U subotu, 2.lipnja u Gradskoj galeriji Labin otvorila se izložba Percepcije.
Kustoski koncept Stephanie Peršić i Marte Radman okupio je deset umjetnica mlađe generacije iz dvaju gradova – kulturnih krugova: Labina i Zagreba. Unutar šire postavljenog tematskog okvira percepcija, umjetnice istražuju i izloženim radovima predstavljaju osobne poglede na umjetnost, vanjske okolnosti i svijet koji ih okružuje. Međutim, kustosko htijenje počiva na umrežavanju, ženskoj i umjetničkoj solidarnosti kako kustosica samih, tako i umjetnica. Izborom mladih umjetnica, čije je djelovanje u usponu ili se izložbom ponovno vraćaju na likovnu scenu, dolazi do dijaloga različitih medija i tematskih odrednica, kažu kustosice.
S obzirom na to da smo već ranije ugostili labinski dio izložbe, red je i na zagrebačkim predstavnicama. Razgovarali smo tako sa Sandom Črnelč, Hanom Hanak, Monikom Milas, Albom Miočev i Iris Poljan.
Za sve koji izložbu još nisu pogledali, vremena za razgled imaju do 2. srpnja u radnom vremenu galerije.
Inače, izložba će biti predstavljena i ujesen u Zagrebu, u kultnom kafiću i art lokaciji Botaničar.

Što vas je inspiriralo za rad koji imamo prilike vidjeti u Labinu?
Alba: Tkanina koju sam ocrtala tretirala sam na isti način kao što bilježim u sketchbook. Htjela sam zadržati jednaku lakoću kojom radim kada skiciram. Nalikuje također i na podslik koji stavljam na platno prije samog početka slikanja uljem.
Iris: U Labinu se predstavljam s dva rada, Usput i Na vlastiti račun. Radove sam stvarala zasebno kao dvije serije, a poveznica im je vizualni izričaj crtanja koncem i koncept bilježenja ljudskog traga. Usput, seriju crteža na najlonu, inspirirale su slike, predmeti iz sjećanja. Polazna točka rada bila je ideja da ponekad uz mjesto i doživljaj nekog trenutka vežemo određeni predmet, slika iz sjećanja s vremenom blijedi, a predmet kao da nam ostaje urezan u pamćenju. Stoga sam izabrala predmete izvesti obrisnom linijom na transparentnoj foliji, kako bih ih zadržala u bestežinskom i bezvremenskom stanju. Na vlastiti račun, projekt je sakupljanja računa i šivanja na istima. Započela sam ga za vrijeme studija kao reakciju na stanje vlastitog novčanika, a vraćam mu se u nekoliko navrata. Koristim te jeftine potrošne papiriće, koji nose tragove naših konzumerističkih navika, kao podlogu za crtež koncem. Crtež računima pridaje novo značenje i predstavlja ih u novom svjetlu.
Sanda: Rad Rudar – rudnik nastaje kao produkt razgovora/intervjua kojeg sam vodila sa svojom nonom, a čije su me priče potakle na razmišljanje o razlikama tradicionalnih i suvremenih međuljudskih odnosa. Bilo da se radilo o romantičnim, prijateljskim ili profesionalnim odnosima, neupitan je manjak odgovornosti koju (ne)unosimo u vlastitu i tuđu svakodnevicu. Fotografirane polaroidom, uz pomoć Jelene Bogdanić te Josipa Kresovića, nastaju izresci scena koje za cilj imaju potaknuti na kontemplaciju i empatiju, osvjetljavajući priče i žrtve utkane u tkivo kolektivne povijesti ovog podneblja.
Hana: Inspirirao me dijalog između digitalne i tradicionalne umjetnosti, postavila sam si pitanje ima li uopće smisla slikati i što uopće slikati kada je već sve što je naslikano viđeno, a sve što se može naslikati sada može napraviti kompjuterski program. Mislim da ne treba bježati niti mrziti nove tehnologije, već ih iskoristiti u svoju korist.
Monika: Rad pod nazivom #000000 dio je ciklusa koji se bavi idejom promjene, raspada i cikličnosti. Nastaje vođen emocijom, temperamentom i kao posljedica moga razvoja. Stvaram objekte koji nisu trajni, monumentalni i ne narušavaju harmoniju prostora već nastaju reakcijom na prostor. Razvoj ideje ostao je u samoj srži, a to je proces. Proces ponavljanja iskazuje se u konstrukciji koja vodi ka dekonstrukciji te u plastičnim vrećama koje iznova spajam i dokumentiram. Gledajući na proces kao glavnu stavku u konceptu, instalacija traži vrijeme, energiju i prostor koji ona obavija.
Stvaram organske instalacije koje odišu igrom tame i svjetla, a ujedno ta vanjština koja je kao uronjena u crnu, čini se kao da skriva slojeve i slojeve naboja, energije taložene godinama. Vođene instinktom, apstraktan pristup ovom radu postaje sve intenzivniji te na trenutak zaboravljam i gubim se u materiji rada. U mojoj glavi nestaje figurativno razmišljanje, čak i bježim od doslovne figuracije.

