NAOPAČKE
Čovjeka, prema Galeanu samo treptaj u historiji svemira ili kratkotrajnu toplinu između dva leda, stvarno treba poslati u svemir.
Ne treba dalje, dovoljno je do Kármánove crte, te zamišljene granice. (Zar nisu sve granice izmišljene?) Onda će čovjek svoga Boga vidjeti. Onda će progledati. Onda će spoznati da je cijelo vrijeme krivo mislio. Neće trebati ni sletjeti da shvati da ga tamo ne čekaju slavlja, feštanja, partijanja, neka ultimativna katarza, već praznina, crnilo, polarna usamljenost, okrutna studen svemira. Na povratku preostaje mu samo da brizne u plač, i da dugo suze lije, zbog ljepote koja ne stanuje negdje, tamo, u hladnoći mraka, već ovdje, među nama, u okrilju tople i hranjive Zemlje.
Čovjeka stvarno treba poslati u svemir.
MUHA U MLIJEKU
– Kako se osjećate kao Englez u Americi?
– Opa, sada vidim da mi je u mlijeko upala muha. Ona, muha, je stvarno, strano tijelo u tom mlijeku, a svejedno je upila koliko je god mogla. Eto tako se i ja osjećam.
Pitao je znatiželjni novinar, odgovarao genijalni David Bowie, dok su se truckali kalifornijskom pustinjom.
Kao (engleske) muhe u (američkom) mlijeku.
BOLJE VRABAC U DŽEPU
Maksimilijan Vanka, možda unuk carice Sissi, koji bi se da je rođen u Labinu prezivao Vonka, u Ameriku je iz Zagreba doputovao sa vrapcem u džepu sakoa.
ŠTUKA U ŠLAGU
Josipa Lisac, pjevačica nevjerojatna raspona glasa od tri oktave, sablažnjavala je puk (“Pučina je stoka jedna grdna” pjeva Njegoš) ekscentričnim (kasnolatinski eccentros, grčki ἔϰϰεντρος, prema ἐϰ: od, iz i ϰέντρον: središte, znači izvan središta ili udaljen od središta), bolje reći/napisati osebujnim, neobičnim, životnim stilom različitim od dosadne većine. Ma molim vas lijepo ona jede štuku u šlagu, dekadencija (od srednjovj. lat. decadentia, od de- + lat. cadere: pasti) na n-tu potenciju, ma jeste li čuli, Lisica se kupa u šampanjcu.
Malo Josipine hermaneutike za kraj:
”Šlag je dio tog umaka. Jednostavnije je to napraviti nego sarmu. Štuka se kuha, mora biti u poziciji da se ne bi slomila. Kasnije se radi umak, u umaku su sastojci:
lučice, putar, bijelo vino, slatko vrhnje, sol, papar i trave.
Mi smo vrlo često kuhali s estragonom. To je zapravo improvizacija.”
A što se tiče šampanjca, istina je, Josipa Lisac kupala se u šampanjcu, za turneje po Сове́тский Сою́з. Kupala se u šampanjcu jer nije bilo vode.
MIKRO/TELESKOP
– Kada čitam Vaše pričice imam osjećaj da jedno oko držite na mikroskopu, drugo na teleskopu.
Da bih riječ rekao.
KRAJ
Na tridesetu godišnjicu objavljivanja knjige ”Kraj povijesti i posljednji čovjek”, Francis Fukuyama ponovo je obznanio: ”Ovaj put je doista stigao kraj povijesti!”.
Stigao je nekoliko puta. Uočio ga je još Georg Wilhelm Friedrich Hegel, u usponu tzv. liberalne države nakon Francuske revolucije; kao crvena utopija ukazao se i Karl Marxu, Hegelovu učeniku, koji je u drugom izdanju Kapitala ”javno priznao” da je ”učenik ovog velikog mislioca…”
Preživjeli smo kraj stoljeća, tisućljeća, povijesti, preživjet ćemo još jedan kraj.
SVIJET NA GLAVI
Poljski filozof Leszek Kołakowski, prvotno kritički marksist, potom gorljivi kritičar marksizma, dvadeset i trećeg je studenog na Portone di Bronzo, ulazu u vatikansku Apostolsku palaču, zamolio papinog gardistu u michelangelovskoj odori da mu pomogne nositi trotomne Główne nurty marksizmu (Glavni tokovi marksizma), izišle na poljskom dvije godine ranije u Parizu, a ove, povijesne 1978., u engleskom izdanju.
