1978.
Kad smo mama, tata i ja izašli iz rodilišta, danas sjedišta komunalnog poduzeća, to je bio pravi praznik: prvi put sam vidio rodni grad, a i Labin mene. Bila je srijeda, Dan Republike, puhala je jaka bura.
Simultani prijevod na labinjonski:
Na Don republiki, va lete kada so vibrali prvega netalijonskega papo va diboto petsto let, još Sćava, Iveta Paola Drugega, otac me je, normalno š njin je bila i mat, ka me je šes don raneje rodila, va miletre, prvi put peljo po Labine: od Vineža do Kranjoc. Ta historijski don firmala je bura.
1979.
Prva godina mog života od povijesne je važnosti za svjetski poredak. Ne zbog toga što je to moja prva cijela kalendarska godina: Paul Volcker, jedan od pionira praktičnog neoliberalizma, postaje šef američke središnje banke, za dvije godine počinje era reaganomike; Margaret Thatcher izabrana je za prvu britansku, i prvu europsku premijerku u povijesti, tačerizam (liberalizacija, privatizacija, deregulacija) stupa na povijesnu pozornicu, Maggie uvjerava društvo kako društvo ne postoji, samo individue i familije, kako nema alternative; Denx Xiaponig već je vodeći kineski državnik, uvjeren da je njegov prethodnik, filozof i pjesnik Mao, prvi revolucionar, utemeljitelj komunističke Kine i spasitelj masa, donosio dobre (70 posto) i loše odluke.
1985.
Na četrdeset i drugi rođendan Titove Jugoslavije dao sam časnu pionirsku riječ da ću marljivo učiti i raditi, poštovati roditelje i starije, i biti dobar drug…. postao sam pionir. I ostao, nikada nisam postao omladinac.
Taj povijesni Dan Republike bio sam valjda jedini labinski pionir bez propisanih tamnoplavih hlača, nisam propustio uvjeravanjima roditelja, cije, noneta i none, i šire rodbine, u labinsko kinu došao sam sa zelenim hlačama od velura sa tregerima, naravno i crvenom maramom oko vrata i titovkom na glavi; na povijesnoj fotografiji ispred škole smjestili su me iza Jelene Buršić, da se ne vidi zeleni remetilački faktor: moja prva pobuna protiv sustava.
KNJIŽNICA
Ko ne čita živi samo jedan život, govorio je i pisao Umberto Eco, knjige produžavaju život.
Knjige su kao naši starci, koje nas uče životu. One su kao neka vrsta osiguranja, kroz koje živimo beskonačno, govorio je i pisao Eco.
Eco je u svom milanskom stanu, preko puta Castello Sforzesco imao nekoliko desetaka tisuća knjiga (brojke variraju od više od trideset do više od četrdeset tisuća u tom stanu i ladanjskoj kući, Eco je tvrdio oko pedeset tisuća), knjige su bile posvuda, u hodniku, u dnevnoj i radnoj sobi, knjige su bile naravno na policama, ali i u kutijama, po stolovima, na podu, do stropa, knjige na različitim jezicima, različitih žanrova, različitih formi i iz različitih epoha, česte i rijetke knjige, posjetitelji su strahovali od knjigoubojica.
Knjige vole nered, govorio je i pisao Eco, knjige uživaju u tome da budu iskorištene, iscijepane, da se po njima piše i podvlači ono što treba da se zapamti, u suprotnom, ničemu ne bi ni služile, osim skupljanju prašinu.
Knjiga je poput škara, čekića ili čavala, davno izmišljen predmet kojeg nitko više ne može bitno izmijeniti, govorio je i pisao Eco, i nije se bojao zlogukih prognoza: knjiga će se definitivno zauvijek koristiti, knjiga ne može tek tako nestati iz naše civilizacije.
Eco koji je umro 2016. još uvijek govori i piše kroz knjige, i kroz one koje se poredane po njegovom kaotičnom sustavu, čuvaju u knjižnici bolonjskog sveučilišta.
KNJIŽNICA II
Vau! Signore professore dottore Eco, kakva biblioteka! Baš sve ste knjige pročitali?
Koliko libret! Ca se si prešte? pitaju me posjetitelji moje skromnije knjižnice smještene na trećem katu Skloništa.