Kako biste opisali vašu umjetnost?
Alba: Rad predstavlja kombinaciju već proživljenih trenutaka s mojim sadašnjim pogledom na iste. Filtriram trenutke tako da crtam simbole kojima radim mapu svojih misli i dolazim do jasnije slike koju nekada naslikam, a nekada ostane samo u obliku linijskog crteža. Mislim da je moja umjetnost trenutno spoj melankolije i zabavnih elemenata od kojih se ne mogu odvojiti radi utjecaja crtanih filmova i video igrica iz djetinjstva.
Iris: U svojem radu istražujem društvene aspekte svakodnevice, a primarno se fokusiram na bilježenje apstraktnih ljudskih tragova poput misli, doživljaja, načina komunikacije. Primarni medij izražavanja mi je crtež. Nerijetko stvaram kombinirajući umjetničke i neumjetničke materijale koje biram ovisno o ideji.
Sanda: Fokusirajući se na odnos umjetnika i materije, unutar vlastite umjetničke prakse pokušavam istaknuti važnost procesa oživljavanja neke ideje/koncepta. Obično se uvijek skrivam iza pojma “konceptualne umjetnosti” pa se moja umjetnost za sada svodi na skup papira, dokumenata i ideja koje gotovo arhivski pohranjujem unutar izložbenog prostora. Pošto ne volim zalaziti u osobno, čemu je rad Rudar – rudnik iznimka, volim vlastitu intrigu spram nekog objekta ogoliti do suštine njegova značenja što rezultira višegodišnjim razvijanjem koncepta kao i kontinuirano nadograđivanje potencijala kojeg ta ideja ima (ili nema). Rastežući sintaksu nekog objekta do smiješnih razmjera njegova značenja, kroz svoju se umjetnost uglavnom krećem puževom brzinom. Trenutačno (već tri godine) u fokusu je cigla, a nakon toga tko zna…
Hana: To je komentar, odnosno prikaz svijeta u kojem živim kroz moje oči.
Monika: Pa moja umjetnost je proizašla iz čistog emocionalnog hira te izlaskom iz dvodimenzionalnih ravnina crteža, te taj crtež oživljava unutar prostora. Pronalaskom otpadnih materijala, pridajem im novu ulogu – postaju prenamijenjeni. Beživotni crni najlon tada dobiva novu priliku; vreće odišu novim životom, tvore mističan sklad koji svojom prividnom jednostavnošću, zapravo, stvara kompleksan prostor pun osjećaja izoliranosti. Izoliranosti u svojem svijetu, u svom svemiru. Instalacijama naglašavam kontrast između struktura, površine zida galerijske unutrašnjosti i ekspresivne kompozicije objekta. Proizlazeći iz takvoga dominantnog domaćina, struktura parazita formirala je organski prikaz stvarnoga prostornog toka zgrade. Naseljiva je struktura instalacije koja prati glavne površine kretanja posjetitelja.

