A.
Njegova je majka izgubila muža i dva sina. Njegov je otac, Sefard, vojni liječnik, logoraš, izgubio većinu rodbine, ženu i dvoje djece. Sve do Četrdeset i pete, osme. On: Moralo je da nastrada četvoro dece da bismo se moja sestra i ja rodili.
A. II
Njegove su ovo riječi: Vladimir A. rezultat je one klasične srednje klase središnjeg doba, (danas znamo) zlatne ere Titove Jugoslavije, rođen u našoj klasičnoj nuklearnoj porodici: mama (rođena Sarajka, porijeklom iz Bečkereka, Zrenjanina, profesorica, prevoditeljica), tata (rodom iz Srijema, vojno lice mornarice), tri godine starija sestra, kućni ljubimac i on, Vladimir A.; dvije plaće, generički dvotaktni fićo koji se otplaćuje na kredit (kasnije zamijenjen stojadinom), dvosobni stan, relativno skromno, ali bez ikakvih ekonomskih stresova; Vladimir A. rođen je u Puli (dvosobni stan), u prvi razred krenuo u Splitu (dvosobni stan), u drugi razred u Beogradu – logikom prekomandi A.-i su se konačno skrasili u Beogradu, na Dedinju, naravno u dvosobnom stanu jedne od dviju oficirskih zgrada okruženoj bolnicama i kasarnama, čiji su hodnici mirisali na kiseli kupus, dok su papuče stražarile na ulazu u stanove, a penzionirani oficiri na dvorištu na glas čitali Borbu; vrlo brzo je shvatio da mora zaboraviti na prijašnjeg sebe, zaboraviti na puljsku/spljetsku govornu maneštru, uvidio da zapravo živi u ”komplikovanom svetu”, neprijateljski raspoloženom prema svemu što ne razumije.
B.
– Cijo stavi hrvatski – naredbodavno će nećakinja Antea, petogodišnjakinja (Pet i pol, cijo!), čekajući novu epizodu Štrumfova.
– Nimajo hrvatski, samo srpski.
– Ja ti znam samo hrvatski i engleski.
Nakon samo nekoliko trenutaka:
– Cijo, to ti je sejno.
(Antea se složila sa starim gosponom Fricom, Krleža bi bio zadovoljan: “Hrvatski ili srpski su jedan jezik, koji su Hrvati uvijek nazivali hrvatskim, a Srbi srpskim… otkako pišem, pišem hrvatski, upravo tako kao što svi srpski književnici pišu srpski. (…) držim da jezik nije stvar administrativnog dogovaranja nego je on živa materija koja ne može biti predmetom nekog propisa i zakona. (…) što ne znači da o svemu tome ne bi trebalo progovoriti sa svom naučnom i književno-historijskom nepristranošću.”)
DŽ.
– Što bi mojoj majci bilo drago kad bi znala da će joj dženazu klanjati ovako mlad i lijep hodža – reče Zuko Dž. 27. novembra 1978. u rodnom Konjicu, na mezarju Musalla, idući za tabutom hadži Vasvije-hanume, gledajući imama ljepotana u džubi i s ahmedijom/fesom na glavi. Jedanaest godina i dva dana docnije, 29. novembra 1989., na posljednji rođendan Republike koji će proslaviti svi naši narodi i narodnosti, na ahiret se preselio i Zulfikara.
G.
Pišu prijatelji… Sinan iz rodnog Graba, kraj Novog Pazara, gdje je kao dijete čuvao ovce. Almin je u svom selu, Pješivac-Greda, kod Stoca.
Desetog augusta Sinana iznenadiše laste, petnaestak komada oblijetaše oko Sinanove kuće, i naravno cvrkutanjem transferirašu laste Sidrana u Stari Grad, na Hvar, vratiše i u 1867., u subotu 10 kolovoza, kada je ubijen Ruggero Pascoli, padre Giovannijev; već mnogo ljeta nema desetoga avgusta da se Sinan ne sjeti Giovannijeve pjesme ”X AGOSTO” objavljene 1887., Pascolijeve lastavice ubijene pri povratku u gnijezdo. Prepisujem original i Sinanov prepjev:
Ritornava una rondine al tetto:
l’uccisero: cadde tra spini:
ella aveva nel becco un insetto:
la cena de’ suoi rondinini.
Lasta se vraćaše pod sljeme:
ubiše je: u draču pade:
u kljunu je kukac njenom:
večera za lastine mlade.
Pred kraj istog 10.8., četvrtka, pred ponoć, Sinan začuje ”potmuo životinjski glas”, u trenu zna da nije vuk, ni lija, ni šakal, ni divlja svinja, to je mečka (tako u Grabu zovu medvjeda), iako nikada dosad nije čuo mečku uživo. Sinan interpersonalno komunicira sa Sinanom: Ne zanima mečku moja kuća, ne zanima ju Sinan, tu je zbog pčelinjaka, kojeg je već opustošila kuga pčelinja, američka. Još malo je Sinan sa Sinanom općio. Još malo osluškivao, ali iz kuće nije izlazio. Ujutro svratio do pčelinjaka, mjesta zločina: komadići saće na zemlji, smrčeve košnice porazbijane, porazbacani ramovi, neki nedostaju, četiri ogromne medvjeđe balege, košnice pretvorene u iverje, rusvaj. Drugi dan istrage nova saznanja: mečka nije bila sama, male mečke poučavala.
…I Almin K. nije mogao spavati: jednu noć probudio ga je reflektor koji se pali na senzor. Bunovan, kroz senzor vidi dvoje slatkih mačića kako dave velikog poljskog miša, pa, dok njihova majka leži po strani, ranjenog miša nekuda odnose, i tada se ugasi reflektor. Ujutro, na kućnom pragu uvjerio se da je san java: na kućnom pragu leži malo mišje krzno, kao neka mala, odbačena bunda.