– Ubuduće pišite laganije knjige – nasmijao se gardista nakon uspona brojnim stubama.
Prvi papa netalijanskog porijekla od Hadrijana Šestog, i prvi papa Poljak, uz posredovanje jednog talijanskog socijalista/katolika, prima svog sunarodnjaka u privatnu audijenciju. Papa zna koga prima: do 1968., uklanjanja sa Sveučilišta, profesora povijesti novije filozofija u Varšavi, sada emigranta, profesora u Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji, povjesničara ideja koji je nekada oštro napadao crkvu, da bi potom pisao o njenom osnivaču, možda jedinom pravom kršćaninu, i komunisti.
– Vjerojatno je u vama došlo do neke promjene, kada ste pisali članak o Isusu Kristu. Mora da se u vama dogodio nekakav prijelom – primijetila je Njegova Svetost, kojeg Kolakowski tako ne oslovljava, ne kaže ni papa, ni Sveti Oče, ti epiteti jednostavno mu neće probiti zidnu ogradu, obraća mu se u trećem licu, i ne odgovara na papin komentar, ne ”ispovijeda se”, spominje jučerašnji dan, opću audijenciju, papine misli o umjerenosti. Umjeren čovjek nije žrtva strasti, poručio je jučer Woytila, strasti ne nadvladavaju razum, volju ni srce, umjeren čovjek gospodari sobom, njegovo ”više ja” nadvladava njegovo ”niže ja”.
– Nisam znao da ste bili prisutni. Da. Može se reći da ova vrlina neizravno uvjetuje sve ostale vrline, ali se mora reći i da su sve ostale vrline neophodne da bi čovjek bio “umjeren”, ili bolje rečeno “trijezan”.
Pri kraju susreta:
– Zahvaljujem što je otac želio da sa mnom razgovara, jer ocu cijeli svijet leži na glavi.
– Svakom od nas cijeli svijet leži na glavi – nasmijao se papa Ivan Pavao Drugi.
TREĆI SVJETSKI RAT
Ni Jorge Maria Bergoglio ni papa Francisco nisu čitali Branka Lazarevića. Prvi neeuropski papa u tisuću tristo godina, prvi papa isusovac i prvi papa Amerikanac, nije čitao književnog kritičara, teoretičara i dnevničara Branka Lazarevića. Da je Jorge Maria Bergoglio/papa Francesco čitao Branka Lazarevića ne bi po gradu i svijetu zborio da živimo Treći svjetski rat u dijelovima, već Četvrti. Nepročitani Lazarević još je krajem 1946. pisao o Trećem svjetskom ratu, hladnom, neslužbenom ratu između dviju aždaja, kapitalističke i crvene. (Winston Churchill, tada bivši britanski premijer, 5. ožujka 1946., točno sedam godine prije Staljinova smrtnog šloga, opisuje Željeznu zavjesu koja se ukazala između Sttetina i Trsta.)
Prorokovao je Lazarević: ”Amerikanci u obračunu sa Rusima koristiće večno ukrajinsko nezadovoljstvo.” Branko Lazarević bio je pisac i diplomata. Washington, Chicago, Berlin, Varšava, Prag, Tirana, Bruxelles, Luksemburg, Ankara i Beč Lazarevićeve su diplomatske stanice. Branko Lazarević bio je poliglota, građanin svijeta. Građanin Jugoslavije. Građanin Beograda i mještanin Hvara (Marojevica).
Umirovljen pred rat, dok Europom marširaju hitlerovci, vraća se u zemlju, koja se raspada, koja će se raspasti, od koje će naposljetku ostati samo šume. Raspada se i obitelj, Lazarević gubi ženu i sinove, skončavaju pod zemljom. ”Pustoš je iza mene, ispred mene je pustoš.” zapisuje u svoj dnevnik (pisan između 1942. i 1947. na 1120 kucanih stranica, objavljen šezdeset godina docnije) Lazarević, želeći se sakriti u neki svoj budžak, kantun: ”Sakriti se u neki svoj ćošak, velika je umetnost, čovek mora da ima u duši jedno mesto u koje može da se uvuče i sakrije.”
