibnja 1945. gubi im se svaki trag, dva dana kasnije njihova je imovina (kao narodnih neprijatelja) konfiscirana.
Drugi su popis njihove imovine 23. srpnja 1945. u kojem crno na bijelo piše kako neke imovine nema više, sastavili Ferdo Hauptmann, Aleksandar Tuhtan i Branko Fučić; komisija je na ulazu u prostorije rovinjske OZNA-e identificirala perzijski tepih u funkciji otirača, i još dvorskih tepiha u kancelarijama oznaša, i dijelove najskupocjenijih servisa, kao i željeznu škrinju s novcem i nakitom.
Fučić je sudjelovao u izradi i trećeg popisa koji je sastavljen od 21. studenoga do 4. prosinca 1945., pomagao mu je opet Aleksandar Tuhtan te Čedo Licul i Milan Šestan, upravitelji imanja, a obuhvaća popis svih zatečenih stvari.
KUĆA CVIJEĆA
Branko Fučić, stori pretel od mojega noneta Vitorija, na funeralu nije htio ni cvijeća ni svijeća, samo najobičniji križ, najobičniji lijes, nikakve govore (Ne dam da mi sline nad mojim grobom!), i jednu mladu, jedru osamnaestogodišnju djevojku koja je imala izrecitirati 8. psalam. I bi tako. Od veljače 1999. sin Bodulije (tako se titulirao akademik Fučić, kao i: sakristan svih istarskih crkava) leži u svojoj bodulskoj zemlji na starom groblju sv. Apolinara u dubašljanskom poljudu, u nebetoniranu grobu, bez grobnice, bez nadgrobne ploče, sa najjednostavnijim drvenim smeđim križem (u koji su čavlićima bila pribijena bijela plastična slova: BRANKO FUČIĆ, bez ikakvih titula, čak i one dvije već spomenute, i dvije godine: 1920. i 1999.)
2024., na dan Svih svetih, Ona, nekada jedra osamnaestogodišnja djevojka, šalje fotografiju barba Brankova groba. Više to nije goli zemljani humak okružen oblucima, zemlju čuva kameni vijenac; barba Brankovu križu 2009. je dodan križ njegove drage Nade (zvao ju je moj vrapčić, calebs aeconoma), prve riječke specijalistice transfuzijske medicine; iznad križeva, ponad glava, još uvijek raste ružmarin.
Kućica cvijeća, pomislio sam, podsjeća na grobove Alberta Camusa u Lourmarinu i slavnog hrvatskog arhitekta Stjepana Planića na Mirogoju. Kućice cvijeća.
LAUDE
Sedamnaesti je lipnja 1945. godine. Grad je u sastavu Zone B Julijske Venecije. (Prije osam dana Julijska Venecija podijeljena je na dvije zone, prije pet dana jugoslavenska se armija povukla iz Trsta, Pule i drugih dijelova novouspostavljene Zone A, Rijeka je potpala pod Zonu B, pod VUJA – Vojnu upravu Jugoslavenske armije.) Rijeka je oslobođena 3. svibnja.
Nije tajna da je Rijeka, do prije dva ili tri mjeseca zasuta bombama, grad u kaosu, u potpunom kaosu, svjedoči Branko Fučić, koji je lanjske godine diplomirao na zagrebačkom Filozofskom fakultetu (u Endehaziji), kojeg smjestiše u hotel u palači Zmaić, u sobi koju je dijelio sa dvadesetak ljudi, uglavnom na podu. Branko Fučić govori: ”Noć u tom devastiranom hotelu s prozorima bez stakla i tople vode promijenila je i usmjerila moj životni put. Do mene se smjestio dr. Hrvoje Mezulić, koji je tada bio imenovan šefom komisije za istraživanje ratnih zločina u Jugoslaviji, te mi rekao da u Pulu ne mogu ići jer su u njoj angloameričke jedinice.
Pođi sa mnom u Istru, tamo ćeš nam trebati, nemamo nijednog povjesničara umjetnosti. Došao si kao naručen… Mi moramo dokazati međunarodnoj zajednici da nam Istra konačno treba i pravno pripasti… Istra je puna povijesnih spomenika, to ti je terra incognita. Zapamti, za tebe je to rudnik, ne rudnik ugljena već rudnik povijesti”.
Doktor Hrvoje Mezulić, poslan je u Istru, još nije objavio, navodno u deset tisuća primjeraka, svoju knjigu ”Fašizam, krstitelj i palikuća”, pretiskanu tek 1997.
VESPERE
Posljednji put sreli smo se krajem 1998., prije Božića vozio sam noneta na Kostabelu, kod barba Branka doma, u Opatijsku 49. Barba Branko sjedi u svojoj stolici, u očima tuga, sažalan pogled, do njega teta Nada, razgovor zapinje. Jučer je sa Ninom, sinom, bio na Krku, u potrazi za svojim grobom, seljačkim grobom. Pronašao ga u sjeni svetog Apolinarea.
Vitorijo, ako je život simfonija, ja sada sviram posljednji stavak, a taj je allegro ma non tropo, hoćeš li me katkada doći posjetiti?
Ma ca gonaš, štupideci.
Blagi osmijeh na kraju, zagrljaj, rastanak.
