ABECEDARIJ BYUNG-CHULA HANA
Prijatelj mi je poslao knjige i članke Byung Chul Hana sa zamolbom: Ako ti se svidi, napravi onaj svoj abecedarij. Svidjelo mi se, abecedarij sam poslao iz labinskog Skloništa u prijedorski Crveni soliter, i tako u svijet:
BYUNG-CHUL HAN
Do jučer nisam ni znao da Byung Chul Han postoji, a danas znam da je rođen 1959. (Byung Chul Han skriva točan datum), u Južnoj Koreji, da je u rodnoj zemlji studirao metalurgiju (dok eksperimentirajući nije skoro zapalio roditeljski stan), u Njemačkoj književnost, i katoličku teologiju (namjeravajući se zarediti), i filozofiju, koju je diplomirao, i doktorirao, u knjižicama (zbog broja stranica) opisuje društvo umora.
DAN
Byung Chul Han po cijeli dan sjedi za svojim stolom (pisanje je usamljena aktivnost koju svako vanjsko promatranje uništava), napiše tri rečenice, pročita nekoliko odlomaka iz nekog filozofskog djela, svira za svojim klavirima (ima ih tri, u dvije nekretnine koje posjeduje), radi u vrtu. Dovoljno za opis svakodnevice osobe koja uporno upozorava na gubitak misterije u sadašnjosti opsjednutoj transparentnošću.
DOSTOJANSTVO
A biti dostojanstven značilo je biti _______________ (dodaj ime i prezime osobe).
INFORMACIJA
Janusovska kategorija. Sigurnost i nesigurnost. Informacije su centrifugalne sile, destruktivne po društvenu koheziju. Informacijska društva su temeljito ambivalentna. Demokracija ustupa mjesto infokraciji.
ISTINA
Istina je centripetalna sila. Istina drži društvo na okupu.
PRIJATELJI
Klijenti našeg doba. Lajkaši.
RIBICE
Mogu li ribe misliti? Pitao se Byung Chul Han, redoviti posjetitelj akvarija, i nekoliko dana prije nego je puknuo divovski, berlinski akvarij, do puknuća najveći samostojeći cilindrični akvarij na svijetu. Mi, ljudi, možemo, objašnjavao je samome sebi, ali to radimo sve manje. Zašto bi se uopće trudili? Pitao se Byung Chul Han. Možda da pobjegnemo od smrti? Ili obrnuto, da počnemo živjeti?
SAMOPODUZETNIK
U informacijsko doba ljudi su samopoduzetnici, proizvođači i distributeri informacija. Čovjek je podatak, podatak je roba, roba je rob, rob koji je dobrovoljno pokoran. Dominacija pod krinkom slobode.
VIRTUALNI SVIJET
Prokleta monotonija. Pakao istosti. Kontinuirani nadzor. Dominacija pod maskom slobode.
VRIJEME
Vrijeme se raspalo na informacije koje traju trenutak.
ŽIVOTIĆ
Byung Chul Han u rijetkim intervjuima nerijetko spominje Paul Kleea koji je jedan veliki dio života, životića (a rodio se 1879., umro 1940.) govorio da živi s mrtvima kao što živi s onima koji će se tek roditi. Mi smo previše živi da bi umrli i previše mrtvi da bi živjeli, također spominje Byung Chul Han koji na novinarska pitanja često odgovora pismeno, ne želeći se pritom osvrtati na sadržaje svojih knjiga, jer one, knjige, imaju svoj život, životić, a ako želimo i dalje biti ljudi, kao da savjetuje Byung Chul Han, moramo izmisliti drugi način života.
KUĆE SMRTI
U knjizi ”Posmrtna autobiografija” Witolda Gombrovicza drugarica učiteljica je podcrtala: “Zahtijevam Kuće Smrti gdje bi svatko imao na raspolaganju suvremena sredstva za lako umiranje. Gdje bi se moglo umrijeti lako, a ne bacajući se pod vlak ili vješajući o kvaku.
Gdje bi se iscrpljeni, uništeni, dokrajčeni čovjek mogao prepustiti prijaznim rukama specijalista da mu bude osigurana smrt bez mučenja i poniženja.” Svoju kuću smrti drugarica je učiteljica našla u Amsterdamu. Usluge te kuće prestala je koristiti 17. ožujka 2023. Kremirana je osam dana kasnije. U petak 20. travnja 2024. pepeo drugarice učiteljice razdijeljen je u jednu veliku i dvije male urne.
Velika, morska, celulozna i biorazgradiva urna je nakon dva sata ugodne brodske vožnje u društvu rodbine i prijatelja spuštena u rijeku Amstel. Preostale dvije zaronile su u Crno (u čast majke Elisavete) i Jadransko more (u čast oca Nikole). Na mirogojskoj ploči od crnog granita (porodična grobnica obitelji Ugrešić, polje 147 A, broj 278) piše ime i prezime, godina rođenja i godina smrti.
