VARIJACIJE | Rumunjske kartulinice

Piše: Daniel Mohorović

SLUŽBENE POSJETE

Rumunjska je bila prva zemlja u jugoistočnoj Europi koju je Tito posjetio pri kraju Drugog svjetskog rata. Na rumunjsko tlo stupio je sovjetskim avionom, nekoliko dana prije prvog sastanka sa Staljinom, kasno noću 18. rujna 1944.

Rumunjska je bila posljednja strana zemlja koju je predsjednik Tito posjetio od 2. do 4. studenoga 1979., dvadeset dana prije mog prvog rođendana (što Tito nije mogao znati). Deset godina kasnije Nicolae Ceauşescu brojit će (što također nije mogao znati) svoje posljednje dane. Trideset i tri godine kasnije, od 25. do 30. rujna prvi ću put, službeno, posjetiti ovu, prema Dučićevim riječima zemlju lijepih žena i podmuklih vina.

Jovan Dučić poznavao je Rumunjsku, bio je jugoslavenski ambasador u Bukureštu krajem tridesetih. Prije njega, početkom dvadesetih, točnije u studenom 1921., iz Rima, koji ga je ”trovao” i ”slamao”, u Bukurešt stiže Ivo Andrić. “Srećniji su razgrabili bolja mjesta, a mene je zapao Bukurešt”, jadao se Andrić prijateljici Zdenki Marković. Ubrzo uviđa da Rumunji imaju smisla za formu i sjaj, u  veselom i bujnom Bukureštu se osjeća bolje, zdravije i vedrije nego u Rimu, ima više vremena za sebe, piše, uči rumunjski, a na poslu priprema posjetu regenta Aleksandra Karađorđevića budućoj ženi princezi Mariji Hohenzollern-Sigmaringen.

Iz Bukurešta Andrić piše svom mentoru Tugomiru Alaupoviću: “Valja biti pravedan, boravak u inostranstvu mi je koristio umnogome, ali osjećam da ne smije predugo trajati ako neću da izgubim vezu sa zemljom i duhovno usahnem.” Fra Augustinu Čičiću: “Da ti znaš kakva je to muka: živjeti daleko od zemlje, a biti svakom žilicom vezan uz nju.”

NARODI BEZ SREĆE

“Rođen sam u malom gradu, u narodu bez sreće”, napisao je Émil Michel Cioran, citirao na početku svoje posljednje knjige ”Na bjelini” Josip Vaništa. Mali grad je Răşinari, u rumunjskim Karpatima. Mali grad je i Vaništin Karlovac, taj lijepi mali grad, u zelenilu, s jednom asfaltiranom ulicom, koji je Vaništa napustio 1939. I Labin. A naši su bratski narodi, narodi bez sreće.

Posljednja Vaniština knjiga počinje i završava s Cioranom koji je volio riječ NESTATI. Izdana je 2015., u stotinu primjeraka. Vedrana Rudan dobila je 28, ja 87 primjerak.

“Ah Vaništa. Svjetlo u mom hrvatskom mraku. Srce mi je veliko kao kuća.” Napisala je Vedrana Rudan 16. ožujka 2015., bio je ponedjeljak, dan kada je od Vanište dobila knjigu, pročitala u trenu, i krenula nazivati prijatelje, dijeleći radost. Vaništi sam prenio Rudaničinu radost. Javio se iz Križanićeve 22.5.2015.: “Drago mi je da Vam je nešto rekla kao i reakcija Vedrane Rudan, osobu koju nikada nisam vidio niti s njom govorio  i čije stavove čitam na Facebooku sa velikom pažnjom, u ovim tmurnim vremenima kroz koje prolazimo. Danas mi je pisao Stanko Lasić na istu temu  pa ću Vam kopiju toga pisma poslati poštom. Srdačno Vaništa  i Nives.”

Vaništine riječi prenio sam zahvalnoj Vedrani Rudan: Gospodin Vaništa je junak mojih snova.”

MĂCIN

Sjedimo na terasi vile Silfar, možda jedinog hotela u Măcinu. Jedemo pomfrit posut parmezanom, ispijamo vino koje piju nasljednici rumunjskih kraljeva (bilo ih je četvero, čini mi se).

Na drumu se natječu skupocjeni automobili, kojima ne znam marku, i seoske kočije sa jednim konjem i kočijašem, koji danju čini mi se prodaje jaja i kokoši. Zatvoreni prozori na kućama, kod rijetkih gori svjetlo, nigdje čovjeka.

