VARIJACIJE | Znam što se radilo prošlih ljeta

PIŠE: Daniel Mohorović

JFK & KKP

Kada je u četvrtak 17. rujna 1963. u Bijeloj kući postavio ono pitanje, predsjednik John Fitzgerald Kennedy vjerojatno nije znao da pred sobom nema samo dugogodišnjeg jugoslavenskog (komunističkog) sekretara inozemnih poslova, već sina jednog od najbogatijih srbijanskih predratnih kapitalista, pitomca švicarskog dominikanskog internata, filozofa sa Sorbonne, pisca, jednog od trinaest beogradskih nadrealista, ali i španjolskog dobrovoljca, popularnog partizanskog komandanta i bivšeg načelnika Generalštaba Jugoslavenske narodne armije, narodnog heroja; dok je Konstantin Popović, poznatiji kao Koča, vjerojatno znao sve o sinu imućnog bivšeg ambasadora i vatrene katolkinje, harvardskom studentu, zapovjedniku torpednog čamca i ranjeniku Drugog svjetskog rata, bivšem dopisniku, kolegi piscu, kongresniku i senatoru, najmlađem američkom predsjedniku, i ne manje važno, prvom katoliku na čelu američke administracije.

A da, spomenutog četvrtka JFK je postavio sljedeće, provokativno pitanje:

– Gospodine ministre, imate li vi komunisti odgovore na sva pitanja?

– A imate li vi katolici odgovore na sva pitanja? – odgovorio je KKP, a JFK se samo nasmijao; dugo se smijao JFK.

KAKO LJUBAV OPLEMENITI FIKCIJOM

VERONIKA: Ćiro je pet godina stariji od mene.

ĆIRO: Ali ne i savršeniji, pametniji, bolji. Dragi Bog je učio stvarati čovjeka na Adamu, muškarcu. Kada je na red došla Eva već je sve naučio i znao.

VERONIKA: Oženili smo se kao studenti. Na našem piru nije bilo muzike, ni gozbe. Nije bilo ni pira.

ĆIRO: Zaprosio sam je s bazgom.

VERONIKA: Španjolskom bazgom.

ĆIRO: Na putu do Veronikinog internata ubrao sam bazgu. Improvizirao buket. Tada ste još uvijek u gradu mogli sresti konje. Jednoga sam i ja susreo. I on mene. Obrstio je malo bazge. Većinu sam sačuvao. I tako zaprosio Veroniku.

VERONIKA: Jaša je rođen 1951., Varja 1964. – umrla je 2007. Jaša je umro 2011.

(Tišina.)

ĆIRO: Veronika, rekao sam Veroniki na početku, ti budi zadužena za odgoj i obrazovanje, unutarnje i vanjske poslove, a ja ću se baviti ljubavlju.

VERONIKA: Kad je Varja imala četiri godine rekla je Ćiri: ”Tata, pošalji ovu ženu (mislila je na mene) da bude sama”. Lijepo je, govorili su mi, lijepo je biti žena pjesnika. Je, je, lijepo, ali nije lako. Znate u braku svatko mora zadržati svoj ego. Tko ga izgubi potčinjava se. Takav brak nije u redu, ne štima, ne funkcionira.

ĆIRO: Mislim da ljubav treba oplemeniti i fikcijom. Veronika, kažem mojoj Veroniki i danas: lijepa si kao i 1950. Savršena si kao prvoga dana kad sam te sreo.

VERONIKA: I ja njemu kažem kako je lijep i savršen kao i prvoga dana, sata, sekunde. Lažemo si.

ĆIRO: Svako jutro kad se probudimo, zagrlimo se i zahvalimo da imamo jedno drugo.

VERONIKA: Da nismo izgubili djecu….

ĆIRO: Neprirodno je nadživjeti djecu. Djeca su temelj sreće. Jako sam bio vezan za sina i za kćer. Varja je umrla od anoreksije. Na kraju me je pitala ”Tata, reci mi jedan razlog zašto bih morala živjeti.” Mislio sam da ću poludjeti od boli. Nismo mogli prigrliti istinu. Pokušavali smo se boriti. Pokušao sam bol preseliti na papir. U pjesmi sam odgovorio Varji. Uvijek ima razloga za život čak i kad je sve manje života u nama.

Moje društvo su živi i mrtvi. Mrtvi su još prisutniji u meni. Živim s njima. Od njih. Zbog njih. Dok pišem pozivam ih u goste, na večernje čavrljanje, sve koji su bilo kad putovali kroza me, ostavili, još ostavljaju, duboko u meni svijetli trag prijateljstva i ljubavi. Jer ne mogu više, nisam u stanju biti ovdje i sada među svima sam, kao nekada, u svojem tamnom ja.