NEGDJE, NIGDJE
Negdje, na Salonu knjiga u Parizu, nekada, 2010, na književnoj večeri na kojoj je govorio Paul Auster, osiguranje raspoređeno u nekoliko redova odvajalo je publiku i novinare od pisca.
Svjedoči Neda Valčić Lazović, koja će dvaput u New Yorku razgovarati s Austerom.
U toku svojih najboljih šetnji točno je mogao da osjeti da se ne nalazi nigdje. A to je, na kraju krajeva, jedino do čega mu je ikada i bilo stalo: da ne bude nigdje. New York je bio ono ’’nigdje’’ koje je izgradio oko sebe i koje nije imao namjeru da ikada više napusti.
Paul Auster (1947-2024) u Gradu od stakla, prvom romanu njujorške trilogije.
PLIVATI
Unuk Tin svojoj je baki Manci Košir od njenog sedamdeset i petog rođendana (5. ožujka 2023.) do smrti (2. svibnja 2024.) svakog tjedna slao jednu pjesmu. Jedna, siječanjska pjevala je:
Ne pozabi, da najlažje plavati je na površini,
ampak da največji čudeži pojavijo se v globini.
ROŠTILJADA
Draga Nuša, hvala ti što si u moje ime u srijedu pohodila ljubljansko pokopališće, sprovod naše Mance, upisala u Knjigu inspiracije i zahvalnosti (ne žalosti). Lijepo je na fotografijama koje si mi poslala bilo vidjeti ljude u bijelom.
Moja smrt ni črna, je bela, jedna je od zadnjih poruka Mancinih. Ćeznula je Manca za leptirima, neka leptiri dođu, leptiri otvorenog srca, zaželjela je Manca, tako je doletio i tvoj leptirasti broš. Hvala ti što si kasnije istoga dana pohodila roštiljadu u Mancinu čast. Kako živiš, takor umreš. Kako živiš, tako i um(i)reš.
SLUČAJNOSTI
Neprekidno nas oblikuju sile slučajnosti, rekao je Paul Auster, prije nego me nije vidio, jer smo oboje gledali u jednu mladu djevojku, zapravo u njenog anoreksičnog i bojažljivog, zlatnožutog psa neidentificiranog porijekla.
Paula Austera vidio sam, a on mene nije, kao što je vidio crnokosu i plavooku ljepoticu i njenog zlatnožutog psa, krajem 2019. u Parku Slope koje je Paul Auster opisao kao ”jedno od najdemokratskijih i najtlolerantnijih mjesta na svijetu” (znanstveno još nije utvrđeno kako pojedini subjekti, među njima i dotični Auster, dodjeljuju naj epitete, kao da je moguće ispitati sve objekte istraživanja), nedaleko kojeg godinama stanuje (to znam zahvaljujući srbijanskoj novinarki Nedi Valčić Lazović, njenoj emisiji Suvremeni svetski pisci, koju sam gledao nekoliko godina ranije, i primijetio Austerovu bruklinsku rezidenciju sa bundevama. U pet godina, od te 2019. do proljeća 2024., Auster će postati djed, doživjeti radost, i žalost, smrt, i patnju, i smrt.
Desetomjesečna unuka Ruby umrla je od slučajnog predoziranja fentanilom. Kada su zaspali, kasnije će tvrditi Daniel Auster, mala je bila živa. Kada se probudio nije. Bila je modra, beživotna. Daniel Auster uhićen je na Uskrs 2022. pod optužbom za ubojstvo iz nehata Ruby Auster. Desetak dana kasnije pušten je uz jamčevinu. Daniel Auster umro je 26. travnja 2022. od slučajnog predoziranja. Paul Auster umro je 30. travnja 2024. ”Svašta nam se može dogoditi u bilo kojem trenutku”, napisao je u posljednjem romanu.
STABLO
Škola ti je ka’ neko veliko stablo, ispod toga stabla sidi puno dice, okrenuti su ka tom jednom čoviku, i on im nešto zanimljivo priča. Sjetio sam se te profesorove rečenice o školi, u školi, koja ne bi trebala biti cigla, zgrada, učionica, i na velikom se odmoru javio profesoru porukom. Baš sidin ispod stabla koje su mi poklonili studenti, moji ponosi i produžeci. Stablo ima ime. Zove se Profina Lipa. Ako ikada umrem, bit ću stablo, odgovorio je profesor K.
TREĆE
”Nema ni života, ni smrti – već nešto treće,
Novo.” Pjeva Marina Cvetajeva (prepjevao imenjak Kiš) u 118 stihu znamenite pjesme/pismu (Novogodišnje) Rilkeu.
Život i smrt izgovaram sa fusnotom. Pjeva Cvetajeva nešto ranije u istom pismu/pjesmi. Dva stiha prije: Život i smrt izgovaram sa smeškom. Još prije: Život i smrt davno već stavljam u navodnice.
