OSOBNA ISKAZNICA/LIČNA KARTA/CARTA D’IDENTITA
Ime i prezime: Mirko Kovač
Mjesto i datum rođenja: Petrovići, Crna Gora, 26.12.1938.
Mjesto i datum smrti: Zagreb, 19.8.2013.
Horoskopski znak: Jarac
Misli: To što sam negdje rođen nije stvar moje
sposobnosti. To je samo detalj u biografiji. Detalj koji ne smije
odrediti moju sudbinu. Hrvat sam po ocu, Crnogorac po majci, a dojila me muslimanka.Osobine: nesebičnost, energičnost, senzualnost, fasciniranost ženama
FUGA
Mirko Kovač potiskivao je slike iz djetinjstva. Davno, još dok je bio jedan od najgorih učenika, shvatio je da je kukolj u žitu porodice, kukolj koji valja trijebiti, mladunče rugalica u obiteljskom jatu, gnijezdu. Davno, još kao dječak, kad se sa prijateljem, kasnije profesorom, odmetnuo u šumu: četrdeset su dana bježali od svojih, živjeli kao Indijanci, hraneći se u divljini svim i svačim.
Davno, još kao šesnaestogodišnji dječak pobjegao je od kuće. Bježao je pet-šest godina. Od bolesnog oca rastao se u sanatoriju Brezovik, kod Nikšića. Kovačev i otac Bože Koprivice ležali su u istoj sobi. Kradem riječi Bože Koprivice: Jednom su gledali u snimke, u filmove svojih pluća, i čuo sam kako moj Đorđije kaže Mirkovom ocu: Čovek treba da živi dok treba da živi, a ne dok može. Nisam ništa razumio, ne bih ni zapamtio da mi to mati nije često ponavljala, kasnije sam tu misao našao kod Konfucija… (fusnota: Božini, majka, brat i sestra kasnije će postati samoubojice).
Kad je otac umro u Mirkovoj glavi počele su se vrtjeti slike iz djetinjstva. Na pitanje čiji si, školarac Mirko bi odbrusio: ”ničiji”, ili ”ne znam”, ili ”svoj”, ili ”zaboravio sam”. Kad je otac umro vratile su se slike otkačenog, duhovitog, druželjubivog oca, trgovca, s kojim je odlazio u nabavu u Dubrovnik, tako je zavolio taj grad, živo biće koje pulsira, posljednji grad koji je posjetio njegov otac; u sanatoriju je otac nekako nabavio lagano, laneno odijelo, i slamnati šešir, i na svoju ruku, otputovao vlakom u Dubrovnik. Morao sam posljednji put vidjeti taj grad, rekao je suputniku/supatniku Đorđiju K.
KAKO SE POSTAJE ISTRIJAN
– Kako je Mirko Kovač postao Istrijan? – pitao sam E.
– Izabrao je Istru, njegova druga gospođa Slobodana Boba Matić odabrala je Rovinj. Posljednjih godina (od 1991. do 2013.) živio je u Rovinju. Umro je u Zagrebu. Pokopan u rovinjskoj, teškoj istarskoj zemlji.
– I to je to. Dovoljno da netko postane Istrijan – provociram E.
– Pisao je knjigu o istrijonskim razbojnicima, našim farabutima iz 17. i 18. stoljeća.
Ne da se E., koja je intervjuirala gospođu Matić Kovač, prepričavši mi zanimljive detalje:
– Mirko se brzo navikao na Rovinj, Istru, svaki su vikend pohodili prijatelje, obilazili naše oštarije u unutrašnjosti Istre, Mirko je više volio našu unutrašnjost, do 2000. su živjeli na rovinjskoj rivi, poslije su preselili u onu ogromnu kuću. Jednom, na povratku sa liječenja u Zagrebu, Mirko je rekao Bobi: Sada napokon osjećam da imam dom. Gospođa Matić Kovač mi je pokazala Kovačeva pisma i pisma Kovaču. Ima jedno (elektronsko) pismo poznate beogradske spisateljice sa priloženom razgolićenom fotkom, na kojoj nije ostao ni jedan kosmati kutak.
Gospođa i gospodin Kovač svaku su večer gledali i komentirali po jedan film, sada kada gleda neki film počinje ga komentirati dok ne shvati da njega više nema, ostao je život monologa, užas. Bila je osam godina mlađa od svoga Mirka, upoznala ga je kad je imala sedamnaest, volio ju je izvoditi sa svojim društvom, sa svojim curama, bila mu je najprije prijateljica, ispovjednica za ljubavne jade (otvoreno i sočno sve bi joj prepričao: Meni se u više navrata poklopilo da sam u vrijeme sahrane na koju sam morao otići imao zakazanu ševu, pamti gospođa Kovač ispovjedne riječi, nikad se nisam dvoumio na koju ću stranu.), vjenčali su se nakon petnaest godina poznanstva, jedne srijede, ili jednog četvrtka, radi papira, Mirko je dobio neku američku stipendiju, mogla je otići samo kao njegova žena.