VERONIKA: Ćiro ima olovku i papir. Ja imam Ćiru.

ĆIRO: Čuvari smo sjećanja na našu djecu. A trebalo je biti obratno.


(Napomena: Razgovor sa Veronikom i Ćirom (Ciril, ali ga je Veronika tijekom razgovora oslovljavala Ćiro) Zlobec vođen je na slovenskom, u njihovom stanu u Vošnjakovoj 10, u Ljubljani, na Cirilov 91 rođendan, 4. srpnja 2016., a u sklopu globalnog projekta ”Ljubav bez granica”.

Longitudinalnim razgovorima s ljubavnim parovima sa svih kontinenata istraživači proučavaju ljubav u najrazličitijim kulturama, što istraživanim subjektima ljubav znači, kako je percipiraju. Isti set pitanja postavlja se parovima na svim paralelama i meridijanima.)

SUSJEDOVA MAČKA

Gledam susjedovu mačku i mislim na mačku Wisławe Szymborske. Mačka u praznom stanu dobila je pjesmu. Mačka u praznom selu (još)  nije, a više je mačaka per capita nego ljudi per capita (felis silvestris) catus. Pitanje što je bilo prije, mačka ili mačor, ni na mačjem planetu razriješeno nije, ali zna se kako sve počinje i skončava: mačka do mačke, mačka na mački/mačka pod mačkom, mačić do mačića.

Gleda me susjedova mačka i ne misli na mačku Wisławe Szymborske, na slavnu pjesmu, ne propituje svemir. Misli na tri mačića, bezimena, dva crna (na oca) i jednog surog (na majku) i zahvaljuje mirisnoj božici Bast na ljetnoj sezoni, i fureštima, sa kupaćim kostimima ili bez, mačkobrižnicima na određeno vrijeme.

NADREALIZAM

Na terasi našeg ljetnikovca izražavam nadu da se vidimo sljedeće godine. Ne znam, kaže Ona. Ne znam, potvrđuje On. Kriza je i u velikoj Njemačkoj. Nedavno je umrla бабушка. (Ona je rođena na Krimu, On u Sibiru) Jedna od milijun koja je umrla ove godine, kaže Ona. Jedna od sedamsto pedeset tisuća koja je kremirana, kaže On. Kremiranje je stara njemačka uzanca. (Sve skuplja. Nadležni kratkoročno razmatraju smanjenje prosječne temperature u kremacijskoj peći s 850 na 750 stupnjeva Celzijusa.)

Došla je sa Istoka. Zatvore li Rusi špinu upitna su putovanja na onaj svijet posredstvom krematorija, a kamoli ljetovanja.  (Što da učinimo? Ne možete “isključiti” smrt!,rekao je nedavno Glavni Kremator Četvrtog Reicha.) Dok su Ona i On govorili o tome kako su jedva uspjeli kremirati njenu babušku sjetio sam se Koče Popovića, nadrealističkog pjesnika, realističkog španjolskog borca, realističkog partizanskog prvoborca, realističkog osloboditelja Zagreba, realističkog generala, narodnog heroja,  general-pukovnika, komandanta Armije, načelnika Generalštaba, realističkog doajena svjetske diplomacije, ministra inostranih poslova i prvog Titovog potpredsjednika Druge Jugoslavije, koji je u posljednjoj volji zaželio da se susretne s vatrom.

(U testamentu napisao je: „želim i zahtevam da budem spaljen bez ikakvih ceremonija… Poslednjih godina, glavno mi je bilo da sačuvam samopoštovanje, kao čovek, smatrajući to najvišom obavezom prema ljudima i vrednostima na kojima je počivala snaga i veličina naše revolucije“…) Koču Popovića smrtno je skršio moždani udar 20. oktobra 1992. (Ili dan ranije?)

Umro  je u trećoj, voždinoj Jugoslaviji. Vlast je obavještena da stari partizan odbija počasti koje mu pripadaju. Kad Koča odbija zvanične posmrtne počasti i govore, hladno će Vlast, onda je sahrana privatna, i o trošku porodice. Tako je i bilo, ali se ni to nije lako završilo. Krematorij je priopćio da nema plina i da ga mora nabaviti porodica. Mrtvi Koča nekoliko je dana čekao na žuđeni vatreni susret. Kada su, zahvaljujući Kočinom ratnom drugu, generalu, prof. dr. Isidoru Papi nabavljene tri plinske boce iz Zrenjanina, u kapeli za kremacije uspio se pokvariti lift za spuštanje lijesa. Sahrana je završena, brzo se snašao odgovorni službenik krematorija. Život se pobrinuo za nadrealni ispraćaj.