Što za vas znači ova izložba? Koja iskustva (možda nova znanja i ideje i slično), nosite sa sobom nakon otvaranja?
Alba: Svaka grupna izložba sa sobom donosi nova poznanstva i neke nove poglede na život općenito. Volim kada mogu uživo razgovarati s umjetnicima jer iako imamo veliku dostupnost vizualnoj umjetnosti putem društvenih mreža, uživo je to puno drugačije. Navikli smo da je većina događanja u Zagrebu i ovakvi projekti su osvježenje.
Iris: Drago mi je imati priliku sudjelovati u odlično koncipiranom projektu kustosica Marte Radman i Stephanie Peršić kojim se predstavljamo labinskoj publici. Veseli me biti dio ove grupe umjetnica i upoznati njihova razmišljanja i rad. Izložba nudi prostor za daljnji razvoj projekta, umrežavanje umjetnica te sugerira mogućnost prostora za buduće suradnje. Ovakvo izložbeno iskustvo pravo je osvježenje.
Sanda: U organizaciji gore navedenih kustosica nastaje izložbeni koncept unutar kojeg nam je pružena prilika za uviđanjem važnosti međusobnog odnosa i suradnje umjetnika i kustosa – odnos koji je sve manje zastupljen kod mlađih generacija. Što više izlazim/o na tržište, počinjem uviđati kako je ovaj odnos izuzetno bitan za kvalitetno i uspješno apliciranje nekog koncepta unutar programa galerijskih prostora, međutim prema vlastitom iskustvu, malo tko na sceni ili unutar akademskih krugova objašnjava zašto međusobna suradnja mora biti aktivan dio stvaranja likovnog djela. Na kraju se učenje o procesu stvaranja izložbe i izlaganja umjetnosti svodi isključivo na intuitivno. Iako ono nikako nije zanemarivo, ostavlja premalo prostora za dubljim razumijevanjem zašto radimo ono što radimo. Ova je izložba pružila priliku za iskustvenim učenjem o važnosti procesa unutar kojeg nastaje suradnja čiji je ukupan cilj ostvarenje izložbe i povezivanje umjetnosti i publike.
Hana: Za mene je ovo prilika za izlaganje s curama iz Zagreba s kojima sam si dosta dobra, a s Iris i Albom dijelim i atelje, i super mi je vidjeti naše radove u galerijskom prostoru koji se povezao s drugim radovima na izložbi. Iskustvo je više nego pozitivno, drago mi je da sam upoznala super talentirane umjetnice koje nisu iz Zagreba, i nadam se budućim suradnjama.
Monika: Ova izložba nosi nova poznanstva i upoznavanje s raznim tehnikama koje druge autorice koriste, razmišljanja koja su različita, a opet nas sve spaja ta ljubav prema umjetnosti i ekspresiji.

Izložba promovira umrežavanje i uspostavljanje dijaloga različitih provenijencijskih i obrazovnih pozadina. Također, s obzirom na to da su sve umjetnice i kustosice žene, ne zanemaruje ni tu činjenicu. S obzirom na to da ste žene, i to još mlađe umjetnice, u kojoj mjeri su vam to prepreke u vašem poslu?
Alba: Do sada sam murale uglavnom radila okružena muškarcima, a u izlaganju u galerijama to je bilo više povezano sa ženama. Oba iskustva su mi zapravo bila dobra. U ovom slučaju mi se svidjelo što je sve teklo jako glatko i opušteno. Možda bih rekla da mi žene više pričamo, ali i brže radimo! (smijeh)
Iris: Prava je sreća kad se okupi dobar izložbeni tim, a kad je taj tim isključivo ženski, kao u ovom slučaju, onda se stvara posebna veza, međusobno uvažavanje i poticajna atmosfera. Izbor bavljenja umjetnošću, življenja umjetničkog života, od početka podrazumijeva prepreke. Prepreka „žena umjetnica” samo je jedna u nizu, ona postoji, no nije nepremostiva.
Sanda: Radikalnog sam mišljenja da to što su nositeljice ove izložbe žene ne bi trebalo igrati glavnu ulogu u tumačenju važnosti ove izložbe. Kao što je navedeno, izložba promovira umrežavanje i uspostavljanje međusobnog dijaloga umjetnica različitih provenijencijskih i obrazovnih pozadina – sama činjenica da je izložba posjećena i medijski popraćena, a projekt nose žene, ukazuje na to da se kod mlađih generacija ne osporava vrijednost, važnost ili uloga žene u umjetnosti. Generacijski sukob između mladih suvremenih umjetnica te objektiviziranje pojma žene unutar kulture od strane tradicionalnih umjetnika, odavno je odbačen (ili je u procesu odbacivanja) kao društveno atraktivan ili prihvatljiv način promatranja umjetnosti. To što danas na kulturnoj sceni većinom žene kuhaju izložbene koncepte i stvaraju prilike za nadolazeće generacije, dok se muškarci umjetnici uglavnom vole samo pokazati i otići, može se tumačiti kao sociološki, a možda i biološki predodređen moment, međutim i to će s vremenom doći na svoje. U svakom slučaju, smatram da fokus ove izložbe ne bi trebale biti žene kao takve, već želja za ostvarenjem uspješne međusobne suradnje.
Hana: Iskreno, ne mislim da to što sam žena mi je prepreka u mom poslu. Na kraju krajeva, tak’ ti je kak’ si posložiš da ti bude…