Bila je najprije prijateljica, sve bolja prijateljica, ljubavnica, žena, prva čitateljica. Glupo je reći da smo imali idealan brak, rekla je, ali zaista je bio na svakom planu savršen. Jedan im je bosanski novinar rekao: Vi ste jedini bračni par koji ujutru razgovara. Njihov je život bio konstantni dijalog. Do onog ponedjeljka kada je umro u Zagrebu, ne od primarne bolesti, već od bolesti jetre oštećene kemoterapijama. Dobro je, dobro je, bile su mu posljednje riječi.
KOVAČ(I)
Mom šontulu G.J., klesaru, Mirko je Kovač priznao (dok je radio kod njega, još u rovinjskoj ulici Carera numero 27) kako su ga oduvijek fascinirali klesari: prvu je priču napisao o Petru Zečeviću, nikšićkom klesaru koji je od kamena isklesao – gusle; pričao mi je šontul kako je Mirko Kovač volio vjerovati da su njegovi Kovači bili kovači, ali stećaka, zanatlije koji nisu udarali čekićem po nakovnju već su u stećke upisivali znakove, smisao.
RUČAK S VRAPCEM
Rose Fistanić posljednja je, prvog četvrtka u kolovozu 2013., na rovinjskoj verandi Kovačevih, fotografirala Mirka Kovača, i Predraga Lucića, i Borisa Dežulovića (iza Mirkove je glave, kao rogove, na jednoj od fotografija, podigao dva prsta lijeve ruke), tri književna mušketira i Slobodanu Bobu Matić; Boba je bila mlađa, Boba je bila Imoćanka, Boba je bila slikarica, uživali su Boba i Mirko svako u svojoj umjetnosti, svako u svojoj usamljenosti, u braku bez djece; nisu imali potrebu za vlastitom djecom (iz prvog braka Mirko je imao Irinu), nisu imali potrebu ni za održavanjem bliskih rodbinskih veza, jedno su drugom bili dovoljni, i pokoji prijatelj, poput Lucića i Dežulovića, koji se na fotografiji ludiraju, čak je i Kovač, uvučen u svoje oči, dječački osmjehnut.
Na jednoj od tri posljednje fotografije Predrag Lucić u ruci drži esej Bože Koprivice ”Luđak je vječno dijete” o Kovačevu romanu ”Ruganje s dušom” iz beogradskog Vremena. Na fotografijama se ne vidi biska s kojom je društvo nazdravljalo. A što ako ne umrem? Pitao je Kovač društvo na rastanku. A što ako ne umrem? Za nepuna tri tjedna, trećeg kolovoškog ponedjeljka ovo je pitanje dobilo negativan odgovor.
Sve napisano doznao sam od E., iz njenog intervjua sa Bobom Matić, ovo što slijedi od Bože Koprivice: Kovač ima izvrsnu priču Sjećanje na šarenu pticu. Esej ”Luđak je vječno dijete” završava stihovima:
Svjetlost, svjetlost
u koju ptica leti
od planete do planete,
tamo ti pišem, pozdravljam te.
Posljednji Kovačev tjedan, u bolnici, u Zagrebu.
– Idi do kantine da nešto pojedeš – rekao je gospodin Kovač gospođi Kovač.
I dok je Boba ručala sendvič i bol na stol je doletio vrabac. Podijelila je s vrapcem objed, i bol. Zgodu je ispričala Kovaču:
– To je vrabac što rije po mojoj utrobi.
Kovač je pokopan na starom dijelu rovinjskog groblja Laste. Poslije pogreba na terasi Kovačevih u Rovinju, rodbina i prijatelji, i Filip David, i Lordan Zafranović, i Predrag Lucić, i Boris Dežulović, i Daša Drndić, Dašenka….
Na smokvu je sletjelo jato vrabaca. Zbor je odletio nakon dvadesetominutnog koncerta.
– Bobo, dolaze li vrapci često na smokvu?- upita je Božo Koprivica.
– Ne, ovo se desilo prvi put.
MONOLOŠKI DIJALOG
Mnogo sam tajni doznao zahvaljujući Kovačevim prijateljicama. I Dašenki. I M. Pismima. Šta je ustvari pismo? Monolog ili dijalog? Dvostruki paradoks: pismo je pisani dijalog, ali i dijalog u obliku monologa, epistolarni razgovor, napisat će jedan mudrac u pismu drugom mudracu.
Kada bi me sada netko natjerao da se vratim tamo gdje sam (slučajno) rođen, bilo bi to progonstvo u tuđinu, u nepoznati svijet, pisao je Mirko Kovač Dašenki.
Živio sam u Beogradu, Zagrebu, između Beograda i Zagreba, i posljednja dva desetljeća u Rovinju. Zagreb sam više volio, nije mi bio naporan kao Beograd, Zagrebom sam se liječio od Beograda. Rovinj? Nije to bio egzil, nego povratak, pisao je Mirko Kovač M. Zavičaj je ono mjesto, pjevao je zajedno s Whitmanom, kamo srce vuče, gdje je čovjek gospodar svoj. Srce ga je vuklo u Istru, iako je u Beogradu proživio bijedu i radost života, nedaće i prijateljstva, (ne)sretne ljubavi.
