VARIJACIJE | Po šumama i gorama

TITOV SUSJED

Evo nas, Selska cesta 112 c, tu je 1928., živio Tito, koji još nije bio Tito, tu se je skrivao, ovo je bila njegova sigurna kuća, a tu smo živjeli mi. Bili smo susjedi, a da to nismo ni znali.

Vi ste rođeni ovdje, na Trešnjevci?

Da, na crvenoj Trešnjevci, ovdje je bila prava kolonija Istrijana, koji su pobjegli pod fašizmom, tako i moji roditelji, najprije su bili beskućnici, a onda su dobili ovu kuću, čini mi se hiljadu devetsto tridesete.

PARTIZANSKO GROBLJE

Ca vi želite od mene?

Zabilježiti vaše priče.

Dobro, zanimaju vas moje šćorice. Koje šćorice?

O čemu god želite pričati.

Ok zanimaju vas moje šćorice, pretpostavljam one poučne, i zabavne. Čak ne moraju biti istinite. Recimo o ovim dvjema ljepoticama gologa pasa što su upravo prošle po trgu. Koliko li ih ima na svijetu? Mogla bi se cijela priča smisliti o njima, zaljubljenima, tko zna u koga, možda jedna u drugu? Ponosito koračaju ispred ove kavane kao da je cijeli svijet njihov, a nemaju ni sebe, i pitanje je hoće li ikada imati. Ili o tome kako sam godinama, za posjeta Zagrebu, nedjeljom, od jedan sat, ovdje sjedio s prijateljima, a više skoro nikoga nema, većinom sam sam, s praznim stolicama, i sada s vama koji želite čuti moje priče. Dobro je, možda bi se i moglo nekoliko šćorica sklepati. I ca vi ćete me snimat?

Ako imam vaše dopuštenje.

I onda objaviti jutre, kada riknem, kao ćakule sa senilnim starcem. Fora.

Nećete vi još dugo ”riknuti”.

O, napravio sam ja već pripreme. Bit će pravi tulum kada riknem, ćete videt. Ili nećete, hahahahah. OK, ja ćun gonat, vi snimajte, baš me briga bude li skandalozno, kaj ne.

Dogovoreno.

Imam samo dva uvjeta. Za ovu priču ja sam partizan. Nećemo odati moje ime i prezime. Eventualno inicijale. (A.P.)

Dogovoreno. Drugi uvjet?

Ćakulamo bez pripreme, plana. Što nam padne na pamet. Sačuvaj nas Gospode Slučaj kronologije i nekog izmišljenog reda kazivanja. Pričat ću kako mi dođe, i kada, slobodno, asocijativno.

Što vam prvo pada na pamet?

Svake godine idem po šumama i gorama, naše zemlje ponosne, ove godine sam bio u Mostaru i Glamoču, Nikšiću i Valjevu. Znate mjesta su za mene ljudi. Mostar su partizanski tinejdžeri na partizankom groblju, Glamoč je Ivo Lola Ribar, Nikšić je za mene Čedomir Ljubo Čupić, kojeg četnici izvode na stratište, a Čedomir Ljubo Čupić pruža otpor osmijehom, smijući se smrti u oči.   

Što su napravili u Mostaru. Vandali.

Da vandali. Neofašisti, kleronacisti, ustašoidi, fale mi riječi, crni, možda je to najbolja riječ, crni ljudi. Bio sam na Bogdanov rođendan 18. juna, par dana prije, kao poklon ukletom neimaru Bogdanoviću za rođendan, uništili su crni one cvjetolike ploče, ispod kojih leže partizani, ali ne ispod svih, na nekima su bili samo imena i prezimena, podaci o rođenju i smrti, dokaz da je postojala ona crtica zvana život. Bio sam tamo kada se nekropola gradila. Dao je Bogdan prekopati skoro pola brda, napraviti umjetnu terasastu padinu. Bio je nadahnut onim bliskoistočnim grobnicama i etrurskim naseobinama. I ovaj put obišao sam sve žive staze, skalinade, zidove i portune.

Nemaš osjećaj da si na groblju, u gradu mrtvih, koji gleda grad živih, za koji nisi siguran da je živ. Nekropolu su gradili i  Mostarci, koji su poklanjali crijepove, čak i đaci, i korčulanski klesari, groblje je postalo mjesto (i tajnih) susreta, šetalište, izletište. Za posljednjeg susreta, ovdje u Zagrebu, pričao mi je Bogdan, naravno sjećam se od riječi do riječi, od točke do tačke: ”Najveći kompliment sam dobio kada mi je jedna mlada žena prišla u Beču i počela da se smeje.

Gospodine Bogdanoviću, rekla je, ne znam kako da vam kažem, ali moram, morate znati, znate mama i tata su me napravili na Partizanskom groblju. Bio sam počašćen, ne samo zato što se radi o veoma arhaičnom činu, već sam se sjetio stare Grčke, i tamo su se rađala djeca začeta u hramovima”. Smijao se Bogdan dok je pričao ovu priču, znate Bogdanović je bio jako životan i živahan, čovjek koji je volio život i gradio nekropole, Bogdan je bio arhitekta koji nije projektirao niti jednu zgradu, urbanist bez ijednog naselja živih, beogradski gradonačelnik i boem….dvonožna proturječnost, a tko to nije…

No, ispričat ću ti još samo dvije priče i onda fajrunt.

RUKE

Rođen je 26. siječnja 1916. u Opuzenu. U matične knjige upisan kao Stjepan Filipović. U drugom, šumadijskom zavičaju zvali su ga Stevan. Obješen je 22. svibnja/maja 1942. u Valjevu.

