MAJSTOR
Čime se bavite, upitao je majstor, prije nego su, on i njegov šegrt započeli farbanje zidova u sobi s pet metara knjiga.
Pišem.
Šta ćete moj gospodine, mora neko i to da bude, suosjećajno će majstor.
PROBLEMATIKA ŽENA NA PRIMJERU IZ MONAŠKOG ŽIVOTA
Rado je pričao jednu divnu, kratku, zen priču, koju nije napisao.
On: Ta priča je za mene jedna od idealnih kratkih priča pošto je ona već napisana, ja sam je samo prepisao i uneo u jednu svoju priču, tako da je, kobajagi, ona i moja na neki način. To je, u stvari, najlepše što kratka priča može da dâ: u jednoj jednostavnoj rečenici je cela neka filozofija života i odnosa prema ljudima i prema stvarima prikazana.
U zen-budizmu je važno da se uradi ono što trenutno zen zahteva i tom trenutku nije važno da li je to delo religijskog propisa ili ne. Priča je to o dvojici zen kaluđera koji su se vraćali u svoj manastir I usput naiđu na jednu ženu koja stoji pored nabujalog potoka jer je pre toga bila oluja. Oni pitaju ženu šta ona tu radi, a ona kaže: “Hoću da idem kući, ali ne mogu da pređem preko nabujale vode.”
Stariji zen sveštenik se sagne, podigne je i prenese je na drugu stranu. Mlađi ćuti i ide za njim, ali posle nekog vremena nije više mogao da izdrži i kaže mu: “Кako si ti, kao starešina našeg manastira, a znaš da ne smemo da imamo ništa sa ženama, kako si ti mogao da uzmeš tu ženu i da je nosiš preko potoka?” A ovaj mu kaže: “Ja sam je ostavio pored potoka – a zašto je ti i dalje nosiš?”
TRANSPARENT
Jednom se zaodjenuo bijelom košuljom, i ušao u plavi tramvaj, i metnuo crni flomaster na nju, košulju bijelu, i dozvolio bilo kome da napiše bilo šta.
UPITNIK
Napisao je jednu priču sa deset riječi, dva zareza, i jednim upitnikom, o kojoj je jedna gospođa kritičarka u jednom zagrebačkom časopisu napisala dvadeset stranica objašnjenja, bezuspješno.
VRATIMO NEDJELJU
Godinama je tražio nedjelju. Bezuspješno. Objavio je i opis izgubljene nedjelje, nekada je bila:
– dan bijelih košulja, najboljih odjevnih predmeta
– dan dužeg jutarnjeg spavanja i dužeg podnevnog mira
– dan za izlete, šetnje, utakmice
– dan između stvarnosti i snova
– dan kojemu ništa nije prethodilo, niti slijedilo, dan koji je izgledao kao dan poslije kojega se ništa ne može dogoditi
– dan kupanja (barem pranja ušiju, nogu i vrata)
– dan obnove (duhovne/tvarne)
– dan porodičnih (obiteljskih) ručkova
– dan sporosti, lijenosti
– dan u kojem je sve moglo da započne
– dan u kojem ništa nije moralo da se završi
– dan zaborava
– drugačiji dan, čardak, ni na nebu ni na zemlji.
Nedjelju, nekadašnju, prazničnu, nikada više nije našao, dobro se sakrila uvrijeđena i povrijeđena nedjelja od dušmana koji joj žele promijeniti, i u tome uspijevaju, identitet, ime (ne+delati) i karakter, otišla je nedjelja tamo, negdje, gdje se poštuju pravila.
Nedjelju je tražio godinama, od srpnja 2010. do jula 2023. U julu/srpnju 2010. u posveti nedjelji pod nazivom ”Vratimo nedjelju” poziva na barem jedan dan odmora, na taj jedan dan drugačiji od drugih, spori dan, dan kada usporiš, polako, dan kada se ne sramiš: ”Spor sam, priznajem, ali kada bih bio brži, ne bih znao da postojim.”.
Život bez nedjelje ”nije više život, već sumorni ringišpil koji se zaustavlja onda kada je kasno za sve.” U srpnju/julu 2023. sumorni ringišpil Davida Albaharija zaustavio se zadnji put. Bila je nedjelja. Posljednja.
[*] MAMA AFRIKA, OTAC AZIJA, DETE EVROPA trebao je biti naslov posljednjeg romana Davida Albaharija, međutim kako, šalio se pisac, nije bilo dovoljno mjesta na koricama, knjigu nastalu u onom koroničnom vremenu, koje je mnogima oduzeto, naslovio je POGOVOR.