O DEMOKRACIJI U AMERICI I SVIJETU
Za vrijeme administracije četrdeset i trećeg predsjednika Al Qaida napada New York, srce američke ekonomije, i Washington, politički epicentar svijeta. Nepunih mjesec dana kasnije četrdeset i treći predsjednik naređuje vojnu intervenciju u Afganistanu. Okupacijom se četrdeset i treći predsjednik bori protiv terorizma. Iraku, Iranu, Sjevernoj Koreji, suprotstavlja se riječima (”osovina zla”), i monetarističko – miltarističkim (ne) djelima, napadom na Irak.
Poticanje međunarodnog terorizma i posjedovanje oružja za masovno uništenje glavne su točke optužnice. Paradoksalno, mogle bi vrijediti i za perjanicu slobode i demokracije. Četrdeset i treći predsjednik javno se hvali da je veći demokrat od Saddama Husseina. On, četrdeset i treći predsjednik, (nadri)liječi bolesti islamskog radikalizma i terorizma. Širenje demokracije jedini je, čudotvoran, dugoročno učinkovit lijek koji može suzbiti tu pandemiju (pandemonij). On, četrdeset i treći predsjednik, samo pomaže Iračanima uspostaviti demokraciju u srcu Bliskog istoka.
”Iskreno, znamo da je naša demokracija u opasnosti. Došao je trenutak za obranu demokracije” zavapio je četrdeset i šesti predsjednik. ”Američka demokracija je napadnuta jer je bivši predsjednik Sjedinjenih Država odbio prihvatiti rezultate izbora 2020.”, argumentirao je i apelirao: ”Nemojte griješiti. Demokracija je na glasačkom listiću za sve nas.”, i priznao: ”Demokracija je nesavršena.”; i ponovo pozvao: ”Uvijek je bila, ali smo pozvani braniti ju, sada.”
Pomogni sam sebi pa će ti i Bog pomoći, naravoučenije je naših naroda. Evo još nekih naravoučenija: Demokracija je nesavršena, istina, demokracija je na glasačkom listiću, nažalost, samo na glasačkom listiću. Demokracija je broj, nažalost ne i ime/prezime, broj glasova na određeni povijesni dan, broj nekretnina/pokretnina.
ODJAVNA ŠPICA
O San Franciscu (u kojem je Galeano na jednom zidu pročitao grafit ”Kad bi glasanje nešto mijenjalo, bilo bi nezakonito.”) pjeva Lawrence Monsanto Ferlinghetti (24.3. 1919 – 22.2.2021), uz pomoć prepjevatelja Voje Šindolića:
DVA SMETLARA NA KAMIONU, DVOJE ZGODNIH MLADIH LJUDI U MERCEDESU
Čekajući pred semaforom da se upali zeleno svjetlo
u devet ujutro usred San Francisca
jarkožuti kamion za odvoz smeća
s dva smetlara u crvenim plastičnim prslucima
koji stoje na stražnjoj platformi
drže se za ručke
i gledaju prema
Mercedesu otvorenog krova
i elegantnom paru u njemu
Mladić
u otmjenom trodjelnom lanenom odijelu
duge plave kose koja mu pada do ramena sa sunčanim naočalama
Plavokosa djevojka ljupko počešljana
odjevena u kratku suknju i višebojne čarape
voze se prema njegovom arhitektonskom uredu
I dva smetlara na nogama još od četiri ujutro
umorni i prljavi od napornog rada
vraćaju se u bazu
Stariji smetlar sijede kose boje čelika
i pogrbljenih leđa
promatra ih poput
kakvog Quasimoda
I mlađi smetlar
također dugokos i sa sunčanim naočalama
otprilike jednakih godina kao vozač Mercedesa
Oba smetlara bulje
i kao da iz velike udaljenosti gledaju
u ravnodušni par
koji kao da promatra neku besmislenu TV reklamu
u kojoj je uvijek sve moguće
Crveno svjetlo semafora načas
zadržava jedan par pokraj drugog
kao da je išta među njima
moguće
s druge strane velikog zaljeva
na otvorenim morima
ove demokracije
