KRANJCI
Božo Glavičić rođen je u Kranjcima. Kranjci su bili moj prvi dom. Moja mama Flavija, rođena je u Kranjcima, i moj nono, i pranono Jakov, možda prvi slavni Kronjac,, što je spašavao brodolomnike sa Titanika. Tu smo živjeli do prvog razreda osnovne škole. Tri naraštaja proširene obitelji. Kranjci su ostali moj drugi dom.
Dugo godina nakon preseljenja u dokumentima mi je pisala adresa Kranjci 29. Iz emotivnih i praktičnih razloga. Naime, stara adresa jamčila je jutarnju smjenu u školi. Dok su mamini roditelji bili živi, nekoliko mjeseci godišnje, vrijeme (pro)ljetnih i zimskih praznika, provodio sam kod none Rože (1920–2000) i noneta Vitorija (1913–2002).
Dobro sam upoznao selo i sve njegove stanovnike. Kako sam tada snatrio veterinarsku budućnost, dobro sam upoznao i seosku živad. Za ljetnih mjeseci obavezno sam ispraćao i dočekivao krave barba Bepija, tete Rite, tete Marije…
Svaka štala bila je moj treći dom. Najimpresivnija scena: ljeto, predvečerje, barba Bepi tjera pet svojih krava, ali ne pješke, već koristeći najsuvremeniju tehnologiju – krave na nogama, barba Bepi u autu, stojadinu. Cijelo selo, svaka kuća i dvorište (kort) bili su naša, dječja igraonica. Već onda znao sam nametnuti svoj autoritet. Ispred kuće tete Pijerine (mame Bože Glavičiča) kao desetogodišnjak održavao sam satove geografije, a prijatelji su bili moji učenici.
I danas se čude kako sam ih natjerao na rad i red. Organizirali smo i improvizirane karaoke, pjevali pjesme Vinka Coce. Jedan ”razred” imao sam i u našoj zgradi na Katurama. Otišao je barba Bepi i njegova Marija, Ive i njegova Rita, Ivona Mikulova, barba Mikula, teta Anđela, Pavica, Marija, barba Krkeljić, tete Ivona i Romana, Franić otac i sin… I Božo. Prijatelj. Suradnik. Učitelj.
BOŽOTERAPIJA
Sat vremena nakon što je izdahnuo doznao sam da je otputovao na drugu stranu svemira. Javio mi je šontul Guido. (Ni njega više nema.)
Dan prije moždanog udara bio je na groblju (sljedeće postaje), prošetao do kampanje, crkvice Sv. Flora. Svjedoci kažu da je rekao kako se osjeća dobro. Imam osjećaj da sam cijeli život razgovarao s Božom, slušao stare šćorice, legende, pjesme i molitve – kao dječak, potom kao suradnik u realizaciji radijskih emisija, posljednjih godina kao koautor naše Terre fameje.
Posljednji put smo razgovarali deset dana prije njegova odlaska. Zamislite, toliko smo bili uigrani, kao jednoumni tandem, da smo neovisno jedan o drugome došli na istu ideju, o uvodu na temu labinske povijesti u posljednjih dvjesto godina. Knjiga Terra fameja pisana je četveroručno i dvoglavo. U obliku razgovora. Rad na knjizi podrazumijevao je odlaske na “božoterapiju”. Uživao sam u njegovim šćoricama.
Imam osjećaj da su njegove priče postale i moje. Posljednji put vidio sam ga na sprovodu tete Eme od Dolenjeh Kranjoc. I taj put je nosio križ (bio je najaktivniji križonoša na našem području, ali nije pravio razliku, nosio je i zvijezdu kada je trebalo). Prije nego su tetu Emu položili u grob, zamijetio sam da Božo izgleda mršavije, a kada se svećenik pomolio za onoga koji će nas nakon pokojnika prvi napustiti, pomislio sam: kad bi ta osoba znala da je sljedeća…
Sljedeća osoba bila je Božo. Nekoliko dana kasnije masa ljudi, jedanaest svećenika, okupili su se na ispraćaju dragog Bože. I svećenici su plakali. Na misi zadušnici bilo je ljudi više nego za Božić i Uskrs. Došli su i oni koje se ne vidi često. Netko ih je nabrojio sto i dvadeset.
SVETI PLOR
Na Svetog Roka, šesnaestog kolovoza, tradicionalno smo se okupili ispred crkvice Sv. Flora (”Poli svetega Plora”.). Prvi put bez fizički prisutnog Bože. Da molimo za njegovu i duše njegovih predaka: od pradjeda Vice, djeda Zamarije i oca Jakova (Joče) “naslijedio” je ključ crkvice Sv. Flora u Kranjcima.
Brinuo se o crkvici, tri puta godišnje organizirao mise (za Svetoga Florijana, Svetoga Roka, i Svetoga Flora) i prigodna druženja. Svaki dan šetao je do crkvice, od djetinjstva je u njoj rado molio.
