AMERIČKA PITA
Od kraja osamdesetih u Americi slave broj Pi. 14.3. (Amerikanci najprije pišu mjesec, nema veze što svi nisu Amerikanci) organizirano hodaju u krug, feštu zaslade američkom pitom (Pi, čita se pai, kao i pita). U međuvremenu je 14.3. postao Međunarodni dan matematike. Cijeli svijet jede američku pitu i pobožno kruži.
14.3.
Karl Marx umro je na četvrti rođendan Alberta Einsteina, na čiji je pak sto i trideset deveti rođendan umro Stephen Hawking.
BISERJE
Tamo daleko, u New Yorku, tamo negdje sedamdesetih godina, jednog vrelog ljetnog dana, Dušana Simića, kojeg tamo daleko već zovu Charles Simic, zaustavila je neka žena na Drugoj aveniji: žena od svojih pedesetak godina, očiju punih suza, pjesnika moli za pomoć u potrazi za zagubljenim biserom. Toga vrelog, ljetnog dana, tamo daleko na Drugoj aveniji Velike jabuke, mister Simic nije uspio pomoći nepoznatoj ženi da pronađe biser, i kad su se rastajali imala je oči pune suze, a on do kraja života 9. siječnja 2023. nije prestao tragati za njim, ta pjesnik ništa drugo i ne radi: traži biserje, i baca pred svinje.
BUVE
U bilježnicu koju je koristio u doba srednje škole u Francuskoj Charles Simic zapisao je fragment o svetom Augustinu koji ni nakon devedesetak napisanih djela nije uspio shvatiti zašto je Bog stvorio muhe. Buve koje svetac nije razumio pjesnik je smjestio u stihove:
Gospode, vidiš li
Buve što jure u sklonište?
Ne, on buve ne vidi
GIOSE
Kada su u noći, u ponedjeljak oko jedan sat, zaustavili vozačicu i njenu bijelu Fiat Pandu, karabinjeri nisu mogli znati da vozačica nema važeću vozačku dozvolu, a Panda nije osigurana; karabinjeri nisu mogli ni znati da vozačica i njena Panda svakodnevno prevale desetak kilometara od Vigarano Pieve, zaseoka općine Vigarano Mainarda, do prijatelja u Bondanu (pokrajina Ferrara), s kojima dugo u noć strastveno igra briškulu, trešete ili buracco; karabinjeri nisu mogli znati niti da vozačica desetljećima živi sama, jede malo, ali dobro, ne odriče se sladoleda (a odrekla se muškaraca – ona je slobodna žena, neće ona neradnike uzdržavati); karabinjeri koji sve nabrojeno nisu mogli znati, bili su jako ljubazni, gospođu su odvezli kući (Pandu je doma dostavila vučna služba), za nekoliko sati grad i svijet su doznali da su te noći karabinjeri zaustavili šinjoru Giuseppinu Molinari zvanu Giose koja za nekoliko dana, 22. ožujka 2024. slavi 104 rođendan, a slobode i prijatelja se ne odriče za sve kazne svijeta, pa je u utorak obveze izvršavala na bičikleti, planirajući kupiti Vespu.
IZVOZ
Prema istraživanju Međunarodnog instituta za istraživanje mira (SIPRI) sa sjedištem u Stockholmu objavljenom u ožujku 2023. Sjedinjene Američke Države su najveći svjetski izvoznik oružja: izvoze 42 posto cjelokupnog svjetskog izvoza oružja. Naravno, izvozom oružja notorni globalni žandar, zemlja slobodnih i dom hrabrih, izvozi demokraciju.
KNJIGOCID
Osmi je mart, poplava cvijeća, najčešće crvenog, izljeva ljubavi i sreće, koji će već sutra postati smeće; u narodnu knjižnicu koju zovem Giuseppina Martinuzzi, ulazim sa predumišljajem da današnji dan knjižničarkama (u knjižnici nema knjižničara, nema šanse da upravo stasa neki novi Borges) čestitam neverbalno.
– Knjižničarka iz Belog Manastira u mailu je naglasila: Ali knjige su na ćirilici- rekla je knjižničarka predajući mi knjige (bilježim za povijest: 1. Siniša Paunović: Pisci izbliza, Prosveta, Beograd, 1958; 2. Milan Kašanin: Susreti i pisma/Pronađene stvari/Misli, zavod za udžbenike i nastavna sredstva. Beograd, 2004). – Moja kći u Turskoj uči ćirilicu, na prvom satu napisala je Tito – dodala je druga knjižničarka.
Istoga, osmoga marta, znanac, naš knjižničar iz Pariza šalje tekst Nebojše Katića koji piše o reportaži iz Le Mondea od 3. ožujka 2024 o velikom čišćenju knjižnica u Ukrajini.
Prepisujem:
Ideja je da se, po preporuci vlasti i u uslovima vanrednog stanja, uklone svi autori koji podržavaju rusku invaziju ili ideju o ruskoj supermaciji (šta god to da znači). Ovde nije reč o kulturnom vandalizmu, već o patriotskom činu ne samo ukrajinizacije, već i derusifikacije biblioteka. Veliko čišćenje je obuhvatilo i ruske klasike, mada je usput potkačilo i npr. Paola Koelja zbog njegovih susreta s Putinom i stava da je Ukrajina rusofobna.
Kako je u tekstu objašnjeno, Ukrajinci nisu nacisti i ne spaljuju knjige već ih samo sklanjaju od čitalaca po magacinima, podrumima ili tavanima. Ponegde se ruski klasici čak mogu dobiti na čitanje ako ih neko baš traži, a ponegde se mogu i naći, ali samo u prevodu na ukrajinski. Jedna bibliotekarka se nada i da će se ruski klasici vratiti na police kada Rusi napuste Ukrajinu.
