BLAGOVANJE
Nosim barba Danilu ručak.
Molim te ne žuri, nikada ne žuri, kad pozvoniš, a zvoni dugo, i jako (nisam gluh, ali slabije čujem), dobro pritisni buton, pričekaj da se susretnemo, zjenica sa zjenicom. razmijenimo pogled, osmijeh, riječ. U hodniku ulaza stolić sa novinama, zvonim duuuugo i jaaaako, sjedam i listam Glas Istre, osluškujem korake, zveket ključeva, otključavanje brave za koju, hvali se barba Danilo, provalnici nemaju rješenje.
Dobar dan, lijepo te je vidjeti, uđi, put znaš, kroz tunel do dnevne sobe; za velikim stolom zauzete četiri stolice, svaka rezervirana za jednog od njegovih najboljih prijatelja i najdražih sugovornika, predmeta njegovih istraživanja, od nekih se ne razdvaja desetljećima. Ove drugarice i drugove ipak ne mogu zamoliti da ustanu, rekao je barba Danilo, pokazujući brda knjiga na stolicama.
Osvrće se na moje crtice pod naslovom ŽIVOTIĆI, blago se srdi (drugarska kritika, kaže) što nisam spomenuo njegovu prijateljicu, Mariju Crnobori koja je svoj veliki život. koji je počeo 1. listopada 1918. (dvije je godine starija od barba Danila) u Banjolama, i trajao od Habsburške Monarhije do krnje (velike) Srbije, a završio 21. listopada 2014. u Beogradu, nazivala životićem; isto je naslovila svoju drugu i zadnju knjigu, i poglavlje mojih Vrajžih Istrijanki posvećeno njoj (Ja sam jena trda istarska koza, riječi su Crnoborine, koja je maestralno recitirala istoimenu Balotinu pjesmu) nosi isti naslov.
Odveo me u radnu sobu, pokazao nešto što je pokazao nikome ili tek nekome: kronološki posložena pisma Marije Crnobori, prvo od 24.travnja 1955., posljednje od 21.listopada 2012. Smiješ čitati, ali nikako i iznositi iz ove kuće, glasilo je upozorenje.
Zamjena posudica, povratak kroz tunel od knjiga, zatvaranje i zaključavanje neprovaljivih vrata.
BIZNIS
Dok barba Danilo ruča u kuhinji (domaća maneštra i palačinke) u dnevnom boravku listam pisma Marije Crnobori. U pismu od 21. listopada 1999. (točnije petnaest godina kasnije umrijet će) Marija Crnobori između ostalog piše: ”Kad sam se s pijace vraćala uzbrdicom kući, žena mi priđe s leđa, uzme moju boršu i pođe ispred mene. Ne reagiram, mislim: to je netko tko me poznaje.
Onda se ona polako zaustavlja, stignem je, a ona mi i dalje nosi torbu. Mislim – neko od publike. Lijepo lice, crna kosa, crne oči. Nasmijem se, nasmije se i ona. I nosi dalje moju boršu. Puštam, lakše mi je penjati se ulicom. Pitam je šta je po zanimanju. ‘inženjer’, kaže. Po melodiji vidim da nije moja publika. ‘Odakle ste?’ ‘Iz Jermenije! ‘Šta radite ovdje?’ ‘Biznis, sad je sve biznis’.
I ona kaže: ‘Imam majku tamo daleko. I ona teško nosi’. Malo me je stislo grlo. Kažem joj da sam glumica i da sam bila s teatrom u Rusiji. To joj se svidjelo. Putem me je zapitala da li sam se uplašila kad mi je uzela ceger. ‘Ne plašim se ničega, stara sam’. Onda nas je zaustavio visok čovjek s bradom i šubarom i molio 5 dinara za doplatu vozne karte.
Imala sam 20 u džepu, svratila sam u samoposlugu, kupila mlijeko i dala mu 5 dinara, jer je čekao pred radnjom. Jermenka je bila sa mnom u radnji. Dala sam joj ime i telefon da mi se javi. Rekla je da se zove Margarita.’
ČEŠALJ
Nosim barba Danilu ručak.
Tripice.