Olakšava li današnje digitalno doba promociju i afirmaciju mladim umjetnicima?
Alba: Da, ako si dovoljno aktivan u samopromociji. Zna biti naporno biti sam svoj šef, ali ne bih se mijenjala ni za kakaav drugačiji način rada.
Iris: Svakako, imamo sreće da živimo u doba interneta, svi smo lako dostupni putem društvenih mreža što nam olakšava povezivanje, dijeljenje sadržaja i komunikaciju kako u Hrvatskoj, tako i u inozemstvu. Također, do umjetničkih sadržaja dolazimo lakše i upućeniji smo u aktualne sadržaje, projekte, natječaje i slično.
Sanda: Današnje digitalno doba svakako olakšava promociju, a nastavno tome i afirmaciju mladih umjetnika. Međutim, iako se granice ovakve samo-promocije svaki dan šire, treba obratiti pozornost na to kako su umjetnici prije digitalnog doba ostvarili društveni status. Mislim da su pripadnici tog doba imali čvršće temelje unutar vlastite umjetničke prakse i dugotrajniji utisak na nadolazeće generacije.
Hana: Definitivno, možeš se puno lakše prezentirati i povezati sa širom publikom.
Monika: Smatram da je digitalno doba nešto vrlo korisno i omogućilo je puno lakšu rasprostranjenost istomišljenika i dobru umreženost s cijelim svijetom. Puno je se lakše prezentirati kao umjetnik ili obrtnik dijeliti svoje umijeće.

Koliko je danas zahvalno, odnosno nezahvalno biti umjetnik?
Alba: Nekada upadnem u rupu žaljenja, ali na kraju je uvijek zaključak da se sve svodi na količinu uloženog truda i vjerovanja da će sve ispasti ok. Razlika u ovome i ne-umjetničkim zanimanjima je da mi je posao biti stalno iskrena prema sebi i sabrana kako bih znala što uopće radim i to zna nekad psihički biti naporno. Na sreću, ako se spojiš s ljudima koji su u sličnoj ili istoj branši, sve je lakše. Timski rad!
Iris: Biti umjetnik oduvijek je nezahvalna profesija, no to nas neće spriječiti da se njome bavimo.
Sanda: Danas je, kao i uvijek, nezahvalno ali jako nagrađujuće biti umjetnik. Većina nas se bavi umjetnošću radi vlastite emocije prema umjetnosti, pozitivne ili negativne. Sukladno vremenu u kojem stvaramo suočeni smo s izazovima suvremenog; Danas je to manjak interesa za kulturom općenito, ali u kontekstu umjetnosti vjerojatno sukob tradicionalnog i virtualnog izražaja.
Hana: U kojem smislu zahvalno, odnosno nezahvalno?
Kad razmišljam o zahvalnosti, neizmjerno sam zahvalna što sam izabrala put gdje ne moram ići svaki dan na posao od 9 do 5 nego imam želju odlaziti raditi u ateljeu, zahvalna sam tome što mi nitko ne visi nad glavom i ukazuje mi na greške ili podsjeća na neki rok koji moram ispoštovati, zahvalna sam što nikome ne moram odgovarat’ niti se ikome moram pravdat’… S druge strane sama sebe grizem što ne radim onoliko koliko mislim da bih trebala, što nemam stalna primanja, ne mogu podići kredit, ne mogu kupiti stan, ovisim o nekome hoće li mu se svidjeti moj koncept za izlaganje… Ja sam slobodna, ali u toj slobodi znam se nekada i izgubiti.
Monika: Potrebno je samo to voljeti i imati ciljeve. I sve je moguće, naravno da je teško, u počecima je, i vjerujem da konstantne borbe koje kreativni ljudi prolaze nikada ne prestaju. Konstantna bodrenja, razočaranja i uspjesi kao u svakome poslu su neizbježna. Biti umjetnik je nešto posebno i ne može se stavljati u kalup običnog posla već u životni poziv te kako stvoriti od nečega novac, a da se na kraju ne pogubiš u zapravo, ljubavi i zadovoljstvu koju ti nosi. Ne postoji neka teorija uspjeha, također svi znamo kada u nešto vjeruješ i radiš sa svim srcem, rezultati su sigurni.

