SILVESTROVO
Deset godina uvjeravao sam ljude (hvalisao se fotografijom na kojoj mi se sluga slugu Božjih blago smiješi) da se papa Benedikt Šesnaesti odrekao službe rimskog biskupa nakon što je, u petak sedmog studenog dvije tisuće i dvanaeste, na Trgu svetog Petra ugledao moju grešničku dušu.
Njegova je Svetost u Njegove ruke morala predati duh svoj da bih doznao i spoznao da sam cijelo desetljeće živio u zabludi. Odluku o povlačenju papa je emeritus, zbog kronične nesanice, čvrsto donio čak tri mjeseca ranije, za ljetnoga odmora u Castel Gandolfu.
Benedikt je rođen kao Joseph Alois Ratzinger, u Martktl am Innu, u obitelji Josipa (Josepha) i Marije (Marie), žandara i pekareve kćeri, u vazmeno vrijeme, baš na Veliku subotu tisuću devetsto dvadeset i sedme, a umro u božićnom, svom omiljenom liturgijskom vremenu; Ratzinger je postao Benedikt Šesnaesti na smrtni dan svog prethodnika i sunarodnjaka, pape Lava Devetog (zvali su ga dobri Bruno, za njegova je pontifikata došlo do crkvenog raskola), umro je na spomendan još jednog prethodnika, svetog Silvestra, rimskog prvosvećenika iz vremena cara Konstantina.
SVAKODNEVNA NOVA GODINA
Za Antonia Gramscija svako je doživljeno jutro bilo novogodišnje. U kolumni ”Sotto la Mole”, objavljenoj prvog dana 1916. u socijalističkom listu Avanti!, objasnio je zašto mrzi službene Nove godine, ”koje se približavaju kao fiksni rokovi dospijeća”. Najbolje da prepišem cijelu kolumnu kolege, druga Gramscija:
”Svakoga jutra, kada se iznova probudim pod nebeskim svodom, osjećam se kao da mi je Nova godina. Zato mrzim ove Nove godine koje se približavaju kao fiksni rokovi dospijeća, sa svojom urednom finalnom bilancom, svojim nepodmirenim dugovanjima te prijedlogom proračuna za novo rukovodstvo, pretvarajući ljudski život i duh u tržišno pitanje.
Zbog njih gubimo kontinuitet života i duha. Zateknemo se kako ozbiljno razmišljamo o tome da postoji prekid između jedne i druge godine, da započinje neka nova povijest; donosimo odluke i žalimo zbog vlastite neodlučnosti, i tako unedogled. To je ono što općenito ne valja s datumima. Kažu da je kronologija kostur povijesti. U redu. No također treba prihvatiti kako je u glavi svake osobe koja drži do sebe pohranjeno četiri ili pet ključnih datuma koji zbijaju neslane šale s poviješću.
I oni su Nove godine. Nove godine rimske povijesti, srednjega ili pak novoga vijeka. Štoviše, one su same postale toliko invazivne i petrificirajuće da nam se ponekad doima kako je život u Italiji započeo 752., te da su 1490. ili 1492. godina poput planina koje je čovječanstvo prekoračilo, našavši se iznenada u novome svijetu, ušavši u novi život. I tako datumi postaju barijere, zidovi koji nam priječe vidjeti da se povijest nastavlja odvijati uzduž iste, u temelju nepromijenjene osi, bez naglih zaustavljanja, kao kada u kinu pukne filmska traka pa nastupi interval blistave svjetlosti. Zato mrzim Nove godine.
Želim da za mene svako jutro bude nova godina. Želim se svaki dan baviti sobom, i svaki se dan preporoditi. Bez posebnog dana za odmor. Svoje pauze biram sam, kada osjetim opijenost intenzitetom života i poželim uroniti u animalnost kako bih iz nje izvukao novu snagu. Bez duhovnog oportunizma. Želim da svaki dan moga života bude nov, a ipak povezan s danima koji su iza mene.
Bez dana proslave s nametnutim kolektivnim ritmovima koje sam prinuđen dijeliti sa svim strancima za koje ne marim. Zato što su djedovi naših djedova slavili, i mi bismo, po svoj prilici, trebali osjetiti poriv za slavljem. Takva pomisao izaziva mučninu. To je još jedan od razloga zbog kojega iščekujem socijalizam. Zato što ćemo odbaciti sve one datume koji nisu bliski našemu duhu, i ako stvorimo nove, oni će barem biti naši vlastiti, a ne oni koje smo primorani prihvatiti bez zadrške od naših blesavih predaka.”