Toplo proljetno poslijepodne. Spuštam se stepenicama u vrt. U ciglastim vazama raznobojne begonije. Do ulaznih vrata hodam šljunčanom stazom. Ulazim u kuću. Do stana barba Danila još nekoliko stepenica. Zvonim. Jaako zvonim. Duuugo. Odgovora nema. Sjedam na plastičnu stolicu, čitam Glas Istre To je za posjetitelje, svaki put ponovi barba Danilo, dok gost čeka da otvorim da malo posjedi i pročita novine. Iznutra dopire glazba. Čitam Milana Rakovca.
Osamdeset i kusur godina, priznaje drug Milan, mahnito se češlja, ne svaki dan, ponekad, ali cijeloga života, uvijek istim aluminijskim češljem načinjenim od oplate Boingove B-17 Leteće tvrđave (Flying Fortress). Kao dječačića znala ga je mati, Duša, počešljati tim aluminijskim češljem, dandanas pamti jezu od metalnih zubaca koji bi znali zastrugati njegovu lubanju, strah da će mu se zupci zabiti u glavu.
Kada su mu ubili oca i dida postao je najstariji muškarac u obitelji. Napunio je petu godinu. Mati mu je naredila da se mora sam češljati. Nije ga više boljelo, bojao se da hoće.
Posljednje češljanje drug Milan želi upravo tim češljem o kojem piše, stoga prepisujem u svoju crvenu tekicu: ”nečija ruka to može: potonji kontakt anorganskog djelića Super tvrđave B–17 s organskom tvari koje od mene ostane. S pepelom će biti problema, molio bih pripremiti pet papirnatih vrećica, iz trgovine, jasno. Jedan škartoc prosuti u Flossenburgu gdje je bio logor, tu su mi ubili i spalili djeda.
Drugi u Poreču oko očevoga groba i spomenika, neka rastu maćuhice. Treći na Mirogoj, molim, otvoriti materinu urnu i usuti me k njoj. Četvrti škartoc na Iž u grob do Lade. Peti škartoc mora imati najveć luga, ča ga rabi rashitati na Benić-vrhu, po cimitru di počiva već naših nego ča nas je živih, mi se vidi, magari ki zna?
T’r lako da nas je ki će znati koliko, kad počnemo brojiti rodbinu po svitu: Poreč, Pula, Umag, Zagreb, Varese, Toronto, Woolongong, Valparaiso. A Flying fortress? A ma, ča ja znan, ću se domisliti potle…”
ĆUTANJE
Dok barba Danilo ruča u kuhinji (kopun u crvenom vinu sa domaćim njokima) u dnevnom boravku listam pisma Marije Crnobori. Najviše piše o drugima: učiteljima (Gavelli, Strozziju), mužu (Fotezu) kojeg je zaprosila pismom na dvadeset i četiri stranice (o tome sam već pisao u Vrajžim Istrijankama, pa ne bih više), unukama, praunucima, prijateljima, kolegama, ulogama, kazališnoj povijesti, interpretaciji klasičnog stiha….
Najmanje o sebi. Velikanka je najmanje velika sebi. Velikanka je velikanka jer samu sebe ne gleda kao velikanku. Samoj sebi ne persira. U pismu barba Danilu (kraće od dvadeset i četiri stranice) iz ožujka 1970. između ostaloga piše: ”Javila se jednom teta Zorka, Andrićeva punica: ‘Zove vas Ivo Andrić, da dođete’. Odem. ‘Šta je život, šta je čovek?’, glasno je razmišljao: ‘Evo, na primer, Gete. On je bio mudar čovek, jedan od najmudrijih ljudi. I zamislite da je slučajno kao dete pao, da se udario u glavu i da je najedanput postao bespomoćan – onda to više ne bi bio Gete, mudri Gete…’…na rastanku kaže: ‘Marija, govorite, poslije smrti svi ćemo imati puno vremena za ćutanje.’
Dok smo pili kavu pročitao sam ovaj odlomak barba Danilu, kao i odlomak: ”Sjećam se kad su u mom malom sobičku, ispod kosog krova na mansardi, u Visokoj 11 u Zagrebu, sjedili na podu Ivan Goran Kovačić, Dobriša Cesarić i Vjekoslav Kaleb. (Morali su sjesti na pod, jer sam imala samo jednu stolicu.) Toliko su raspravljali i ubjeđivali jedan drugog o naslovu jedne pjesme, da mi je već onda postalo jasno kako je naslov veoma važan.”
Oba odlomka smišljeno sam iskoristio kao šlagvort:
– U pismima nisam našao niti jedan drugi zapis o Ivanu Goranu Kovačiću, njenoj velikoj ljubavi.