Kako se nosite s kritikama i mogućim nerazumijevanjem vaše umjetnosti?
Alba: Zapravo ne razmišljam previše o tome, ne razumijem ni ja sebe nekad, a ni svoj rad, pa malo pričekam i nastavim. Ako itko kaže da sve razumije, vjerojatno laže.
Iris: Kritika će uvijek biti. Kritike nam osiguravaju prostor za dijalog. Umjetnost ne bi bila umjetnost da je svi razumiju.
Sanda: S obzirom na vlastitu praksu stvaranja umjetnosti koja se uglavnom uvijek bazira na konceptu, nerazumijevanje iste ide ruku pod ruku. Čini se da sam postala jedna od onih umjetnika koji će izložiti rad za čije je razumijevanje prethodno potrebno nešto pročitati, bilo da se radilo o tom radu ili o autoru pa mnogi reagiraju negodovanjem. Kritika onih koji ne razumiju takvu praksu rada, ali žele najbolje je obično sugestija i pokušaj usmjerenja stvaranju nečeg jednostavnijeg i vizualno atraktivnijeg. Sugestiju i kritiku uvijek prihvaćam ali sam, priznajem, najčešće pretvrdoglava da ju uzmem u obzir pa nagnem u još manje razumljiviji koncept rada.
Hana: Prije sam se puno više uspoređivala s drugima i pokušavala objasniti ljudima zašto radim to što radim i zašto mislim da je to bitno. Sada me malo više boli briga, u smislu da sam svjesna da postoji jako puno ljudi koji ne razumiju i ne odobravaju, ali isto tako postoje ljudi kojima je to zanimljivo i to mi je veći vjetar u leđa nego kritike i nerazumijevanje.
Monika: Uvijek volim saslušati mišljenje ili kritike, to me gura da budem bolja.

Izložba spaja 5 labinskih i 5 zagrebačkih umjetnica. Mislite li da ste, s obzirom na to da živite i stvarate u najvećem hrvatskom gradu, prednosti pred umjetnicima koji dolaze iz manjih sredina?
Alba: Dolazim iz Zadra, ali stvaram i živim u Zagrebu, i znam kako je kada su mogućnosti ograničene, ali sam naučila da i u Zagrebu, gdje je broj događaja puno veći nego u manjim sredinama, nije uvijek lako doći do prilika. Barem ne odmah nakon studiranja, treba biti jako strpljiv. Općenito s Istrom sam uvijek imala dobra iskustva i smatram da je kulturno aktivnija od dosta manjih mjesta u Hrvatskoj. Prednost manjih gradova su fokus i bolji zrak, što možda zvuči smiješno, ali sada vidim da je to jako bitno. Treba imati mjesta za razmišljanje i tu mogu nastati možda svježije ideje.
Iris: Smatram da svaka sredina ima svojih prednosti i svojih mana. Veća svakako ima više sadržaja, češćih sadržaja i lako se izgubiti u moru događaja. No iz osobnih iskustava stekla sam stav da manje sredine nude raznolike sadržaje, kulturne manifestacije i potpore umjetnicima. Izložba u Labinu to je dodatno potvrdila.
Sanda: S obzirom na to da sam prilikom studijskog boravka u Kini na China Academy of Art imala priliku iskusiti dolazak iz male sredine u veliku, smatram da je to iskustvo izuzetno poučno jer ste izloženi sami sebi i svojim resursima s kojima se morate snaći u novonastaloj sredini, u suprotnome vrlo lako potonete. Samim time, iako je iskustvo dolaska iz malog grada u veliki možda na momente mučno, izuzetno je bitno i daleko vrjednije jer naučite malim koracima postizati veće udaljenosti, dok se oni iz velikih gradova vrlo lako uljuljaju u vlastitoj sigurnosti samo ostvarenja unutar sredine koja im je, iako velika, postala poznata.
Hana: Ne. Mislim da te u velikom gradu pojede masa, pojedu te drugi umjetnici, pojedu te umjetnici koji dođu u najveći hrvatski grad dok u malom gradu te ipak svi znaju i poštuju (ili ne poštuju, ali opet znaju) (smijeh). Mislim da je tu dobro postaviti i pitanje je li biti bolje prvi u selu ili zadnji u gradu?

