“Svugdje te ima…”, rekao mi je u prolazu, na što sam se ja samo osmjehnula. Kako smiriti ovaj nemirni dječji duh u meni koji voli iskušavati nove stvari, pomislila sam.
Elvisa sam bolje upoznala na jednom eventu koji se odvijao u našoj Gradskoj knjižnici, odmah smo nekako kliknuli. Nakon nekoliko mjeseci ponudio mi je da budem kolumnistica ovog portala u usponu. Nisam oklijevala.
Kako to obično biva, tražila sam ju savjet oko teme. Elvis me pitao da budem kolumnist, pa sam pristala, napokon ću imati gdje pisati sve ono kul i dobro…
A: O čemu bi pisala najviše? O životnim stvarima… u temama gdje je naglašen život i životnost, znači ne bi pisala o politici, što mijenjati u Labinu i takve spike, čak niti možda o povijesti nego o sada… Mislim da se može zvati nešto tipa “bokonić” kao komadić asocira na komadiće života… A: Aha razumijem, sviđa mi se..
Tako to kod mene biva, možda nelogično, možda nekome neshvatljivo..ali ja mislim da čovjek može biti dobar u svemu što radi, ako je tome posvećen i ako to osjeća. Nisam pjesnikinja, nisam novinarka, ali imam potrebu s vama podijeliti kako moje oči ulove život.
Četiri dana nakon službeno dogovorenog roka za kolumnu, uhvatila me inspiracija. Dugo sam katalizirala kako riječima prenijeti život jedne žene. Čak sam razmišljala zašto pisati uopće o njima, mojim ženama…hoću li zvučati feminizirano, davati previše supermoći, hoće li biti presubjektivno? Ahh…sto muka wannabe kolumnistice…
Kao male igrale smo se na terasi iznad marketa na rabačkoj rivi, zimi je to bilo naše igralište spogledom na more, a ljeti terasa kafića Perla. Bila sam povučena i sramežljiva, ona uvijek otvorena i bez srama. Često se s našim muškim prijateljima znala posvađati u borbi za pravednost, reći što joj je na umu bez oklijevanja. Ja, s druge strane, morala sam proći brda i doline da mogu otvoreno pričati pred publikom.
Beskrajno sam zahvalna profesoru Antonelliju što me oblikovao o srednjoškolskom debatnom klubu i što sam bila hrabra i išla protiv one mene koju je vječito bilo nečega sram. Ona se nije puno promijenila, i dalje je direktna, neki će reći ponekad “teška”, borac za pravdu, bez straha i uporno zagovara u ono što vjeruje.
Kako to inače biva, s prijateljima u djetinjstvu se malo i raziđeš, pogotovo onima koji su stariji od tebe, ali ih nekako uvijek sretneš, u ovom malenom gradu. Veže nas i rodbinska veza, iz malog ribarskog mjesta, njezin i moj nono oboje pomorci, ribari, ribom prehranjivali obitelj. Sudbina neki kažu, a ja ću reći svatko ima svoj put.
Dvadeset godina nakon ona i on primaju me u neki novi svijet, neistraženi, svijet koji se ponekad činio sasvim paralelnim od onoga što je živjela većina mojih poznanika. Bili smo u Puli, završna konferencija jednog projekta, ona je vodila cijeli event. Sigurna u sebe, hrabro je istupila pred svih, elokventna, meni iskreno, djelovala je poput superjunaka. Bila mi je šefica nekoliko godina, ponekad sam ja šefovala njoj.
Nije svaki dan sve bilo glatko, na ni jednom poslu nije. Napravile smo mnogo zajedno, projekte više na prste ne mogu nabrojati, volontere niti. Ono što ostane najviše znači, smijeh, prijatelji, samo nama znane situacije.
Mnogo smo dali ovom gradu, oni koji gledaju vide, a neki neće nikad progledati. Uspjela je svu svoju pažnju usmjeriti na ono po čemu je najprepoznatljivija, modi. Često prevelike naočale šarenih boja, haljine dezena koje ponekad zna kupiti u Indij, Africi, Aziji, svevremenski outfit od pedesetih nadalje, pretežno boje, boje, boje. A tek cipele, marame, torbe. I ta frizura, to je ona. Marljivo je skupljala odjeću, istraživala brendove, teksturu, boje, dezene…predmete iz onih nekih vremena koja kažu da su bila bolja. Svaki put me nanovo oduševi zaviriti u taj ogromni ormar u njenom stanu. Kao vremeplov, a u daljini se čuju zvukovi bluesa, rocka pa čak i ex yu tonova.
Mislim da je i A tu imala veliki utisak, ona je moje mjerilo za održivost, skromnost i pažljivost. Kupila sam si ciklama bluzu, omamio me njezin miris, očuvanost i paket u kojem sam ju dobila. Svaka stvar promišljena do zadnjeg detalja. Pokrenula je posao kada je većina poslova stala..(početak epidemije koronavirusa). Ljudi su prepoznali to što radi.
Javljaju se fanovi vintage odjeće i predmeta iz cijele Hrvatske pa i šire, kupuju, istražuju, uživaju, prepoznaju njezin trud. Moje druge žene kupuju mi šarene haljinice, kupujem i ja. Dala je Labinu komadić sebe, rijetko koji grad se može pohvaliti ovakvim spektrom poduzetničkih ideja. Pomak prema održivom rekli bi znalci… Ja kažem, uvijek mora biti održivo.
Tekstilni otpad je jedan od najznačajnijih zagađivača na svijetu, a izravan je nusprodukt “brze mode” i velikih brendova koji često u proizvodnji odjeće koriste potplaćene žene i malodobnu djecu. Modu stvaramo sami. Odaberi i podrži male proizvođače, podrži male poduzetnike, ljubitelje second hand pokreta, kupuj pametno. Svijet je jedan. Mi smo taj svijet. Više informacija pronađi na vintagewave.shop na Instagramu, uskoro i u modnom ormaru, kojeg je sama uredila.
Piše: Renata Kiršić