ŽRTVE POVIJESTI

Dok paroh Lucian Ionita priča o djevojčici koja je voljela korale, djevojčici od dvanaest (dvanaest je bilo apostola, i oni su bili ambasadori poput Dučića i Andrića, među njima i Juda Iškariotski, a nakon povijesne izdaje v.d. Matej) godina, koja je nedavno preminula, a on je pokraj măcinske crkve svetih Petra i Pavla (Biserica Sfinţii Apostoli Petru şi Pavel, reče paroh Ionita) posadio borić, u spomen na nesretnu curicu, neka i dalje sluša crkveni jednoglasni pjev, sjetio sam se Émila  Ciorana, rođenog u transilvanijskom selu  Răşinari,  tada Crno-žutoj monarhiji, i oca njegova,  Emiliana, pravoslavnog popa, Ionitova kolege.

Émile Cioran nije poznavao slučaj sretnijeg djetinjstva od svojega. Obožavao je igre po poljima i planinama, skitnje od jutra do mraka, a najviše razgovore s nepismenim seljacima, čobanima i grobarima, tim divnim ljudima koji nisu ni pipnuli knjigu. Kad su ga roditelji potjerali u grad, na škole, propao je njegov svijet, okončao se jedan san, imao je devet godina kada je protjeran iz tog raja zemaljskoga. ”Dolazim iz zemlje u kojoj se povijest ne pravi već samo trpi, i gdje je čovjek objekt, a ne subjekt”, govorio je Cioran, pripadnik rumunjskog, tog najskeptičnijeg, naroda bez iluzija.

Kad su ga pitali zašto su zemlje istočne Europe protiv povijesti, odgovarao bi: jer su njene žrtve. Žrtve povijesti. Émile Cioran koji  je većinu života radio NIŠTA, a živio je kao vječni student po pariškim hostelima, hotelima i podstanarskim sobama, dosmrtno je promovirao liječenje samoubojstvom, misao o samoubojstvu kao najljekovitiju tableticu za život, šetnju po groblju kao najučinkovitiju terapiju protiv crnih misli. Umro je u osamdeset i petoj, u društvu doktora Alzheimera, u zemlji zaborava.

Paul Celan, Cioranov mlađi sunarodnjak, rođen je kao Paul Antschel (grad Černovci, ”mali Beč”, danas Ukrajina), 23. studenoga 1920. (povijesni dan, kada sam imao točno minus pedeset i osam godina), samoubio se  20. travnja 1970. (na osamdeset i prvi rođendan Adolfa Hitlera), kao još jedna žrtva Povijesti. Prije Drugog svjetskog rata studira medicinu u Parizu, u kojem već studira Cioran, znajući da nikada neće diplomirati.

(Paul Celan nakon rata će diplomirati njemačku književnost, predavati na École normale supérieure, oženiti Gisèle Lestrange, dobiti dva sina, od kojih će preživjeti Eric.) Paul Celan vraća se u rodnu zemlju u godini kada se na rumunjsko prijestolje vraća posljednji rumunjski kralj Mihael Prvi, a zemljom vlada rumunjski Pavelić, general Ion Antonescu. Majka Fritzi, sa čijim će mlijekom upiti njemački jezik, i otac Leo, dio su crne statistike transnistrijskog logora smrti. (Paul Celan nikada neće imenovati genocid: ”ono što se dogodilo”.) Mati je ustrijeljena, otac je umro od tifusa. U Fugi smrti Celan pjeva:

Crno mlijeko zore mi pijemo te noću
mi pijemo te u podne i jutrom pijemo te s večeri
mi pijemo i pijemo
čovjek živi u kući tvoje zlaćane kose Margareto
tvoje pepelne kose Sulamko on igra se s gujama
On viče svirajte slađe tu smrt, smrt je majstor iz Njemačke
on viče na violinama zagudite dublje i vinut ćete se u nebo k’o  dim
tad’ imat ćete grob u oblacima tamo ne leži se tijesno

“Fuga smrti je epigraf na nadgrobnom kamenu”, piše Celan predragoj Ingeborg Bachmann, ljubovci, i dodaje: “i nadgrobni kamen sam. Moja majka također ima samo ovaj grob.”

Paul Celane poznavao je devet jezika (njemački, rumunjski, ruski, francuski, hebrejski, jidiš, portugalski, talijanski, engleski), za života objavio devet zbirki poezije, a svijet je za njega ostao nedokučiv. (”Nečitkost ovoga svijeta” pjeva od  zime 1968.) Pobjegao je iz života, skokom u Seinu. (Fuga je bijeg, na latinskom.) Bacio se s Pont Mirabeaua, Paul Celan, bez slova oproštaja. Na Celanovu pisaćem stolu ostala je samo otvorena biografija Hölderlinova, na stranici 66 podcrtana rečenica: “Ponekad se taj genije smrači i propada u gorki bunar svoga srca.”

Facebook
Twitter
WhatsApp
Email

pročitajte još