VARIJACIJE | Neka im je vječna slava i hvala

TRISKE/TRESKE

Traže se potomci AR – Anonimnog Radnika (Neka mu je vječna slava i hvala!) koji je 21. rujna 1920., u ime okupljenog radništva, ispred pulskog kazališta neverbalno pozdravio Benita Mussolinija.

Benito je izašao iz kazališta očekujući pljesak. Anonimni Radnik pomno je promatrao oniskog, budućeg ducea. – Cittadini di Pola – uspio je izustiti  Benito Amilcare kada mu je Anonimni Radnik (Neka mu je vječna slava i hvala!) opalio trisku/tresku, snažnu, i  drugu, snažniju, i nestao u masi, kao što je ubrzo nestao i bijesni Benito Amilcare Andrea, da se nikad više ne vrati u grad na sedam brežuljaka.

Benito Amilcare Andrea Mussolini je godinu/dva mjeseca/jedan dan prije nego je Fasci di Combatimentto pretvorio u stranku, a sebe preobrazio u ducea, i dvije godine/jedan mjesec/jedanaest dana prije nego je postao najmlađi talijanski, fašistički premijer u Puli očekivao aplauz, a dočekao dvi triske/treske, dva ne nadirućem fašizmu.

Traže se potomci AR – Anonimnog Radnika (Neka mu je vječna slava i hvala!) koji je tog historijskog utorka  21. rujna 1920. ispred pulskog kazališta neverbalno pozdravio Benita Mussolinija. Anonimni Radnik zaslužuje čast i slavu poput kolege mu, Jože Broza, koji je također opalio dvije pljuske/triske/treske, nacizmu i staljinizmu, Hitleru i Staljinu.

ČAJKOVSKI NA GOLOM OTOKU

Pjotr Iljič Čajkovski, sin Aleksandre Andrejevne i Ilijin, praunuk ukrajinskih kozaka i francuskih imigranata, koji je umro 6. travnja 1893. (Neka mu je vječna slava i hvala!), 6. travnja 2022. upućuje se na političko prevaspitanje na Goli otok. Neka i Pjotr Iljič  lancima vezan s Lavom Nikolajevićem  prođe kroz špalir isto pokojnih, toplih zečeva. Neka i Čajkovski bude žrtva mrtve žrtve, sobnog starješine-kapa.  Na Goli otok upućuju se i Stoganoff, govedina, i Orlov, teletina, i Pavlova torta. Postupak se obustavlja jedino ako se Čajkovski i Tolstoj, Stoganoff, Orlov i Pavlov, javno, pismeno i usmeno, odreknu majčice Rusije.

KAMATE, SLOŽENE I VJEČNE

Nakon što je godinama živio u oblacima, strahovao od ludila, gromova i munja, telefoniranja i fotografiranja, ljudi, netamnoplavih, necrnih i nesivih odijela, pisao, čitao, slušao klasiku (Beethoven, Chopin, Mozart, Vivaldi, Wagner), marljivo skupljao poštanske marke, pio i pušio, inovirao, smišljao slogane,  poduzimao propale poduzetničke pothvate, nesretno ljubio Ofeliju, Fernando  António Nogueira Pessoa  (Neka mu je vječna slava i hvala!) umro je 1935.,  30. studenoga, u rodnom Lisabonu ostavši dužan gotovo svim trgovcima roba i usluga s kojima je surađivao. Pozitivan saldo zabilježen je jedino na kontu književnosti. Kamate se obračunavaju složeno i vječno.

MORIJA

Morija ima mnogo imena. Na grčkom znači samo ludost. Morija je sastavni dio života. Morija je podmuklo biće, morija je alegorija zla. Za Abdulaha Sidrana, koji je  tom mnogoimenom fenomenu posvetio cijelu knjigu pjesama, morija je produžena ruka rata za Bosnu devedesetih poslijeratna, sarajevska pošast/epidemija/kuga smrti, koja uvijek odnosi najbolje od najboljih, a sve ih Pjesnik poimence i poprezimence navodi u svojim stihovima.