LEPET KRILA

Čitam, i sjedim, na stijeni. Dok čitam priču o Armandu Schulthessu, kolegi – ekonomistu, poduzetniku i enciklopedistu šume (kestena), koji je višejezično (na pet jezika) htio objediniti cjelokupno ljudsko znanje, citate, popise, bilješke, tablice, preporuke, bibliografske navode, čak i prijedloge kako organizirati slobodno vrijeme, sa pozivom da ga se osobno kontaktira (što se nikada ostvarilo nije) spajajući geologiju, astrologiju, psihoanalizu, književnost i glazbu; dok čitam, dakle, priču o Armandu Schulthessu, koji je umro u svom životnom djelu, u ”vrtu znanja”, u Ticinu, u Valle Onsernone, u noći 28. rujna 1972. ”od iscrpljenosti i ozeblina uzrokovanih padom” (piše Judith Schalansky u Popisu stanovitih gubitaka), a već u ljeto sljedeće godine nasljednici su u dva dana  ispraznili kuću, i njeno blago predali vatri i đubrištu, oko mene je sedamdeset puta u sekundi, cca tristo i pedeset puta za našeg kratkog susreta (pročitao sam kasnije u enciklopediji) zalepršao prekrasan primjerak leptira, kao i prije pedeset milijuna godina njegov pređa oko glave jednog dinosaura, a do kraja dana, do kada će moje srce ispumpati sedam tisuća litara krvi (isto pronašao u enciklopediji), leptir više možda neće postojati.

RUŽNE I SLATKE RIČI

Slušaj oko sebe, čut ćeš priče za deset romana, rekao mi je Stari na prepunoj terasi Velog kafe. Pristao sam na eksperiment. Slušao priču jedne žene o drugoj ženi, trenutnoj (tako je rekla) djevojci njenog sina, jedinca. ”Uhvatila ga je prvi mjesec korone, na vlaku na kojem su radili, već sljedeći mjesec se uselila, i do danas gospodari, žari i pali.” A jedan je mladić ekipi čitao vijest na mobitelu. Netko se ponovo popeo na dimnjak plominske termoelektrane. Treći penjač u zadnje dvije godine.

Prva dva bila su Englezi, dok je ovo pričao još se uvijek nije utvrdio spol, rod, dob i nacionalnost trećeg penjača ili penjačice. Mladić čita policijsko priopćenje: „Policija je jutros oko 6.55 sati zaprimila dojavu da se jedna osoba popela na dimnjak termoelektrane. Osoba tijekom dana nije bila vidljiva na dimnjaku te se još uvijek provjerava istinitost dojave.” Ruka pravde nije svemoguća, ne penje se na tristo četrdeset metara, ruka pravde čeka na dnu, prokomentirao je Stari. ”Ja sam stara, ali nisam siromašna”, glasno će jedna crvenokosa gospođa drugoj, rozokosoj gospođi približno istih godina.

”Znaš što sam danas odlučila? Neću kupovati ljubav svojih potomaka. Što sam dala, dala sam. Odjebite, nezahvalne, hladne, proračunate krvopije. Krećem u novi život.” Nakon nekoliko trenutaka: ”Misliš da se šalim? Misli što hoćeš. Znaš da govorim i o tebi.” Rozokosa šuti. Sjetio sam se riječi Miljenka Smoje o tzv. prostim riječima koje sam nekoliko dana prije pročitao u knjizi ”Intimne tajne poznatih Jugoslavena”, kupljene u jedinom labinskom antikvarijatu.

Knjigu su napisali Drago Kastratović i Damir Strugar, izdao danas nepostojeći pulski Adriapress 1990. dok je Jugoslavija hroptala. Vrativši se u Sklonište na str. 174. pronalazim taj dio, i sada prenosim ovdje Smojine riči: ”A inače mene ti je pokojni Ive Mihovilović stalno napada: ‘Dragi kolega, pa zašto vama trebaju te ružne riječi?’. Ja bih mu odgovara: ‘Ali ja uopće ne pišen ružne riči! Za mene su ružne riči: rak, rat, ubijanje, a ne ove druge’. Ma jebe me se ča će drugi misliti o tom mom pisanju. To je najobičnija pizdarija, jer ovo ča ja pišen to su ti slatke, male, ukrasne, fine riči.”

Facebook
Twitter
WhatsApp
Email

pročitajte još