Nemam ništa protiv slavljenja Nove godine na Silvestrovo, i svakoga jutra, svakodnevno, i ne samo ujutro, višekratno, svaki put kad se probudim, nakon svake sieste, pižolota, drijemeža, prekida, koji zapravo ne postoji, odnosno samo je jedan, bez povratka.
GODINA VODENOG ZECA JE GODINA VANZEMALJACA
Znanica me dugo nagovarala da je povežem sa Starim, iako je bila upozorena da se mnogi prestraše, ustuknu pred Flaciusovim sveznadarstvom.
– Neka dođe prvoga – imperativno će Stari.
– Nova je godina.
– Ništa novoga, repriza, prvoga, u pet, five o’clock tea.
Telefonski se javila čim je napustila Flaciusovu kuću. ”Pričajte o sebi”, ispitivao ju je stari lisac (Ka je? Od kolda je? Čigova?), sam je oskudno pričao, zeru pametovao, mudrovao, susret je okončan bez njemu svojstvene intelektualno/verbalne gimnastike.
– Pričao je vrlo kratko. O Evangeliji Gušterovoj.
– Nikad čuo.
– Čuo si čuo, naša je, rođena u Strumici, Gušterova je, nakon neuspjele beogradske operacije, oslijepila, imala je trinaest godina, počela općiti s nevidljivim, počela liječiti biljem, proročanski sanjati: noć prije napada sila Osovine u snu joj se ukazao konjanik, božanski jahač, poručio neka što dulje ostane na svijetu, to je njena misija, pomagati čovječanstvu.
– Nikad čuo.
– Cijelu Evangelijinu životnu priču Flacius je ispričao u desetak minuta. Kako se preselila u Titovu nesuđenu sedmu republiku, kako su je staljinisti zastrašivali, ušutkavali (”Vještica!”), zatvarali, (”subverzivni element”, ”neprijateljica drugova Marksa i Lenjina, i sveukupnog socijalističkog radnog naroda”) skoro smaknuli, sve dok članovi Partije, njihove žene i djeca nisu počeli vjerovati ženi koja je vidjela njihovu prošlost, njihovu i vlastitu budućnost (budućeg muža koji je htio doznati tko mu je ubio brata, vrijeme svoje smrti kojem će pripomoći opijanjem), pa su je ”prekrstili” u narodnu ženu, partijsku proročicu, sa državnom plaćom i šoferom.
– Nikad čuo.
– Pri kraju je Flacius zatvorio oči i citirao misli Evangelije Gušterove: ”Nikada se ne osvećuj, jer će to platiti tvoji potomci.”
I ”Budite dobri. Ništa ne nestaje.”
– I Evangelija Gušterova je?
– Baba Vanga.
– Ta baba.
– Za ovu godinu najavila je najezdu neprijateljski nastrojenih vanzemaljaca.
– Za tebe uvijek ima mjesta u našem Skloništu.
– A svijet će prestajati postojati 5079.
– Živi bili pa vidjeli.
MOLBA POREZNOJ UPRAVI
Posvećeno Charlesu Simiću (9.5.1938.-9.1.2023.)
Poštovani, na početku Nove godine, molim vas da odobrite povrat poreza za svaku osobu, žensku ili mušku, osobu koja na mjesec nauči jednu, na godinu dvanaest pjesama napamet, uz uvjet da naučene pjesme izrecitira voljenim osobama, ženama, muževima, partnericama i partnerima, ljubavnicama i ljubavnicima, roditeljima, psima, i drugim kućnim ljubimcima.
Gore navedeni naslov umoljavamo da se povrat poreza također odobri voljenim osobama, ženama, muževima, partnericama i partnerima, ljubavnicama i ljubavnicima, roditeljima, psima, i drugim kućnim ljubimcima, kao pravičnu naknadu za slušanje.
KALENDAR NA DAR
Stori ljudi neso znali pisat. Ma imeli so kalendar (kalendaj). Zvoli so ga pratiki. Za saki don sliko sveca i senj (znok) ca treba delat. Stori ljudi neso znali pisat, prvo so znali gonat.