Istrijanka, Dalmatinka, Zagrepčanka, Beograđanka, Rovinjka, Kanađanka, Riječanka…Mi smo izgnanci, dragi moj Rovinjež, piše Dašenka; baš kao Mate Balota nekada, moj drug Milan Rakovac danas, danas se ćutim izagnancem u vlastitoj kulturi, dragi Mirko, mi smo bezazilni egzilanti.
Na povratku u Beograd, piše Mirko Kovač, nakon tog ljeta devedesete, doživio sam mnoga poniženja i uvrede, sukobi su postali svakidašnja praksa; šešeljevci su mi na jednoj političkoj tribini razbili glavu, a ožiljak koji je ostao nakon šivanja rane na čelu dobio je oblik grba Rovinja, tako je barem tvrdio moj prijatelj, povjesničar i sveučilišni profesor Ivan Đurić, poznavatelj heraldičke literature i znanosti, pisao je Mirko Kovač. Poslije je i on sklonio glavu u Pariz, ondje je i umro, a u jednom telefonskom razgovoru, već sam boravio u Rovinju, podsjetio me na taj naš razgovor u Klubu književnika u Beogradu i ponovno me uvjeravao da naše putove uvijek obilježe neki znakovi, pa me i taj križ savinutih krakova, na čelu kao na štitu, doveo u Rovinj, pisao je Mirko Kovač Dašenki, koja mu je odgovorila:
I ja sam mirno živjela u Beogradu, bila ugledna autorka, urednica i producentkinja Radio Beograda, a onda je krenuo raspad jugoslavenske države, i društva, a jednoga je dana na oglasnoj tabli mog dramskog programa, na spisku radnika, pored imena jedne koleginice i mojega imena rukom dopisan paraf-USTAŠKE KURVE! A kad sam zvala stolara, da mi popravi ormar, on koji mi je milion puta vršio popravke u stanu, bez pardona je odgovorio: Ne radim za Hrvate! Moju Mašu, koju sam kao samohrana majka teškom mukom usvojila u jednom hrvatskom sirotištu, beogradska je drugarica učiteljica izvela pred tablu, ploču, i prokazala kao neprijatelja srpskog naroda.
Polemiziralo se, pilo se, lumpalo se. Vukli smo se po krčmama do jutra, uostalom znaš, pričao ti je Danilo, pisao je Kovač Dašenki.
Ja znam što sam dok me ne pitate što sam, pisao je M. Ono što me čudi, sjećaš se, rekla sam ti 2009. u Tuzli, piše M. – jeste da u tvojoj knjizi nema ni jedne žena. (Kasnije se sjetila da je tu ipak bila jedna: Desanka Maksimović.), a ti si šeretski dometnuo, uz smijeh: “Prirodno, pošto su meni žene samo ljubavnice”. M. ga je zvala ”moj mornaru”.
On nju Muhanata, Ona sebe ”svojevrsna portugalska iskušenica” (Ona: ”Kakva nevjerovatna knjiga “Lettres de la religieuse portugaise”, “Pisma portugalske kaluđerice”, nepoznatog autora-autorice, objavljena prvi put 1669. godine, knjiga pisama koja vjerovatno nije kod nas nikad prevedena. Lucidnost koja otkriva ovakvu ogromnu sljepoću, neponovljiva je, pisao je francuski pisac Philippe Sollers o strasnoj ljubavi monahinje.”)
Mirko Kovač je poznavao ženu, cijenio je i volio, piše mi M., zato su ga žene i voljele. Zato mi je bilo čudno, piše M. da u njegovoj knjizi koju sam najviše voljela, osim Desanke, nema ni jedne žene U mom životu, priznao joj je, veću ulogu je igrao Dostojevski nego roditelji (iako u svim svojim knjigama varira slične teme nadahnute majkom i ocem, više majkom), nego žene s kojima je dijelio siromaštvo. Hvalio je njene pjesme: Ne mogu zamisliti početak radnog dana, a počinje svakog jutra u osam, a da prije ne čitam barem desetak minuta poeziju.
Pessoa je uvijek otvoren na stolu. Whitman, Pound, Pavese, itd.. Ja svaki dan s užitkom pročitam poneku pjesmu, čak i one koje sam čitao. Kažu dobri znalci da jednu pjesmu treba čitati svakog dana u određeno vrijeme i da to mora potrajati 21 dan 6 sati i 24 minute. U posljednjim pismima slala mu je haikue Josipa Ostija:
JEDNU KNJIGU NEĆU
PROČITATI DO KRAJA, NE ZNAM
SAMO KOJU.
SRCE JE PETA
STRANA SVIJETA, A DUŠA
PETO GODIŠNJE DOBA.
PROSJAK SAM, A NISAM
SIROMAH. IMAM VELIKU
RIZNICU LJUBAVI.