U tekstu ima i zanimljivih zapažanja ali ću ovde navesti samo dva, budući da dolaze iz institucija kulture. Kako je to objasnila Olexandra Kolar, direktorka novoformiranog instituta za promociju ukrajinske literature (https://ubi.org.ua/en), ruski klasici su jako štetni jer oblikuju mišljenje ljudi. Njih zato treba ukloniti i zadržati ih samo u specijalističkim bibliotekama kako bi stručnjaci mogli da proučavaju korene zla i totalitarizma.
Volodymyr Yermolenko, predsednik ukrajinskog Pen kluba je objasnio da je Rusija, podižući spomenike Puškinu ili dajući nazive ulicama po njemu, obeležavala teritoriju imperije. Nije slučajno da se njegovi spomenici uklanjaju ne samo u Ukrajini, već i u Letoniji na primer. Bibliotekari nisu dobili instrukciju da sa polica uklanjaju neke druge klasike, npr. nemačke ili poljske.
Sjećam se Dubravke Ugrešić, ove godine slavila bi sedamdeset i peti rođendan 27-og, a sjećamo se njenog odlaska 17-og, ponovo čitam njen esej ”Pitanje optike”, piše o našoj šutnji (građana, promatrača, naših) devedesetih, prepisujem:
U to vrijeme, prema naputku hrvatskog ministarstva kulture, čišćene su biblioteke od nepodobnih knjiga i njihovih autora. Ponegdje su gorjele i lomače. Štoviše, lomače su znali inicirati lokalni bibliotekari, učitelji i đaci.7 Na smeću su, prema izvještajima rijetkih novinara, pronađene, među ostalima, knjige Ive Andrića, jedinog jugoslavenskog Nobelovca, i Thomasa Manna. Na smeću su pronađene kultne knjige moga djetinjstva, poput Ježeve kućice Branka Ćopića. Na smeću su pronađene i moje knjige. Moji kolege, profesori književnosti, šutjeli su. Nitko od njih nije ni trepnuo.
U sedmoj fusnoti eseja ”Pitanje optike” Ugrešić piše, pa prepisujem i to:
O hrvatskom knjigocidu 1991-1992. pisao je u nekoliko navrata Feralov novinar Igor Lasić, da bi se na kraju našao u farsičnoj situaciji u kojoj ga je bibliotekarka knjižnice u Korčuli i spaljivačica knjiga tužila sudu. Broj časopisa Prosvjeta s naslovom “Knjigocid-Kulturocid” (novembar 2003) i jasnom aluzijom na citat Heinricha Heinea: “To je bila samo predigra, tamo gdje se spaljuju knjige, spaljivat će se i ljudi” (“Das war ein Vorspiel nur, dort wo man Bücher verbrennt, verbrennt man auch am Ende Menschen”) – posvećen je toj temi.
Bez komentara.
KUĆA TAJNI
Charles Simić mi je potvrdio da je pjesma tajna koju dijele nepoznanici. Charles Simic mi je potvrdio da pjesma na neponovljiv način mora svjedočiti o našem postojanju. Charles Simic mi je potvrdio da je poezija arte povera, njena su građa mala čuda sjećanja i svakodnevice. Charles Simić mi je potvrdio da je pjesnik prevoditelj stvarnosti, čudotvorac koji pretvara život u čuda. Charles Simic mi je potvrdio da je čovjek kuća u kojoj postoje mnoge tajne sobe.
OČEVI
Vidjela sam primjerak Kapitala koji je otac marksizma poklonio ocu darvinizma, javlja se znanica razglednicom iz Darwinove Down House, u Kentu, jugoistočnoj Engleskoj; “Od iskrenog poštovatelja Karla Marxa” napisao je na početnoj stranici Karl Marx. Znanica prenosi riječi vodiča: Darwin knjigu vjerojatno nije ni pročitao (ili ga se nije dojmila ili njegov njemački nije bio dostatan), trebalo mu je čak tri mjeseca da napiše odgovor:
“Premda su naša istraživanja bila toliko različita, vjerujem da obojica iskreno želimo proširenje znanja i da će to dugoročno sigurno pridonijeti sreći čovječanstva”. Zanimljivo, znanica je kartulinicu datirala 14.3.2024., na dan kada je 1883. umro pisac Kapitala (koji je priznao da nitko u povijesti čovječanstva nije toliko pisao o novcu dok je imao tako malo novaca – Kapital mu nije bio dovoljan za pokriće troškova cigara koje je popušio pišući djelo), na čijem se sprovodu na londonskom groblju Highgate okupilo trinaestero ljudi (uključujući pogrebnika i pokojnika).
U grobu leže i Marxova žena, Marxove kćerke, Marxove unuke, i Marxova kućna pomoćnica, Božji proletarijat, šali se znanica u novoj kartulinici nekoliko dana kasnije. Za obilazak groba platila je šest funti. Za vječni boravak u susjedstvu Marxovih valja izdvojiti dvadeset i pet tisuća funti. Skroman prilog za trajnu teoriju vrijednosti.
OČEVI II
Ako je za vjerovati Koradu Korleviću drug Karl Marx je shvatio da je kapital živo biće, Gospodin Kapital je čudovište koje ždere sve živo i neživo, sa tendencijom rasta; ono što drug Marx nije mogao smisliti i zamisliti je da će Njegovo Veličanstvo Kapital dobiti mozak, imati sposobnost razmišljanja, tražeći bitak.
OČEVI III
Kada je otac (izraelske) domovine David Ben Gurion sunarodnjaku i kolegi, ocu teorije relativnosti, ponudio časnu dužnost drugog predsjednika Države Izrael, Albert je Einstein visoku čast ljubazno otklonio riječima: Znam nešto malo o prirodi i gotovo ništa o ljudima.