Pjeva Sidran:

MORIJA

Rat je bio mila majka
Šta nam učiniše
Ove godine potom

Iz čista mira
Po Sarajevu
Počeše najbolji ljudi da mriju

Tri godine evo
Kako stoje svi poslovi

Sa sahrane
Na dženazu
Sa dženaze
Na sahranu

Tri godine evo
Kako naše Sarajevo
Ne suši obraza

A kad je u postelji
Smrt iščekivo
Emir Imamović Arči
Sestra mu Hajrija
Vidjela suze u očima

Pa leđa okrenula
Da svoje suze sakrije
I rekla
Da barem razbije
Nesnosnu tišinu

Zašto plačeš, braco?

Žao mi, sestro!

Čega ti je žao, brate?

Svega, sestro!

Pjeva raja:

Kad morija Mostar morijaše,

Sve umori, i staro i mlado,

I umori majci Ibrahima.

Žao joj ga u groblje kopati,

Pa ga kopa u zelenu bašču.

Svako ga je jutro oblazila,

A jedno mu jutro govorila:

‘Je l ti tvrdo, Ibro, bez dušeka?

Je l ti nisko bez brusa jastuka?

Je l ti hladno bez kumaš jorgana?

Jesu l teške tahte javorove?’

Iz mezara nešto progovara:

‘Nije, majko, tvrdo bez dušeka,

Nije nisko bez brusa jastuka,

Nije hladno bez kumaš jorgana,

Nit su teške tahte javorove,

Već su meni guje dodijale:

Oči piju, u perčin se kriju.

Kuni, majko, Omera berbera

Koji mi je perčin ostavio!’

ULIČAR

Pjesnik Izet Sarajlić, Sarajlija, za najbliže Kiko, koji je  2. svibnja 2002. pao kao još jedna, poznata, žrtva sarajevske morije, od 1968. pjeva:

TRAŽIM ULICU ZA SVOJE IME

Šetam gradom naše mladosti

i tražim ulicu za svoje ime.

Velike, bučne ulice – njih prepuštam velikanima istorije.

Dok je istorija trajala šta sam ja radio?

Prosto volio tebe.

Malu ulicu tražim, običnu, svakodnevnu,

kojom se, neopaženi od svijeta,

možemo prošetati i poslije smrti.

U početku ona ne mora imati mnogo zelenila,

čak ni svoje ptice.

Važno je da u njoj, bježeći pred hajkom,

uvijek mognu da se sklone i čovjek i pas.

Bilo bi lijepo da bude popločana,

ali, na kraju, ni to nije ono najvažnije.

Najvažnije je to

da u ulici s mojim imenom

nikad nikog ne zadesi nesreća.

Izet Sarajlić obožavao je ulice/parkove/dvorane, imenovane/prezimenovane po pjesnicima. Ta imao se pjesnik rašta i roditi. Ta i stihovi se raduju kada se ljudi sastaju.

Neka je vječna slava i hvala pjesniku/uličaru  koji još uvijek traži svoju ulicu, po mogućnosti u Sarajevu (Sarajlićeva u Sarajevu!). I pjeva.

RAJA

”Bio je prava raja…” kaže raja o Ivici Osimu, rođenom 6.5.1941., umrlom 1.5.2022.

”Ako navijate za Partizan, ostavite poruku, ako navijate za one druge, onda ništa”, poručio  mi je Božo Koprivica posredstvom svoje telefonske sekretarice. Božo nema mobitel, ni tablet, ni laptop, ni fiksno računalo, samo fiksni telefon i telefonsku sekretaricu. I ostavio sam poruku iako ne navijam za Partizan, ni za Zvezdu, ne navijam za Hajduk, ni Dinamo, ma ne navijam za nikoga, čak ni za sebe.

Javio mi se Božo Koprivica, nakon tri dana, odmah se prisjetio Ivice Osima:

– On je za mene simbol, legenda, ja sam napisao “Jugoslavija Ivana Osima” kada je bilo Svetsko prvenstvo 1990. Mislim da je odlično vodio i Partizan, ali je malo bio preoprezan kao trener. Ostala mi je ta utakmica protiv Argentine u četvrtfinalu, mislim da je Osim trebao da stavi Brnovića od početka. Da je Jugoslavija bila prvak sveta, neka joj je večna slava i hvala, ne bi se raspala, ja sam napisao i stojim iza toga. Užasno mi je teško palo sve što se dešavalo posle u Sarajevu.

Facebook
Twitter
WhatsApp
Email

pročitajte još