– Zašto me to pitate? Zašto me to pitate? Pitala me Marija, na večeri, nakon jednih Susreta na dragom kamenu dalekih osamdesetih.
– I? Što Vam je odgovorila?
– Ja sam žena iz generacije koja je imala obzira. Ja hoću sve to da zaboravim, rekla je, ja hoću da ćutim, sjećam se od riječi do riječi. Jer, u mom, kao i u drugim, i u vašem životu su sreća i nesreća tako blizu u životu da se gotovo dodiruju, ali se ne mešaju (baš je rekla mešaju, a ne miješaju) nego žive odvojeno kao dva svijeta, kao ulje i voda.
LAJANJE
Snima me jedan prijatelj, a ja lajem i lajem, ”laje” barba Danilo na telefon, a nakon par trenutaka: Ne, ne, možete sad, možete sad, ulazna vrata su otvorena, kad dođete, ako slučajno nisam iza vrata, ma ja ću kroz prozor pogledat, ja ću odmah doć’ taj paketić uzet’… ja se zahvaljujem, vi uvijek na mene mislite, nakon još par trenutaka: Ne, ne, nije nezgodno, hvala lijepa i svako dobro. Fala.
Čim je spustio slušalicu barba Danilo je odšetao do prozora, gdje ima improvizirani stolić za čitanje i križaljke, govoreći: Ljudi se uvijek mene sjete, nin napravin ovo, ono, posudin libret… ben šinjora da će mi dones neki dar, a valjda neku bombonijeru, ben, ja gren jes, a ti proučavaj Marijine letere.
Dok je barba Danilo u kuhinji ručao palentu i brudet, nastavio sam s čitanjem pisama Marije Crnobori; prije nego se barba Danilo vratio i moja je uspravnost odšetala do prozora, njegova improviziranog stolića, zanimalo me što trenutno čita. Predsmrtni dnevnik Igora Mandića, knjigu sam mu posudio prije nekoliko godina, knjiga je otvorena na 263. stranici. UMIRANJE A.G.M.-a.
Danas je Matošev rođendan, s vrata će barba Danilo.
I Pessoin, dodajem.
O (ČEMU SE RAZGOVARALO)
Prvi put proljetno je ljetovala u našoj kućici 2021., nakon prve operacije. Ovo je već četvrta godina da se na moj poziv odmara u Turinima. I ove je godine podebljala svoj bolnički staž: jedno popodne radosno je svirala gitaru, po noći je pala s kreveta, podsvijest joj je doslovno slomila ruku u snu.
Prije odlaska htjela je pozdraviti barba Danila, nositi mu ručak (lazanji sa škampima).
O čemu su razgovarali? O James Joycu, na dan kad su razgovarali bio je Bloomsday, Blumovdan kaže barba Danilo, svake godine na ovaj dan ona odluči tajno biti jedan lik iz Uliksa, i ove se godine osjeća kao mrtvi Paddy Dignam koji ustaje iz groba, otkrila je svoju tajnu barba Danilu. O onoj zgradi u Trstu u kojoj je Joyce počeo pisati Uliksa, koju je prvi put gledala kao razvedena žena.
O pulskim adresama Nore i Jamesa (prepisujem za buduće hodočasnike): Via Giulia 2 (današnja Laginjina, odnosno Trg Portarata), Via Medolino 7, Via Medolino 1; preporuča se baciti pogled na dio zgrade u Flanatičkoj 16. Nije znanstveno utvrđeno u kojem je stanu krajem 1904. začet Giorgio (George) Joyce. O zgradi u kojoj je bila Berlitzova škola u kojoj je profesor Joyce predavao engleski, a madame Globočnik (je li rodu s zloglasnim Odilom?) zaljubljeno ga promatrala na hodniku.