Sakemu mesecu doli so ime:
- Untošnjak (antošnjak). Prema svetemu Antonu (Antunu) Pustinjake, ka bacilo za domoće blogo. Njegoh blagdan je na sedomnajs. ”Sveti Unton z belo brodo.”, rekli so stori ako je pada sneg. Litrativajo ga va frotarske robe, s palico i libreten, na glove bela broda, okole njega prosci i vosce, kravi i konji, nojde se i kakof brek. Januar je po rimsken boge Januse. Harvoti reco i siječanj. Za Labinjani je sečanj veljača. Oni so valja malo kašneje sekli drevo.
- Sečanj (secanj, sičanj). Jer se drevo seče. Harvoti prave veljača, valja jer so dnevi se veći, velji, veli. Mesec ka duro najkraće, dvajsti osan ili devet don. Moj nono Ive je bi rojen na 29. Umra je sa samo osomnajs let.
- Morč. Labinjani so bobicić kambjali rimsko ime. Mart po Marsu, rimskemu bogu gveri. Harvoti reco i ožujak, od laž: vreme je va ten mesece lažno, folso, kambjiva se.
- Uvril. Posudili od talijonskega, zasprovje od Rimskega kalendara, i kambjali. Stori rimski kalendar ime je deset meseci. Novo leto pocelo je na mladoletak (mladaletak, pramaljeće, primavera). Harvoti prave i travanj, po trove.
- Moj. Poglej pod tri i cetiri. Harvoti prave i svibanj po svibe, svibovine.
- Pomajić. Jer pridiva pokle maja. Janura po rimske božice Junone. Lipanj po lipe ka va pomajiće cvate.
- Žetvenjak. Jer so želi šenico (cenico, šaštarelac). Jul po Julije Cezare ka se onda rodi. Srpanj po srpe. (Pokle je priša batić.)
- Ungošt (angoš, angošt). Poglejte pod piko pet. Kolovoz jer se peljalo seno. August po rimsken krolje Auguste.
- Šetenbar (setenbar). Poglejte pod piko osan. Po storen kalendare bi je sedmi mesec (septem). Zvoli so ga i Smokvenjak. Po one rožice ko frut zovo. Smokva i ulika, ne samo med i teron, to je Mediteran. Jala jo je i Kleopatra, amante od onega Julija Cezara, ”kraljica seh krolji” (Maro Antonije, još jedon amante), forši je i radi smokvi lepa bila. Rujan po rujanje, tako se jelen jovlja kad se tera.
- Utobar (otobar). Poglejte pod devet. Po storen rimske kalendare osmi po redu. Zvoli so ga i miholjšćak; prema svetemu Mihovilu (Mihaelu), jenemu od tri onjelići. Po storen kalendaje od crekvi slavi se va utobre. Danas na 29. šetenbra. Listopad, ne treba bit joko štut,pada, pada, fala Bogu samo pera padajo.
- Martinjšnjak (martinšćak). Po svetemu Martinu. Martinu je otac do ime po Marse kako i Rimljani mesecu marte. Umra je na 8. pokopon na 11. martinjšnjaka. Slavi se na 11. martinjšćaka, kada se vino otokiva. Stori Labinjani prave da se slavi jedanajs don pokle seh kolegi sveti jer ni posluho Boga; onako žedan farmo je va oštarije na Vineže. Boh i kumpanija šli so dalje za roj. Kovari,veseli i pjani, so ga stukli. Deset don se leci poli dobre, forši kovarske fameji, i tako zakasni va roj. Novembar jer je novem bilo devet, deveti mesec po storen kalendare. Studeni jer je (bilo) mrzlo.
- Božićnjak. (Božitnjak) Se kapi, po Božiću. Zvoli so ga i prasunac, ne robi špjegat zoš. Decembar jer je decem bilo deset. Prosinac valja jer se onda najviše prosi.
Alora, Labinjani kako i si drugi imajo četiri štajoni (štađoni): mladaletak (proljeće), leto (ljeto), podzimak (jesen) i zimo ka je zima. Imajo i dvanajs meseci kemu so doli ime prema nekemu svetemu šloveku (sveti Antun Pustinjak, sveti Martin) ili blagdanu (Božić); ili prema delu ko se delalo (seklo drevo ili želo šenico) ili, ako ni pada na mente svetac ili delo so ime zeli od Talijoni.
Ovo storijo finit ćun s jeno šćorico ko son zapošto, a pravi mi jo je, kao i puno pametneh stvori, pa i o kalendarami, moj maještar pokojni Božo Glavičić:
Bilo je za Božić, kada se prodavajo novi kalendari:
– Šinjora, ćete kupit novi kalendar, sada so prišli.
– Vero, nećun, fala lepa, son lone kupila dvo.