Na trgu se okupilo nekoliko tisuće/hiljade Valjevaca koje je gledao otvorenim očima i veselim licem. Stjepan/Stevan Filipović u radničkom odijelu sa lisicama na rukama kliče (partizanskoj borbi), veliča (slobodu, Partiju, Sovjetski Savez), vrijeđa (Hitlera, Treći Reich, okupljene okupatore, kolaboracioniste i domaće izdajnike), poziva  okupljeni narod na nastavak borbe, da ne dopuste da ih okupator gazi, ponižava:

– Uzmite puške i istjerajte ovu žgadiju iz zemlje. Smrti se ne plašite. Ona nije ništa. To ćete vidjeti kroz nekoliko trenutaka kada ja budem umirao. Nije smrt strašna ako se zna zašto se umire.

Šuti, viču žandari, i udaraju Stjepana/Stevana u rebra.  Stjepan/Stevan stao je ispred klupe za penjanje. Jedan žandar  priđe da mu pomogne popeti se uz klupu.

– Ne prljaj me ti, izdajico, sam ću se popeti, ja se ne plašim smrti za slobodu svoga naroda – reče Stjepan/Stevan Filipović gurnuvši žandara.

Ustrčao se uz tu klupu, žandar ponovo prilazi želeći Stjepanu/Stevanu Filipoviću nametnuti omču. Stjepan/Stevan Filipović odgurnuo je žandara,   sam si je stavio omču oko vrata, raširio visoko ruke, stisnuo šake i nastavio klicati, veličati, vrijeđati i pozivati. Na njemačkog vojnika, koji mu je pokušao udarcem noge izmaknuti klupicu, zamahnuo je nogom i pokušao ga udariti: tada se okliznuo, izgubio ravnotežu i – omča se zategla.

A Stjepan/Stevan Filipović na ulazu u zgradu Ujedinjenih naroda na East Riveru još uvijek širi ruke, uzvikuje, na vješalima, s omčom oko vrata.

LJUBAV U DOBA RATA

Studentica kemije, kći cijenjenog beogradskog apotekara Trajkovića zaljubila se u dvije godine starijeg komunistu, sina uglednog odvjetnika, bivšeg predsjednika Narodne skupštine Kraljevine SHS, doktora Ivana Ribara. Sloboda i Lola odlučili su se vjenčati. Za 6. travnja 1941. bila je zakazana svečana večera njihovih Trajkovića i Ribara radi dogovora oko vjenčanja.

Rat je umiješao svoje zlokobne prste. Beograd su zasule bombe. Četiristo i četrdeset tona zapaljivih bombi. Obitelji se nisu sastale. Obitelji se više nikada neće naći u punom broju.

Sloboda je htjela otići sa Lolom u partizane. Lola ju je uspio nagovoriti da ostane u obiteljskom gnijezdu. Sljedeće godine iz partizana Lola šalje pismo Slobodi:

“Najdraža jedina moja!

Pišući ovo pismo ja se pouzdano nadam – optimista sam, kao i uvijek! – da te ono nikad neće stići već da ćemo se nas dvoje vidjeti i uvijek ostati zajedno. Jer ovo pismo je zato i pisano. U ovom trenutku, kada polazimo u posljednju, odlučnu etapu boja od kojeg zavisi, pored ostalog, i naša lična budućnost i sreća, želim da ti kažem nekoliko prostih i jednostavnih stvari. U mom životu postoje samo dvije stvari: moja služba našem svetom cilju i moja ljubav prema tebi, najmilija moja. Našu sreću i život koji smo htjeli nismo, kao ni milioni drugih, mogli ostvariti izolovano, već samo preko naše borbe i naše pobjede. I zato su te dvije stvari u suštini, u meni samom, jedno.

Znaj, dušo, da si ti jedina koju sam volio i koju volim. Sanjao sam i sanjam o našoj zajedničkoj sreći – onakvoj kakvu smo željeli, o sreći dostojnoj slobodnih ljudi. To je jedina prava sreća, jedina koju treba željeti. Ako primiš ovo pismo – ako dakle ja ne doživim taj veliki čas, nemoj mnogo tugovati, najdraža! U svijetu u kome budeš tad živjela, naći ćeš, uvijek živ, najbolji dio mene samog i svu moju ljubav prema tebi. Za tebe sam siguran da će tvoj put biti prav i onakav kakav mora da bude. Na njemu, na putu života naći ćeš osvetu i sreću. Mnogo, mnogo te volim, jedina moja! I želim da nikad ne dobiješ ovo pismo, već da zajedno s tobom dočekam veliki čas pobjede. Želim da te svojom ljubavi učinim onako srećnom kao što to zaslužuješ.

Uvek tvoj.”

Sredinom siječnja pismo dolazi u ruke policije. Uhićuju Lolinu zaručnicu. Mučenjem nagovaraju Slobodu da pošalje pismo dragom Loli, i namami ga u Beograd. Morala je birati između njegovog i njezinog, kao i života njene obitelji. Nije htjela izdati Lolu. Obitelj Trajković završila je u zloglasnoj Banjici. Nestali u plinskoj komori.

Sloboda i Lola više se nikada nisu vidjeli.

Godinu kasnije Lola piše ocu:

“Mojа Slobodа, onаko mаlа i nježnа, pošlа je u smrt kаo u šetnju, s osmijehom.”

Stari doktor Ribar tada nije znao da će iste godine, u nepuna dva mjeseca, izgubiti oba sina, Juricu i Lolu.

Ilustracije: Zoran Cardula

Facebook
Twitter
WhatsApp
Email

pročitajte još