O Fritz Sennu, direktoru Joycove fondacije u Zürichu, kojeg je barba Danilo vodio po Puli, 13. rujna 2003. na Portarati uslikao kako sjedi s Čvrljkovim brončanim Joycem, Gracijelom i Matom Čvrljkom, upoznao s Francijem Blaškovićem, koji je Fritzu poklonio CD Gori Ussi Winnetu: “Merack za FAK” ( Orfej, Zagreb, 2002.) na kojem Franci u pjesmi “Dis is d stori ud Đojs – Đejms Đojs in Pula” pjeva:
S dvajset tri lita uženjen je bija
Trbuhon za kruhon u Pulu je doša
Ni je volija i čuda je pija
živce gubija i bisan bija
četiri je miseca mučna pasa
ingleški je ljude vadija
Z sakim se kara i prigovara
i doma je ženu zajebava
Đojs in Pula
Đojs in Pula
Đojs, Đejms Đojs
Đojs in Pula
Đojs in Pula
Đojs, Đejms Đojs
Đojs in Pula
Đojs in Pula
Đojs, Đejms Đojs
Đojs in Pula
Đojs in Pula
Đojs, Đejms Đojs
Maledeti Puležani i austrijski marineri
ve la faro vedere io
još će te vi za mene čuti
Sehen sie morgen bloody Sunday
na sriću našu i njegovu Đojs je ima kamo tornati
bisan ka i brek – puknut ud Pule…
O čemu su još razgovarali? O vječnim temama, o vještičarenju, hodanju, pisanju, čitanju, putovanjima (koferi i cipele njeni su stančići), zajebavanju fašista. O tome kako nema ništa sa srećom izgubljenih dječaka, kako još uvijek čeka svog druga partizana, ali teško da će ikoga naći. Nitko nije toliko lud, prepisujem od riječi do riječi.
I, evo, moram da preskočim o čemu su sve razgovarali jer smo žurili na cimitar, obožava groblja, kao i njena pokojna nana, ali nana ih je voljela jer je htjela biti blizu svojim pokojnicima, ona želi biti blizu životu, želi se podsjećati, tu je, nema njenog imena na kamenu, ne još.
O čemu smo još razgovarali?
Što će pisati na tvom grobu? Ništa, odgovorila je, te stvari nemaju smisla, ima smisla da svojim tijelom doprinese nauci, da se mladi i naivni studenti pipkajući njene organe, igraju Boga, zaboravljajući da će umrijeti, a nakon što znanost napravi svoje, želi da se njeni ostaci spale, i prospu u dedinu šumu, možda samo šakicu pepela u Jadran, i to je to, bez hodočasnika, samo zaborav.
Na rastanku obećali smo si kartulinice.
ŽIVIO (JOYCE)
Puležani Joycu zamjeraju riječi: ”Pula je mjesto Bogu iza leđa – pomorska Sibirija – 37 ratnih brodova u luci, sve vrvi od modrih odora.”
U Joycovu obranu valja reći:
prvo, Nora Barnacle i James Joyce u Puli su boravili od nedjelje do nedjelje, od 30.listopada 1904. do 5. ožujka 1905. četiri (zimska) mjeseca i pet dana, ili ako ćemo cjepidlačiti, perfekcionistički detaljizirati, 18 tjedana, ili 126 dana, a u Via Giulia 2 nisu imali peć, srećom imali su postelju i jedno drugo, Pulu su napustili s trećim.
drugo, u dnevniku Il Giornaletta di Pola od 2.siječnja 1905. može se pročitati članak ”Sibirska hladnoća”, u kojem piše: “Snježna oluja koja je harala u noći 30. na 31. nastavlja se…
Tako je jutros termometar pokazivao 8,7 stupnjeva ispod nule. Kao u Mandžuriji! (…) Hladnoća je onemogućila lijepljenje obavijesti i plakata na oglašivačkim mjestima u gradu, jer ljepilo se smrzava trenutno. Smrzavanje vode u cijevima poremetilo je i rad naših strojeva, zato Giornaletto danas kasni.”
treće, mjesec dana kasnije, Joyce piše bratu, dragom Stanniu kako se proveo na svoj dvadeset i treći rođendan: ”Drugog smo Nora, Eyers i Fräulein Globocnik i ja išli s malim parobrodom na otok Brioni (slavan po siru). Svaka i najmanja gozba je praznik u ovoj zemlji. (…)”. Ako to i danas nije promocija našeg turizma….
četvrto, iako nisu utvrđene pulske, ni hrvatske, ni (južno, da ne pišem jugo)slavenske veze sa Uliksom, Ivo Vidan je u Uliksu uspio otkriti samo jednu našu riječ: “Ona se javlja u mješavini usklika na raznim jezicima, a svi znače isto: ‘hoch, banzai, eljen, živio (sic!), chin-chin, polla kronia, hiphip, vive Allah’’.
Sapienti sat.
Puležanima dosta.
Živio Joyce!
Treba na bukaletu napisat:
Viva Đejms Đojs.