58116
Andrej Ivanji (1) 10. je svibnja zapisao o svom ocu: Ivan Ivanji (2) je otišao pod svojim uslovima. Blagoslovio je naslovnu stranu za svoju novu knjigu koju objavljuje Laguna pod naslovom “Bilo jednom u Jugoslaviji”, imao književno veče u vajmarskom pozorištu, otvorio Muzej prinudnog rada u Vajmaru(3), dao sijaset intervjua za nemačke medije, večerao špargle i popio belo vino u Geteovoj omiljenoj kafani “Beli labud”, pričao o svom belom labudu Dragani(4), otišao u Hitlerov omiljeni hotel “Elephant”(5) gde je fireru u inat voleo da odseda, legao u krevet i zaspao, ovog puta zauvek, i to na Dan pobede nad fašizmom 9. maja 2024. u 96. godini, u gradu u koji su ga nacisti bili deportovali pre tačno 80 godina(6) sa namerom da ga ubiju. Bio je obavio posao. Njegovo dvoje dece, četvoro unuka i troje praunuka malo mu zameraju što nije doživeo stotu(7). Ali, šta da se radi, uvek je bio svojeglav.
(1) Andrej Ivanji, sin Ivana Ivanjija, novinar beogradskog Vremena, za koji je njegov otac pisao do smrti. Posljednji tekst ”Otac nacije o najvećem sinu naših naroda” o Knjizi o Titu Dobrice Čosića objavio je 28.veljače 2024. (G. mi je javila da je moj primjerak knjige kupila u Novom Sadu. 8.svibnja 2022. Sljedeći dan Ivan Ivanji posljednji će put, smrću pobijediti nacizam.)
Očevi i sinovi. Javlja se Goetheov Erlkönig, Kralj Vilovnjak, u prijevodu Danila Kiša:
Ko jaše kroz vetar ogrnut tugom?
To je otac sa svojim sinom.
(2) Ivan Ivanji rođen je 24. siječnja 1929. u Velikom Bečkereku, kasnije Petrovgradu, još uvijek Zrenjaninu. Majka i otac, Ida i Franjo, bili su liječnici. Majka i otac bili su ateistički Židovi. Preventivno su krstili sina. Oboje ubijeni na početku okupacije. Od 1941. do 1944. živi sa stricem u Novom Sadu. Petnaestogodišnjeg Ivanjija uhićuju, sumnja po dojavi strica, interniraju, do kraja rata živi u paklu logora, najmanje u Auschwitzu, najviše u Buchenwaldu.
Nakon oslobođenja, kao i dvije i po tisuće jugoslavenskih ratnih zarobljenika, u Magdeburgu čeka povratak u zavičaj, usput se zaljubljuje u šesnaestogodišnju Evu. Prva, velika ljubav. Ona Njemica, on Židov, nekoliko su mjeseci zajedno sanjali bolju budućnost.
Radi kao profesor, novinar (izvještava o madžarskoj revoluciji), dramaturg, pjesnik (loš, tvrdit će kasnije), prozaik (nadao se bolji nego pjesnik), prevoditelj Grassa i Brechta, Kiša i Albaharija, Tita, antologičar mađarske poezije (zajedno s Kišom)
(3) Buchenwald, najveći nacistički koncentracijski logor na teritoriju Njemačke, mjesto užasa nedaleko od Weimara Goethea (Johann Wolfgang je navodno volio tu šumu, buchenwaldsku), Herdera, Schillera, Liszta, Bauhausa, Weimarskog ustava/republike. Amerikanci su u travnju 1945. izbrojili dvadeset i jednu tisuću logoraša. Među njima ne i Ivana Ivanjija, koji nije marširao pred osloboditeljima uz zvukove Internacionale, broj 58116 Amerikance je sreo na drumu do Buchenwalda.
(4) Zum weißen Schwan. Gostionica se nalazi preko puta Goetheve kuće na Fraunplanu. Tu je Johan Wolfgang redovito svraćao, smještao svoje goste. „Der weiße Schwan begrüßt Dich jederzeit mit offenen Flügeln” (“Bijeli labud vas u svako doba dočekuje raširenih krila” ) pisao je Carlu Friedrich Zelteru.
(5) Postoje fotografije, recimo od 1936., kada razdragana mladež desnom rukom pozdravlja voljenog vođu, kao i od studenoga 1938.: Adolf Hitler sa balkona Haus Elephant pozdravlja narodnu masu.
(6) Nakon punih osamdeset godina Ivanji je došao umrijeti na mjesto zločina. Weimar mu je dodijelio počasno građanstvo, ponudio besplatno grobno mjesto.
(7) Dvoje djece, četvero unučadi, troje praunučadi, nisu spomenute tri legalne žene (Eva iz Magdenburga, i još neke, nezakonite, ne ulaze u službenu statistiku), čak ni posljednja Dragana, balerina, njegova bijela labudica, njihova posljednja želja za kremacijom, rasipanjem pepela u beogradskom Vrtu sećanja, među ružama, kad već ne može u Dunavu.