Njegovi vršnjaci sjećaju se kako bi nakon igara bez granica u kampanji svi otišli, ali Božo je ostao. Čuli su ga kako naglas moli Zdravo Marijo. Nakon mise njegova mlađa kćerka Ivanka poklonila mi je list za uspomenu. Lijepa Božina slika s mislima sv. Augustina: “Kada biste poznavali neizmjerni misterij Neba gdje sada živim, ova obzorja bez granice, ovo svjetlo koje svuda dopire i sve prožima, ne biste plakali ako me volite.
Obuzet sam već susretom Boga, u Njegovoj beskonačnoj ljepoti. Stvari od nekoć tako su neznatne u usporedbi s tim. Ostala mi je od vas ljubav, širina nježnosti koju vi ne možete ni zamisliti. Živim u sasvim čistoj radosti. U tjeskobama vremena mislite na ovaj dom gdje ćemo jednog dana biti združeni ponad smrti, napojeni na neiscrpivom vrelu radosti i beskrajne ljubavi. Ne plačite ako me istinski volite!?”
ISTRAŽIVAČ
Nema više Bože. Otišao je aktivni laik, jedini lektor-čitač Porečko-pulske biskupije i istraživač narodne baštine Labinšćine. Otišao je čovjek, šlovecina. Mali veliki čovjek. Božo je rođen 21. ožujka 1949. godine u poljoprivredno-rudarskoj obitelji Pijerine rođene Milevoj i Jakova (Jočeta) Glavičića (Vlašića). Devetog listopada desete godine trećeg tisućljeća porečki i pulski biskup monsinjor Ivan Milovan uveo je Božu u službu lektora-čitača, prvog u našoj biskupiji.
Time je službeno odano priznanje čitaču s vjerojatno najdužim stažem u Porečko-pulskoj biskupiji. Božo je čitao gotovo pedeset godina. Čitač ili lektor je osoba koja ima pravo i dužnost čitati liturgijska čitanja iz Svetoga pisma, ali ne i evanđelja. Čitač je drugi od četiri niža stupnja svećeništva. Nekadašnji labinski župnik, danas pokojni vlč. Ivan Marija Žufić, mudro je pripremao tada sedamnaestogodišnjeg Božu na novo postkoncilsko doba.
“Na blagdan Svete Katarine Aleksandrijske, 25. studenoga 1966. godine, posluživao sam ovdje kod mise danas pokojnomu dekanu Ivanu Mariji Žufiću koji mi je iznenada pod misom pružio knjigu i poslao me ispred oltara da pročitam prvo čitanje. Čitao sam iz poslušnosti i s tremom. Tada još laici nisu čitali, a govorilo se da će ubrzo moći vjernici”, svjedočio je Božo. Tek nakon Drugoga vatikanskog koncila 1969. godine katolicima je dopušteno čitati na misi. Nakon primanja priznanja iz ruku biskupa Milovana, što je popraćeno iskrenim i toplim pljeskom velikog broja vjernika, Božo je skromno poručio:
“To što tolike godine ovdje služim nije moja zasluga, već je to Božja zasluga i Božja milost koja me krijepi da mogu ovdje služiti Bogu i njegovoj zajednici vjernika.“ Aktivan je i u Udruzi Svetog Vinka Paulskog, Gospe Karmelske Labin. Od 1971. godine skuplja narodne pjesme, legende, priče, molitve i običaje rodnog kraja. “U njima sam otkrio ljepotu, mudrost, jednostavnost i duhovnost”, zapisao je Božo. Svoja istraživanja intenzivira 1993. godine nakon preživljenog srčanog udara i invalidskog umirovljenja u četrdeset i četvrtoj godini. Prikupljeno narodno blago objavljuje u knjigama: Narodne molitve i pjesme Labinšćine, Narodne priče i legende Labinšćine, Narodne pjesme Labinšćine, Narodne molitve Labinšćine i Narodni običaji Labinšćine.
Tekstove je objavljivao u novinama i časopisima, a rado je gostovao na lokalnim i nacionalnim radijskim i televizijskim postajama. Najčešće na Radio Labinu. U rukopisu je ostala knjiga Terra fameja koju smo pisali zajedno. Predstavljena je javnosti krajem 2016.
Kroz četiri poglavlja prikazana je povijest njegove obitelji Glavičića – Vlašića, od pranoneta Vice i pranone Matije do Bože i njegove Šime. To je priča ne samo o njegovoj fameji, već o svakoj fameji, običajima, našem gradu, državama, režimima, vladajućim famejama. To je priča o svima nama. Sada te priče žive svoj novi život.
Rekao je netko da je Božo čovjek, a ne svetac. Ali i svaki svetac je najprije čovjek. Mali veliki čovjek.