Što odgovoriti onome tko misli da su police u knjižnici spremišta pročitanih knjiga? Pravi je izazov u nepročitanim knjigama ili onima koje želimo ponovno pročitati. Zašto čuvati knjige koje ne namjeravamo pročitati ili ponovno pročitati? Jer je uvijek dobro imati zalihe, primjerice lijekova, ili špajze pune hrane, jer oni koji vole knjigu znaju da je knjiga sve samo ne roba (pa ne trebate koristiti sav beštek, sve tanjure ili čaše koje imate), jer su knjige hodnici uma, odgovarao bi Umberto Eco koji je posjetitelje dijelio na ove prve, vau posjetitelje, i manjinu koja zna da osobna biblioteka nije stroj za pumpanje ega već oruđe za istraživanje samoga sebe u svemiru i svemira u sebi. Sa Ecom odgovara i moja skromna malenkost.
KNJIŽNICA III
Jedna vrata knjižnice u Göteborgu radnici su zaboravili zaključati. Korisnici, njih 446, posudili su gotovo 250 knjiga, drugi su čitali novine, treći su se na dječjem odjelu družili s članovima obitelji, korisnici nisu ni primijetili da knjižnica ne radi. Bio je neradni dan, srijeda, Svisveti 2023. Ništa nije uništeno, ništa nije ukradeno. (Što bi bilo da su ostala nezaključana vrata najbližeg trgovačkog centra?)
LAŽNO PROLJEĆE
Lastavice nisu doputovale, pčele su izašle, i masovno pomrle-prevarilo ih je lažno proljeće.
SNIJEG
Ako je za vjerovati evanđeljima (i apokrifinim, kao i Tacitu, i Pliniju Mlađem, i Svetoniju, i Josipu Flaviju i Talmudu) kada je Marija rađala Isusa (prema posljednjim proračunima četiri godine prije kršćanske ere) u Betlehemu nije bilo ni s od snijega, a danas je bijeli Božić kao simbol rođendana najpoznatijeg tesara svih vremena na kojem najviše zarađuju oni koje je slavljenik svojedobno izbacio iz hrama.
SNIJEG II
Davni šibenski centimetar snijega, GRAD JE OKOVAN vrišti s naslovnice šibenskog lista, raduju se đaci jer petnaest dana neće biti nastave, Jovan Dedić na cipele sinova, Milutina i Arsenija, zabija čavle, da im se ne kliže, sanjkali su se Dedići te šibenske zime niz varoške kale u tepsiji.
SNIJEG III
Pričali su mi o povijesnoj zimi 1985. Pamtim povijesni pulski snijeg iz 2009. Pješačio sam pustim gradom od autobusnog kolodvora do ekonomske škole nekih pola sata, i među prvima stigao na posao.
Danas čitam da je tog prosinačkog dana u dijelovima Pule izmjereno i tridesetak centimetara snijega, u nanosima i više, zabijelio se i Rt Kamenjak. Pamtim tišinu grada. Ove rečenice nižem poslije četrnaest godina, opet je prosinac, razlika između jutrošnje i jučerašnje dnevne temperature skoro je dvadeset stupnjeva, lažna zima.
ZAGRLJENI
Spremao sam se na počinak kad sam primio poruku. Đ. mi je poslala pjesmu Wisławe Szymborske, koju je samo za mene prepjevala 19. rujna 2019.
NIŠTA DVAPUT
Ništa dvaput se ne zbiva
bude jednom potom mine
rađamo se bez pripreme
a i smrt je bez rutine.
Pa i da smo ponajgori
učenici škole svijeta,
nema nama ponavljanja
niti jedne zime, ljeta.
Nema dvaput istog dana,
nema dviju istih noći
dvaju istih poljubaca
ni susreta oči u oči.
Kad se jučer tvoje ime
spomenulo preda mnom
bilo mi je k’o da ružu
vjetar nosi u moj dom.
A okrećem lice k zidu
danas kad smo zajedno.
Ruža? Ne znam što je ruža.
Cvijet il’ kamen, svejedno.
Zašto ti sad, kobna uro,
od straha sve više blijediš?
Postojiš – a moraš proći
Proći ćeš – baš zato vrijediš.
Osmjehnuti, zagrljeni,
tražimo naš put do zgode,
iako smo različiti
k’o dv’je kaplje čiste vode.
Slatko se nasmijao onaj što na nebu stoluje…