Dio izložbe je i ciklus Sandinih polaroid fotografija naziva Rudar – rudnik, koji ima polazište njene obiteljske poveznice s labinskim rudnikom u kojem je i njezin pradjed svojevremeno radio. Pitanje za Sandu, koja će možda biti najspremnija na to pitanje, ali i ostalima na razmišljanje – u kojoj mjeri se mogu sljubiti “prljava” industrija s ciljem revalorizacije povijesti i baštine nekog grada, i umjetnost?
Iris: „Prljava”, zapuštena industrija po prirodi zahtijeva reakciju „prljave” umjetnosti. Umjetnost je ta koja industriji daje novo ruho, ona potiče sadržaje i nova tumačenja, osvještava i educira publiku te naraštaje koji tek dolaze.
Sanda: Smatram da su za umjetnike ovakve koincidencije neiscrpan izvor ideja. Preispitivanje konteksta zajednice iz kojeg dolazimo, a koji sigurno ima utjecaja na izgradnju vlastitog identiteta, otvara priliku za preispitivanjem vlastite prakse rada. U kojoj se mjeri ovi pojmovi mogu sljubiti ovisi isključivo o nama. U svakom slučaju, zanimljivo je promatrati kako umjetnost može testirati fleksibilnost narativa koji je povijesno i sociološki određen.

Na tragu prošlog pitanja, Labin je i grad rudarstva, ali i grad umjetnosti, kako sebe naziva. Labin ima i još komparativnih prednosti koji se ispolje pri pokušaju brendiranja, no taj cijeli proces nikad ne biva završenim jer se ne uspijeva profiltrirati najbitnije. Kako vi vidite Labin, kako vi vidite njegov “nastup” na tržištu?
Alba: Ovo mi je bio prvi posjet Labinu i ugodno sam iznenađena organizacijom i profesionalnošću, mislim da ima puno potencijala baš zato što je malen, a dosta povezan s domaćim i umjetnicima iz inozemstva. Sigurno tome pridonosi i bogata povijest i lokacija.
Iris: Na Labin gledam kao na pozitivnu i poticajnu sredinu, opravdano zaslužuje naziv grada umjetnosti. Povezivanje rudarstva i umjetnosti logičan je korak brendiranja. Rudarstvo nudi prostor umjetničkim reakcijama, a umjetničke reakcije prostor edukacije i revalorizacije naslijeđa. Labin nam je poznat po svojoj povijesti i aktualnosti još iz studentskih dana. Stoga mi je čast imati priliku izlagati upravo u Labinu.
Sanda: Teško je, radi osobnih razloga, Labin gledati objektivno samo kao profiliran grad umjetnika, ili samo kao grad rudara ili samo kao turističku destinaciju. Labin će za mene uvijek ostati mjesto koje povezujem s obitelji. Ipak, bez obzira na to, rekla bih da su geopolitički Labin, Raša i bliža okolica mjesta na kojima su se tijekom povijesti, a ponajviše tijekom godina oko i nakon svjetskih ratova, intenzivno miješale kultura ondašnjeg stanovništva s politikom koja je imala utjecaj na način i kvalitetu življenja. Bilo da su ti utjecaji bili pozitivni ili negativni, rezultat toga ostaje taj da se unutar malog područja akumulirala fuzija kulturološkog bogatstva i nasljeđa čiji će se puni potencijal tek otkriti.
Hana: Iskreno, o Labinu sam čula samo u vidu umjetnosti. Znam za Park skulptura i čula sam da je par kolega izlagalo u Gradskoj galeriji Labin, o ostalom nisam bas upućena.

Koji su vam daljnji planovi, imate li već neke sljedeće izložbe u planu?
Alba: Tretno radim na seriji crteža za Kolekcionart u Zagrebu i nastavljam raditi sketchbook u obliku tkanina. Spremam se za par murala i početak slikanja za izložbe iduće godine. U ovom zanimanju je uglavnom sve u neizvjesnosti i iznenađenjima pa ne znam ni sama. Planiram nastaviti raditi i vidjeti što će biti po putu.
Iris: Sljedeće putujem u Nizozemsku gdje sudjelujem na internacionalnoj umjetničkoj manifestaciji Schoorlse Kunsten koja se održava 22.-25.6. u mjestu Schoorl. Schoorlse Kunsten također je dokaz da se u manjim sredinama rade velike stvari. Uz to radim na pripremama umjetničkih projekata za jesen, o kojima više možete saznati uskoro.
Sanda: Trenutačno je glavni fokus na završetku diplomskog studija koji će kulminirati samostalnom izložbom u Galeriji SC (KIOSK) u rujnu.
Hana: U listopadu imam samostalnu izložbu u zagrebačkoj Galeriji CEKAO, tako da koristim ovu priliku da ju najavim.