VARIJACIJE | Pisma čitatelja

HEROJ NAŠEG VREMENA

Gospod Boris Pahor umro je u nedjelju 30. 5. Oko četiri ujutro. Trebala sam ostati jednu godinu, ostala sam pet. Došla sam nakon muževe smrti. Rijetko sam napuštala gospoda Pahora. Uvijek na nekoliko sati, za vrijeme korone, da obiđem svoje u Hrvatskoj.

Moj život u vašim je rukama, često je ponavljao. U posljednje vrijeme bilo mu je teško. Iako je bio jako star-skoro sto i devet-zapravo je bio zdrav.

Svaki dan pio je samo dvije tablete. Za srce i želudac. Jednostavno se ugasio.

U posljednje vrijeme puno, puno,  dugo, smo razgovarali, o fašizmu, Danteu, ljubavi, o nacionalnoj svijesti, jeziku…..o svemu. U ozračju velikog poštovanja i velikog povjerenja.

Ljepota je dobrota, a dobrota je ljepota, govorio je, vidjet ćeš da će ljepota pobijediti. Bio je gotovo slijep. Čitala sam mu. Čitala sam mu i tvoju Pahorianu. Do lani mi je diktirao tekstove. Od sto i osmog rođendana nije htio da mu više čitam nove knjige, osim njegovih, i novina, htio je biti u toku. Uvijek je bio smiren, nikada nikoga nije ogovarao, uz njega sam se i sama smirila. Samo je htio-živjeti.

Obećao mi je da ćemo skupa obići Veneciju i Firencu, gledati Ponte Vecchio. Svako jutro pravila sam mu kompot od šljiva, nije ga se mogao nahvaliti. Tisuću puta dnevno na svemu bi mi zahvaljivao.

Bog će vam platiti za svu ovu dobrotu, ponavljao je. Nagovarao me je da pišem dnevnik. Ali ne mogu pisati, odgovarala sam mu,  ali mogu govoriti. Tako skroman čovjek se rijetko rađa. Boris Pahor, heroj našeg vremena.

Lijep dan ti želim sa Kontovela

Vera Radić

DIKTATURE

primjećujem da se u Vašim posljednjim spisima često pjeva. Ne znam zašto, ali moram vam poslati jednu pjesmu. Nicanor Parra (1914-2018) pjeva:

PUSTI ŠUPLJU PRIČU

U Čileu nikad nismo imali demokraciju

I nećemo:

Sve su to diktature dragi moj prijatelju

Jedino što nam je dozvoljeno

Je da biramo

Između njihove i naše

Lenjin je rekao:

Samo ti budi siromašan i pošten, stari moj

Ali ne budi šupak


PJEVAČEV PROLAZ

”Ne postoji više nijedno mjesto gdje bih mogao pobjeći”, rekao sam Sanji.

”Morat ćeš u sebe. A to znači u tekst”, rekla mi je moja Sanja.

I bježim. Svakodnevno. U tekst. U tekstove. Vlastite i tuđe. Vaše. U njima pronalazim upitnike. U krivu je onaj koji misli da ima odgovore.

Lijepo ste pisali o Pessoi, koji je napisao i ovu rečenicu: ”Za mene vanjski svijet je unutarnja stvarnost.”; sa kojom se ne slažem, za mene je unutarnji svijet kao vanjski; ponavljam ne slažem se, ali se divim ljepoti te rečenice.

Lijepo ste pisali o sarajevskoj moriji. Davorin Popović umro je kao njena žrtva. 2001. Lijepo ste pisali i o ”uličaru” Izetu Sarajliću, koji nema i nikada neće dobiti svoju sarajevsku ulicu. Davorin Popović ima jednu ulicu na sarajevskoj periferiji, malu, ravnu, pustu, slijepu ulicu.

Davorin Popović vjerojatno nikada nije hodočastio tom ulicom. Da se mene pita ja bih Davorinu Popoviću dao jednu ulicu u centru, a za mene je centar Sarajeva nadomak vječne vatre. Zapravo ne bih mu dao ni ulicu, nego jedan prolaz, onaj u Napretkovu zgradu, pasaž prema Pozorištu mladih.

Vaš Sem


VRAJŽI ISTRIJANI

Ca znote kako so zvo onajisti ka je pokle oslobođenja kanto:

Druže Tito, bila ljubičice,

tebi ulje, a meni koščice”?

a onajisti ca se va oštarije pito:

 “Da ča Buoh hita šajete na moje brajde, neka hita na Brione, tamo ni intrade”?

Ako ne znote, ca morete pitat Milana Rakovca? On je za njih piso, prvi je bi bodul, drugi z Barbona, ili okolice, z Barbanštine, Rakovac siguro zno.

To so anke provi vraži Istrijani, oni anke meritoju libret kako i vrajže Istrijonki, ca ne?

Facebook
Twitter
WhatsApp
Email

pročitajte još