Samo je jedna mama. Ne pjeva li ono Silvije Strahimir Ele Kranjčević rođene Kašaj:
Jedno živo drugo ždere
Za zub tuđi sve se rodi
J.
Za posljednjih susreta psihoterapeut Vladeta J. kao da se ispovijedao gimnazijskom drugu, pjesniku i prevoditelju Dragoslavu Andriću:
o J.-ima, otac strog-majka nježna; otac Momčilo pretjerano strog i pretjerano topla, malo nervozna majka Nadežda, odgoj (stručnim rječnikom) metodom turskih tuševa (topla i hladna voda): ljutiti otac istuče Vladetu, Vladeta ode iz kuće, pretjerano osjećajna Nadežda po Vladetinu povratku privija jedinca u majke; o principijelnom ocu, kojeg je poštovao, volio, ali ga se i bojao, jako dobro misli, ne zbog te pretjerane strogosti već zbog neke unutrašnje samodiscipline,
o njihovoj živahnosti, neposlušnosti, buntu, nemirnosti (Dragoslav i Vladeta bili su najnemirniji u razredu), o ženama i knjigama (”Možda sam manje trebao gledati u knjige, a više u žene), o sreći:
– Ja sam sve srećniji što sam stariji.
K.
”Obitelj je središte univerzuma svakog ljudskog bića”, diljem svijeta pr(i)opovijedao je Amos O. koji je rođen kao Amos K., dodajući kako je obitelj ”središte ljudskog iskustva”.
Njegova majka Fanie ubila se kad je imao dvanaest godina.
M.
Pri kraju života Bogdanova mama mogla je, prije spavanja, pročitati samo jednu pjesmu; posljednje što je čitala bila je antologija klasične kineske poezije ”Svet u kapi rose”, pa kada je, za osječkog gostovanja, sreo antologičara Dragislava Andrića, Bogdan mu je rekao: Moja mama živi u vašoj kapi rose.
M. II
– Što radite? – pitam barba Danila.
– Razgovaram s tobom. Kada razgovaram razgovaram, razgovaram; kada spavam spavam; kada sjedim sjedim; kada hodam, hodam. Sitnice su krupnice, dragi moj prijatelju. To sam naučio od mog prijatelja, jednog mudrog rabina. I od prijatelja Bude.
Barba Danilo na telefon se javlja od 20 do 22. Razgovarali smo više od pola sata, navodeći povijesne događaje na sutrašnji dan, spomenuo je i Majku Terezu – umrla je prije dvadeset i šest godina – održao je cijelo malo predavanje o toj, kako ju je nazvao ”božjoj olovčici”.
– Matias, moj nećak, baš sutra ima rođendan – izustio sam kada je barba Danilo metnuo točku na priču o Majci Terezi.
– Kada slaviš rođendan, slavi rođendan.
N.
Negdje (znam i gdje) sam pročitao ovu pričicu: Otac promatra zalazak sunca sa svojom petogodišnjom kćerkom. Prizor je bio tako lijep da je djevojčica zapljeskala rukama i rekla: ”Tata, učini to još jednom!”
T.
Nije žalio što nisu imali djece. Tako su se dogovorili kako bi bio gospodar svoga vremena. Sumnjao je da je ijedan hrvatski pisac imao takvu slobodu u radu kakvu je on uživao. Mogao je otići kamo god je htio, kada je htio, s kim je htio, i ostati koliko je htio, uz obavezicu da se barem jednom dnevno javi telefonom. Obišli su cijelu Europu, a on nije vidio niti jednu jedinu novčanicu, ona je bila njegov anđeo čuvar.
On nije znao koliko košta tramvaj, kako promijeniti žarulju, upaliti plamen na plinskom štednjaku: brže bi napisao pjesmu o doručku nego što bi uspio premazati krišku kruha sirom. Ona je o svemu vodila računa, bila je premijerka, i ministarska, svih resora i bez portfelja, njegova blagajnica i tajnica, sve je ona radila. Sve je u njihovom braku bilo podređeno njegovoj slobodi. Katkad se pitao što će s tolikom slobodom.
A kada se razboljela, šest godina spavao bi možda jedan sat, kad bi ga probudila da je dođe, i ljeti i zimi, pokriti sa šest pokrivača, šest godina ručali bi iza ponoći (ručak za onaj dan koji je prošao), šest godina jedan njegov dan imao bi šest stotina strana. Katkad se pitao je li ga Bog kaznio zato što je u životu imao što nitko nije imao.
V.
Mirogoj, polje 22, razred II, broj 43. Prvo je pokopan tata, Rafael (58), 1960., pa mama Marija (90) 1992., pa mlađa kćer Nada (72), 2012., jedna od blizankinja, posljednja Irena (91), 2021. Rafael je bio strog i nervozan, nemoguć otac, tukao je svoje tri djevojčice, najviše Veru. Irena, najstarija, jedina je doživjela sreću svojih roditelja.
Tata više nije nervozan, mama više nije depresivna, nema više jedaćih soba, ni svile, ni škara, životi žive u teci.
X.
Nakon tri godine braka, i dvoje djece, raspop je s riječi (kurva i drolja) prešao na (ne)djela (ženinom glavom udarao o pod), srećom supruga je uspjela pobjeći, dozvati pomoć. Za sve su krivi njezini roditelji koji su vjerski fanatici, i miješali su nam se u brak, branio se eks bačukin, franciskan, mali brat.
